Naš najvažniji cilj: skinuti privatnom sektoru državu s vrata

Je li Vlada odstupila od svog izbornog programa i je li prekršila svoja izborna obećanja pitanje je koje se često postavlja. I često se odmah u tom kontekstu navodi pitanje PDV-a. Činjenica je, međutim, da bez obzira koliko je program 21 mogao biti konzistentniji i dorađeniji Vlada i dalje stoji na zadanim temeljim odrednicama. Program je definirao i viziju i strategiju i donekle taktike.

Temeljna poruka na kojoj sam osobno inzistirao i o čemu imamo konsenzus s koalicijskim partnerima je da Vlada prepoznaje osnovni problem hrvatskog gospodarstva, pa time i hrvatskog društva, u nedovoljnoj razini zaposlenosti radno sposobnog stanovništva. Osnovni parametar koji treba navesti je da je u Hrvatskoj zaposleno nominalno 52 posto radno sposobnih građana, dok je standard EU 70 posto. Stvarno je stanje i značajno gore i svodi taj postotak na 40 posto zbog radno sposobnog stanovništva koje se nominalno vodi kao ljudi u mirovini.

Potpuno smo svjesni činjenice naglašene odgovornosti i uloge politike i izvršne vlasti u tranzicijskim zemljama kakva ja Hrvatska za bilo kakvu promjenu. Koliko god da mi želimo rast i strategiju razvoja gospodarstva u velikoj mjeri držati neovisnima od politike, danas je očito da tu vrstu bajke ne vjeruje više nitko ni u razvijenim zemljama svijeta, gdje zaista samo u prijelomnim trenucima i strateška politika igra odlučujuću ulogu. Kada govorimo o tranzicijskim zemljama, u cijelom procesu mogućeg ubrzanog rasta presudni su ciljevi, smjerovi i okviri koje određuje politika.

Definirali smo tri osnovna paralelna ključna procesa. Prvi - visoku razinu odgovornosti prema trošenju novca građana, sa sviješću da je graničnik koji se ne može prijeći potrošnja samo onog što smo stvorili i zaradili. Drugi - zaštitu socijalno najosjetljivijih. I treći - snažan održiv gospodarski rast dugoročno temeljen na privatnom kapitalu, pri čemu mu država svojim sredstvima osigurava infrastrukturni kostur za rast, ulaganje i startnu podršku.

Ti paralelni procesi naravno nisu ni jednostavni ni laki niti jednaki po svojoj težini kao ni brzini realizacije i vidljivosti efekata. Ključno je bilo svesti potrošnju u realne okvire i uspostaviti fiskalnu disciplinu. To smo učinili smanjujući po prvi puta u hrvatskoj povijesti budžet i u realnim i nominalnim veličinama u odnostu na prethodne, kao i uvođenjem cijelog spektra mjera od poreznog opterećenja na kupovinu službenih automobila, skraćenja rokova plaćanja, novelama u zakonu financijskom poslovanju i prisilnoj nagodbi, stečajnom zakonu i drugima. To nisu bile ni jednostavne niti lake odluke jer one zadiru u razinu primanja stotina tisuća građana kroz nužne otkaze, neisplate regresa i božićnica, limite prekovremenih sati i ograničenja cijelog niza drugih prava, ili pak u segmentu poslodavaca dodatno stavljaju financijski teret i pojačavaju fiskalnu disciplinu u situaciji kad je gospodarstvo na koljenima zbog eksponencijalnih negativnih efekata kontinuiteta trogodišnje krize.

Jasno je da se sve to mora učiniti jer već grubi pogled pokazuje da je udar krize na svojim leđima ponio isključivo privatni sektor s gubitkom od 150 tisuća radnih mjesta, sa 28 posto manjim plaćama u odnosu na javni sektor i s potpunom nesigurnom budućnošću.

Danas je prosječna produktivnost per capita u Hrvatskoj 38 posto niža nego u Sloveniji, a po zaposlenom 4 posto. To samo pokazuje kako nas malo rad, ali i da su oni koji rade dosegli produktivnost najuspješnijih tranzicijskih zemalja. Pitanje je onda - gdje je problem, zašto nemaju plaću? Problem je u tome da na smanjenom broju ljudi koji nose taj teret ostaje nepromijenjeni broj ljudi javnog sektora, pri čemu u državnim tvrtkama radi 60 posto više ljudi nego u Sloveniji.

U dijelu koji se pak odnosi na financijsku disciplinu jasno je da se mora prekinuti lanac u kojem kad počne kriza prva plaćanja idu bankama, druga zaposlenima, treća državi, a četrvrta dobavljačima, a kad se radi o tvrtkama u državnom vlasništvu onda je često plaćanje državi bilo zadnje u tom lancu (Vidi ekstremni slučaj Dalmacija vina).

Sve to uzrokovalo je potpuno urušavanje tržišta i tržišnih odnosa uz cijeli niz drugih posljedica. Naravno da je hladni vjetar porezne discipline bilo nužno ublažiti pojačanom ”energetskom ishranom” kroz prebacivanje iznosa PDV-a koji plaćaju svi građani na odterećenje smanjenja 2 posto doprinosa za zdravstvo kojeg plaćaju samo poslodavci, da ne spominjem cijeli niz drugih mjera. Ni to, međutim, nije bilo dovoljno.

Sve nabrojano što se odnosi na taj prvi stup Vladine politike traži hrabrost i sučeljavanje s kritikama, ali se u suštini svodi na odluku. Drugi stup socijalne osjetljivosti je u tom smislu još jednostavniji. Najugroženiji i egzistencijalno najugroženiji dio hrvatskog stanovništva su umirovljenici koji su na svojim leđima podnijeli teret tranzicije, uključujući i kriminalnu privatizaciju. Oni danas, u ovim gospodarskim uvjetima, nemaju drugu liniju obrane. Ne mogu promijeniti posao, ne mogu se prekvalificirati, ne mogu sutra iskoristiti mogućnost odlaska u druge zemlje EU, osuđeni su na odluke hrvatskih Vlada.

Naravno da je i cijeli niz drugih mjera, poput mjera u zaštiti plaća, nije bio manje važan, ali ključna je bila odluka Vlade da vrati usklađivanje mirovina s plaćama i troškovima života 31 mjesec nakon što je ukinuto. To je iznos koji u ovoj godini iznosi 600 milijuna kuna i daje garanciju da će se, iako s vremenskim pomakom, poskupljenja struje i plina umirovljenicima kompenzirati kroz priznanje porasta troškova života. Tu odluku Vlade, zanimljivo, kao da nitko nije primijetio.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista