FILMSKA PRIČA ČEŠKOG BOGATAŠA KOJI OBOŽAVA JADRAN Ljetovao je u Baškoj sa šniclima i paštetom pa od luftmadraca stigao do jahte koja vrijedi milijune

“Ležimo mi u Baškoj, na obali, ali klasika - luftmadrac, šnicli i pašteta. I tako godinama. Došli smo tamo prvi put 1991., u jeku rata. I onda, 1998., kažem ja supruzi Katarini, ‘Ljubavi, ajmo mi kupiti brod’. I spustim se dolje do čovjeka kojeg sam već dobro znao. Kažem ja, ja bi brod, imam 20 tisuća maraka. Kaže on super, evo - i pokaže mi barku, polutrulu, napola punu vode...”

“On ti je Čeh, poduzetnik, nadimak mu je “Pepa”, locirao je porukom direktor potencijalnu metu.

A nama se u glavi stvorila ponovljena slika ljudi koji imaju svašta toga za reći, ali neće. Mnogi na ovim morskim putešestvijama sve privatne stvari čuvaju ljubomorno za sebe. Procijede pokoju floskulu o ljepoti Jadrana i plova i - ćao.

No Pepa, punim imenom Joszef Jeres, nije jedan od takvih. Pepa je otvoren, duhovit, sjajan tip. Čija je priča, zapravo, inspirativna, pogotovo ako je slušate s njegova Dominatora 720s, superbrodice imenom LizMary, koja po slobodnoj procjeni vrijedi jedno 3,5, možda i četiri milijuna eura.

Nego, što je bilo onda s tom barkom.

Ludi prvi plov

- Ha, ništa - smije se Pepa. - Odustao sam, a on me poslao u Punat, to je ipak glavno pomorsko središte na Krku. I nađem ja lika, a on meni: Pepa, imam super brod, cijena je 25.000 maraka. A to je bio isti kao u onaj u Baškoj, samo plavi - sada već dobro umire od smijeha. Na kraju je Pepa kupio Baylinera u Češkoj. Za 100.000 maraka.

- U Češkoj sam odradio tečaj i kada smo došli u Punat, krenemo mi na prvi plov. I idemo mi kao napraviti đir oko otoka. Kada smo, međutim, ušli u senjski kanal, krenula je takva bura da sam pazio na bočne valove. No krenula se spuštati noć, vjetar je jačao, kao i valovi. Supruga je samo gledala svjetla, locirajući Bašku, gdje smo se nekako uspjeli dovesti... ‘Pa dobro, što je vama’, dočekao me čovjek u Baškoj. ‘Danas ni trajekt ne plovi... Klasični turisti!’

Dvadeset godina kasnije, na gatu kremičkog Champs-Elyseesa, ispred kojeg ga čeka Škoda čeških registracija, na kojoj piše “Primoste”, jer “n” ne stane. Ovaj bračni par iz Brna uživa, evo, već 15 godina.

- Je, jer kasnije smo uzeli Azimut od 12 metara, pa Azimut od 16 metara, pa Azimut od 20 metara, i sada ovog Dominatora od 23 metra. Ovaj nam je sada, čini mi se, dovoljan - opet osvaja iskrenim grohotom. A zašto - jasno je.

Danijel Soldo / CROPIX

Pepina Škoda čeških registracija na kojima stoji natpis: “Primošte” jer “n” nije stalo

Pepa je, naime, iz siromašne obitelji, a prvi novac počeo je zarađivati sam, sa 13 godina, na način da mu je otac zavarivajući žicu napravio dvije stabilne nosiljke na koje bi mu stalo 12 piva. Odlazio je na nogometne utakmice Brna. Kupio ih je za dva nečega, a prodavao za deset. Odjednom, Pepa je bio “u lovi”.

- To je bilo doba željezne zavjese, tada su nam roditelji išli na Jadran, a nas klince ostavljali kod bake i djeda, jer nas nisu sve puštali iz zemlje, misleći da ćemo emigrirati. No otad pamtim i sanjam Hrvatsku. Potom je pala zavjesa, a u Češkoj se počelo stvarati prvo slobodno tržište. A Pepa je opet imao plan. Otkupio je stari poštanski autobus za sitan novac i pretvorio ga u uslužni restoran brze hrane na kotačima.

- Prodavao sam samo pržene krumpiriće, parkao bih se ispred hokeja i nogometa. I zarađivao. To je bio hit.

Komocija i ljepota

Kasnije je, vidjevši brojne kamionske nesreće na češkom autoputu, 1990. zakopao ideju koja mu je danas core biznis, i koju je učinio financijski blagotvornom. Danas, naime, Jeres na češkom autoputu ima sve za kamione: hotel, parking, benzinsku postaju, veliku halu za servis, te ugovor s tamošnjom autocestom, gdje s posebnim hidrauličnom kamionima i strojevima preuzimaju skršene kamione, olupine i čiste ceste...

- Hrvatska mi je, međutim, dom. Kada prijeđemo granicu, ja kažem da smo doma. A ovdje smo i jer je Resnik blizu, stoga s automobilom prevalimo na početku sezone 830 kilometara da dođemo u Kremik, i na kraju sezone automobil sa stvarima vraćamo nazad- priča Pepa.

- Koliko me košta brod? Pa recimo da održavanje i sve stoji 40-ak tisuća eura godišnje. Ali ne žalim, jer uvijek se sjetimo onog našeg luftmadraca iz Baške...

Dok sjedi u posebno dizajniranoj majici svoga broda, s izvezenim vizualom “Croatia full of life”, Pepa otkriva da bi mogao zaslužiti i posebno priznanje hrvatske nautike:

- Dosad smo jedno 15 prijatelja ‘navukli’. Ovdje, u Kremiku, pa Vodicama, Šibeniku... uokolo ima 15 brodova, koji su se na more, brodove i Jadran ‘navukli’ družeći se sa mnom i Katarinom.

Danas Pepa priča fluentni hrvatski, uživa na gatu s ekipom kao u kvartu, jer druže se i tijekom godine po svojim domovima, s pokojim zalogajem, gutljajem sjajnog vina, i osmijehom koji osvaja. I koji je trademark ove marine.

Pepa je uspio. Ali je ostao svoj.

- Dođu nam i djeca, kćer i sin, ali oni su turisti, nisu se ‘navukli’, kao supruga i ja. Mi kao ovisnici gledamo svaki trenutak da dođemo, lani smo se i kupali sredinom studenoga, ovdje u marini, koliko je bilo čisto. Katarina? Odličan je mornar, ali to je i logično, jer mornari moraju nekako zaraditi večeru - zaključuje Pepa...