NAŠ REPORTER UŠAO JE U ZAGREBAČKO PODZEMLJE KRAJ KRATERA U labirintu kanalizacija završi baš svašta: leševi životinja, srna...

Mračnom betonskom hodniku ne vidi se kraja.

Pod zemljom smo, na dubini od šest metara, a debeli sloj smrdljivog mulja po kojem hodamo toliko je gust i ljepljiv da ostajem prikovan mjestu.

- Ja ne mogu dalje - govorim čovjeku ispred sebe i nisam siguran trebam li se pritom smijati ili bojati.

Zaudara po fekalijama, zagušljivo je i tijesno, a baterijske svjetiljke koje smo ponijeli nisu nam od pomoći.

Četvrtak je poslijepodne, vani je divan proljetni dan, a mi u zaštitnim odijelima, s kacigama na glavama i čizmama do koljena probijamo se kroz zagrebačko podzemlje. Što više odmičemo od ulaznog šahta, mrak je gušći, blato dublje, a buka stotina automobila koji iznad nas gmižu u nepreglednim kolonama sve je udaljenija.

U gradskoj smo kanalizaciji, točno ispod Slavonske avenije.

Sad više nema natrag.

- Hodaj dalje, blizu smo - kaže mi radnik na čelu kolone.

Na kraju hodnika maleni je otvor, a iza njega još jedne metalne ljestve kojima ćemo se pokušati spustiti u golemi kanalizacijski kolektor, više od tri metra visoku i četiri metra široku cijev.

Prometne gužve iznad nas nisu slučajnost.

Samo stotinjak metara zapadno prošlog ponedjeljka oko pola deset navečer otvorila se zemlja točno usred križanja kod Hypo centra. Nastala je rupa nekoliko metara široka i barem šest duboka.

Raskršće je blokirano, radnici su na terenu, a promet danima u kolapsu.

A duboko u rupi ovaj je monstrum od kanala i njime ispod Slavonske avenije sve, ali baš sve fekalije iz ovog dijela grada putuju prema pročistaču na istoku.

- Stop, nema dalje - kaže nam vođa kolone. Smrdljiva vodena bujica u kolektoru toliko je visoka i brza da bez dodatne opreme i boca s kisikom ne možemo u njega.

Ovako izgledaju prvi od ukupno 2100 kilometara dugog sustava odvodnje zagrebačke kanalizacije na čijem kraju, na ispustu na Savi, svake sekunde u prosjeku protutnji 4,5 kubika vode. Tamo je nakon jednog nevremena zabilježeni rekord od čak 70 kubika po sekundi.

Kanalizacija je probavni sustav grada, naoko ružan, star i smrdljiv, ali riječ je ustvari o kompleksnoj mreži kolektora, sabirnih kanala, cjevovoda, crpnih stanica te šahtova i ispusta.

Čak 67 tisuća šahtova

Počinje u toaletima obiteljskih kuća ili zgrada, spušta se kroz njihove cijevi i priključke prema 1400 kilometara interne odvodnje, a onda nastavlja javnom mrežom sa 51 crpnom stanicom te čak 67 tisuća šahtova, sve do pročistača.

Ovo je zasigurno najveći takav sustav u zemlji.

Najmanje cijevi promjera su samo 30 centimetara, a najveće 12 puta 5 metara. Neke od njih datiraju s kraja 19. stoljeća, a neke, poput one na Fallerovu šetalištu, u zemlju položene modernim načinom mikrotuneliranja još ni nisu puštene u promet.

Da bi se u bilo koju od njih moglo ući obvezna je zaštitna oprema, a prethodno se mjeri plinska atmosfera u njima, zbog sigurnosti radnika koji u njih ulaze.

-Jednom kad si u cijevi, a aparat zapišti prvi put, vrijeme je da se brzo izađe jer kad zapišti drugi put, u zraku više nema dovoljno kisika. Vrijeme je za bijeg - kaže mi Mario Kostanić, šef Tehnološkog odjela Sektora odvodnje.

Kolektor ispod Slavonske u koji se sa strahom navirujemo položen je na šest metara dubine, a od njegova vrha pa do površine nekoliko je slojeva gline, šljunka i pijeska. Ispiranje tla podzemnim tokovima vode koje traje godinama ponekad u pitanje dovodi stabilnost ovakve infrastrukture pa se pretpostavlja da se to dogodilo i na Slavonskoj.

Kako su podzemne vode očito godinama ispirale te slojeve, između kolnika i cijevi stvorila se praznina, a onda je asfalt Slavonske avenije popustio pod opterećenjem, urušio se na cijev i oštetio je. Tako se zasad pretpostavlja.

Ekipe Vodoopskrbe i odvodnje svake godine očiste oko 300 kilometara kanala i približno 65 tisuća slivnika, kažu mi u Sektoru odvodnje, ali na ovakva puknuća se ne može utjecati.

No, cijevi i kanali odvodnje nisu ni približno jedine koje su zakopane pod površinom Zagreba.

Samo u svojih prvih deset metara dubine gradsko podzemlje skriva točno 14.865 kilometara različitih cijevi, kanala, kabela i spojnica bez kojih bi Zagreb bio paraliziran. Kanalizacija, vodovod, vrelovod, parovod i električni kabeli, svi oni isprepleteni su u gusti živčani sustav grada.

Stara i kvalitetna cijev

HEP je pod Zagreb položio čak 7567,7 kilometara elektroenergetskih kabela. Oni ih zakopavaju na dubinu od 80 centimetara, a ako idu ispod prometnica, onda ih polažu u cijevi.

Odmah ispod njih slijedi oko 24,8 kilometara podzemnih kabela visokog napona u vlasništvu HOPS-a (kratica za Hrvatski operater prijenosnog sustava, tvrtku koja je proizašla iz, pojednostavljeno rečeno, odjela HEP-a), a oni kabele polažu na 1,2 metara dubine.

Tu negdje na jedan metar dubine su i vrelovodna i parovodna mreža Zagreba. HEP Toplinarstvo kontrolira 228,5 kilometara cijevi za grijanje i 44 kilometara cijevi za paru.

Na dubini od 1,5 pa do 2 metra nalaze se cijevi za vodu.

Gradski vodovod u pogon je pušten još davne 1878., bio je dug samo 17,5 kilometara i opsluživao je oko 11.500 građana od tadašnjih 30 tisuća.

Do danas se raširio na 3500 kilometara cijevi koje pokrivaju 800 četvornih kilometara prostora i oko 860.000 stanovnika.

A to crpi čak 340.000 prostornih metara vode dnevno. Prevedeno, 5000 litara vode u sekundi. U ViO (Vodoopskrba i odvodnja, podružnica Zagrebačkog holdinga) to opisuju terminom: nazivni kapacitet svih crpilišta u Zagrebu.

- Jedna od prvih kanalizacijskih cijevi u gradu sagrađena je 1897. godine u Ilici i danas je još uvijek u funkciji. Iznenadili biste se koliko je kvalitetna - kaže mi Ranko Gregorin, direktor Sektora odvodnje.

Zagrebačka je kanalizacija naime, pojašnjava, rađena po uzoru na bečku.

- Naše cijevi nisu sve na istoj dubini jer dok svi ostali koji polažu cijevi i kabele u zemlju prate konfiguraciju tla, mi uvijek gledamo da nam kanali padaju kako bi voda imala kamo otjecati. Minimum je 2,5 metara, a najdublja naša cijev zakopana je u Fučkovom Jarku na dubini od 11 metara. Sigurno je da smo mi uvijek najdublje i naše bi se cijevi uvijek trebale prve zakopati, iako to zbog skupoće nije uvijek slučaj pa kasnije imamo problema - govori Gregorin.

A dolje u cijevima radnici su kroz desetljeća svašta pronašli. Građani se često ponašaju neodgovorno i svašta bacaju u potoke i kanale koji se slijevaju u sustav odvodnje.

- Radnici su znali pronaći leševe životinja, srna i svinja, nekad su nam unutra prolazile i limene bačve od 200 litara. Iz tog razloga na sve smo ulaze potoka prije 25 godina postavili metalne rešetke. Nasreću, krokodila unutra nema, samo štakori - kaže.

Najdublja točka

Još nešto se tijekom godina promijenilo.

- Odnosi u otpadnim vodama nekad su se kretali tako da je trećinu svih voda činilo kućanstvo, trećinu industrija, a trećinu potoci. Danas je industrija u Zagrebu zanemariva, stagnira, a broj stanovnika raste. Samo Pliva je u svoje zlatno doba, krajem osamdesetih, imala više otpadnih voda nego cijeli južni dio Zagreba - objašnjava Kostanić.

Kanalizacija, međutim, nije najdublja točka ispod Zagreba na koju se čovjek može spustiti. Kako sada stvari stoje, od mjesta koja su pristupačna običnim građanima, to bi mogle biti podzemne garaže. U gradskom središtu čak ih je sedam javnih, uglavnom sa tri ili četiri etaže pod zemljom, gdje je najdublja točka oko 16 do 20 metara. Svakako najdublja javna garaža je ona Centra Cvjetno, protiv čije su se gradnje zbog ulazne rampe u Varšavskoj bunili građani. Horvatinčićeva garaža ima šest etaža, na dubini je od 29 metara, daleko većoj od bilo koje kanalizacijske cijevi, a zadnje dvije etaže za obilnih kiša znaju biti poplavljene.

Međutim, to nije ništa u usporedbi s garažom HEP-ove zgrade dubokom 18 metara u Koranskoj ulici zbog čije gradnje se urušio čitav jedan dio Kupske ulice. Kad se ulica urušila 2007. godine, svakog sata u rupu je prodrlo oko 2700 kubika podzemnih voda.

Na dubinama između pet i 15 metara diljem grada nalaze se još neke građevine. Ima ih 975 i zovu se atomska skloništa.

U njih se u slučaju nuklearne katastrofe, rata ili zagađenja može skloniti samo oko 20 posto stanovnika Zagreba, a mnoga su, otkrivali su mediji tijekom godina, zapuštena ili neoznačena.

Nesigurno tlo

Njihova dubina ovisi o tome jesu li pod institucijom, stambenom zgradom ili kakvim drugim objektom. Grad Zagreb ima vlasništvo nad njih 172, a 20 posto ih iznajmljuje udrugama ili obrtnicima. U nekima su danas fitness dvorane, stolnoteniski klubovi ili u njima praše demo bendovi. Od 975 skloništa na širem gradskom području, čak 697 ih je u stambenim zgradama, točno 148 u ustanovama i 130 u zgradama poduzeća. O njima brine 1246 voditelja atomskih skloništa.

Stručnjaci godinama upozoravaju kako je tlo pod Zagrebom nesigurno, kako je grad smješten na trusnom području prepunom podzemnih voda. I kako zbog toga, recimo, nije pametno ni isplativo graditi podzemnu željeznicu.

Međutim, prof. dr. sc. Davorin Kolić, autor nekoliko studija izvedivosti zagrebačkog metroa, misli drugačije.

- U zagrebačkom podzemlju ne postoje zapreke za gradnju, kad jednom prođete tu prvu razinu od 10, 20 metara, sve je prazno - kaže.

To je uočio kad je za potrebe svoje studije o metrou još 2006. istraživao geološke podloge pod gradom.

Šljunak i pijesak

- Zagreb je dio Panonske nizine i slojevi tla su slični odavde pa sve do Osijeka. Sadrže šljunak i pijesak sve do deset ili 12 metara dubine, ugrubo rečeno, nakon čega ide glina. Na samoj površini je rastresiti materijal, ono što se laički naziva zemljom, metar i pol do dva dubine na kojem raste trava ili se može posaditi vrt. Ispod toga su slojevi šljunka ispresijecani pijeskom. A tek na dubini od 10 do 12 metara počinje glina koja ide do dubine od 20, 30 ili 40 metara i dalje, ne znam jer dalje nismo istraživali, nije nam bilo potrebno za analizu metroa - kaže Kolić koji napominje kako je za Zagreb, ali i za sve druge gradove na svijetu koji žive na rijeci, tipična prisutnost podzemnih voda. Razina tih voda ovisi o sušnim ili kišnim razdobljima, ugrubo rečeno one se kreću od tri metra dubine pa do 15 kad je izrazito sušno.

- Ali te promjene uopće ne utječu na možebitnu gradnju ili nesigurnost. Postoji određena fama o podzemnim vodama, ali je posljedica isključivo neznanja ili dezinformacija. Na gradnju metroa, primjerice, uopće ne utječu jer svi gradovi koji imaju podzemnu željeznicu imaju i podzemne vode. Ono što me ljuti je da struka na takve obmane ne reagira kako bi trebala, dapače ponekad se iste tvrdnje mogu čuti upravo od tzv. stručnjaka - nastavlja.

Za Kolića problem Zagreba nije ono što je pod zemljom, nego što je iznad zemlje.

Birokracija, korupcija, sumnjivi javni natječaji za radove, uzak krug privilegiranih graditelja, to su stvari koje su puno opasnije od poremećaja u tlu.

- Metro je tipičan primjer politikantstva koji se koristi u dnevnopolitičke svrhe. Govorimo o skupom projektu koji bi trajao deset godina, a mandati traju po četiri - objašnjava i odmahuje rukom na tezu da Zagreb pliva u vodi.

Uobičajena pojava

- Bundek je bio močvarna zona, ali prije 300 godina, a ne jučer. Ljudi krivo percipiraju stvari - zaključuje.

Zašto kod nas, ali i u svijetu nastaju rupe, poput one na Slavonskoj?

- Riječ je o uobičajenoj pojavi svugdje u svijetu. Problem svakog velikog grada su velike površine koje su zatvorene asfaltom, koji kao nepropusna masa vodu koja se na njemu skuplja vodi prema kanalizaciji, prema šahtovima i slivnicima koji bi je dalje trebali voditi u cijevi u podzemlju. Možete imati najbolje održavanje kanalizacije na svijetu, ali ne može sve uvijek biti čisto i prohodno, a oštećenja mogu nastati tako da ih vi na vrijeme ne možete uočiti i sanirati. Ova rupa mogla je nastati bilo gdje, slučajno je nastala na prometnici pa je ušla u fokus građana i medija. Šahtovi često nisu čisti, nego puni smeća, granja i šljunka i onda voda ne prolazi kroz njih, nego negdje drugdje traži put pa ispire tlo pod asfaltom i on na kraju popusti i uruši se. Ne bi se to trebalo događati, ali nije ništa dramatično - govori Kolić.

Prema njegovim istraživanjima, tlo pod Zagrebom nije pretjerano izgrađeno i nakon infrastrukture položene u prvih par metara potpuno je slobodno.

Skupo raskopavanje

- Umjesto skupog raskopavanja na površini treba se okrenuti novim metodama poput mikrotuneliranja, koje se posve odvija u podzemlju, a da na površini nitko i ne zna da su radovi. Tako bi se mogao sagraditi i metro, a može se financirati dijelom iz EU fondova. No, ovim tempom ja ga ne vidim u sljedećih 15 pa i više godina - zaključuje.