KREĆE REALIZACIJA?

NAKON TRIDESET GODINA RAZVOJA Posljednja šansa za LNG terminal

Hrvatska u zadnjih trideset godina nikad nije bila bliže realizaciji LNG terminala. Kao drugo, tržišne okolnosti energetske industrije u sklopu kojih se projekt treba ostvariti u zadnjih trideset godina nisu bile toliko turbulentne
 Davor Žunić/EPH

Želimo ubrzati gradnju LNG terminala na Krku. U sljedeća dva tjedna očekujem sastanak s predstavnicima konzorcija ulagača gdje bismo se dogovorili o brzom početku realizacije tog projekta - izjavio je hrvatski premijer Ivo Sanader sredinom siječnja 2009. godine. Činjenica da je pred nekoliko dana - praktički punih sedam godina nakon Sanadera - u jednom od svojih prvih javnih istupa slične planove o ubrzanju realizacije tog strateški važnog projekta najavio mandatar sljedeće hrvatske Vlade Tihomir Orešković utoliko je pravi ‘deja vu’. Gradnja terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku zapravo je ideja stara barem trideset godina, koja se u raznim projektnim varijantama i s raznim ulagačima dosad u tri navrata bezuspješno pokušavala realizirati. Četvrti pokušaj upravo je tijeku, a generalna besperspektivnost nacionalne ekonomije koja je tek nedavno izašla iz šestogodišnje recesije te specifične tržišne i geopolitičke okolnosti, terminalu su opet priskrbile status najvažnijeg nacionalnog investicijskog projekta. Hoće li ovaj put priča imati sretan završetak? Odgovor na ovo pitanje trenutno je nemoguće sa sigurnošću dati, posebno u kontekstu famozne hrvatske ‘investicijske klime’, no s velikim stupnjem izvjesnosti mogu se donijeti dva zaključka. Kao prvo, Hrvatska u zadnjih trideset godina nikad nije bila bliže realizaciji LNG terminala. Kao drugo, tržišne okolnosti energetske industrije u sklopu kojih se projekt treba ostvariti u zadnjih trideset godina nisu bile toliko turbulentne. U kontekstu tih dvaju naizgled suprotstavljenih spoznaja narednih šest mjeseci po svemu sudeći je ključno za sudbinu cijelog projekta, ne samo zbog toga što bi trenutna procedura razvoja i pronalaska ulagača u tom periodu trebala biti dovršena, već i zato što je projekt suočen s urgentnošću konkurentskog terminala koji se razvija u talijanskom Trstu. Utoliko, vrijeme bi se moglo pokazati kao ključni faktor, a brojna pitanja oko kojih se još uvijek lome koplja stručnjaka i zainteresirane javnosti dobit će konačni odgovor.

NACIONALNI ILI REGIONALNI PROJEKT

Je li LNG terminal projekt koji je nužan Hrvatskoj? U užem smislu odgovor na ovo pitanje definitivno je - ne. Takvi objekti infrastrukturna su alternativa plinovodima i za razliku od cijevi koja je fizički ograničena rutama, terminali za ukapljeni plin praktički omogućavaju uvoz plina iz cijelog svijeta, odnosno sa svih onih lokacija gdje postoje postrojenja za njegovo ukapljivanje. Pojednostavljeno rečeno, LNG je prvenstveno sredstvo diversifikacije opskrbe plinom, odnosno smanjenja ovisnosti o jednom dobavljaču ili izvoru dobave. U tom kontekstu Hrvatska se nalazi u relativno dobroj situaciji. Iz vlastite proizvodnje zadovoljava oko 60 posto svoje potrošnje, a za uvoz ostatka relativno je dobro povezana s okolnim zemljama. Dakako, u srednjem roku domaća proizvodnja će padati, no kako će dio tog pada biti nadoknađen otkrivanjem novih rezervi, a i potrošnja je već godinama u padu, činjenica je da je Hrvatska iz perspektive sigurnosti opskrbe plinom jedna od najsigurnijih europskih država. Na koncu, ako je ukupna potrošnja plina na hrvatskom tržištu nešto iznad 2,5 milijardi kubika, čak i da se cjelokupni uvoz ruskog plina iz plinovoda (500-600 milijuna kubika) zamijeni LNG-om, ti kapaciteti ne bi ni približno bili zadovoljavajući za isplativost takve investicije. Utoliko, evidentno je da je gradnja LNG terminala na Krku regionalni projekt, odnosno investicija koja je prvenstveno interes vladama i kompanijama iz država Srednje i Istočne Europe, od Poljske do Bugarske, od kojih su neke u potpunosti ovisne o ruskom plinu i kojima bi gradnja terminala predstavljala mogućnost otvaranja novog dobavnog pravca. Lokacija u Omišlju u tom je kontekstu vrlo dobra - značajan dio plinske infrastrukture za transport plina od tamo prema okolnim zemljama je napravljen, mikrolokacija već je etablirana kao energetski ‘hub’, a prirodne značajke poput dubine mora, morskih struja i zaštićenosti od vjetrova omogućavaju sidrenje velikih tankera. Također, moguće pokretanje proizvodnje petrokemijske industrije Dina nudi mogućnosti određenih sinergijskih učinaka u kombinaciji s terminalom.

JAVNI ILI PRIVATNI INVESTITOR

S obzirom na činjenicu da je terminal projekt od regionalne, pa i europske važnosti - uvršten je na sve relevantne liste takvih projekata - jedno od pitanja koje se otvara jest i u kojoj bi mjeri država trebala sudjelovati u njegovoj realizaciji. Prethodni pokušaj kroz konzorcij Adria LNG vodile su velike europske energetske kompanije, dok je sudjelovanje domaćih tvrtki - Ine, HEP-a i Plinacra - bilo ograničeno na 25 posto. Ipak, iako je tada država inzistirala na tom udjelu ‘domaće komponente’, to se pokazalo uzaludnim, jer u konačnici te kompanije nisu imale ni sredstava potrebnih za toliko sudjelovanje u investiciji. Aktualni proces, pak, vodi tvrtka LNG Hrvatska koju su osnovali HEP i Plinacro s ciljem razvoja projekta do faze kad bi se u njega uključili privatni investitori. Prema aktualnom planu, HEP i Plinacro zadržali bi 25 posto udjela u investiciji, uz dva privatna investitora - jednog financijskog koji bi imao 40 posto i jednog industrijskog koji bi imao 35 posto udjela. Mnogi smatraju da je takav model loš. Naime, osim što za HEP, a posebno za Plinacro, izdvajanje nekoliko stotina milijuna eura troška investicije predstavlja ozbiljno financijsko opterećenje, sudjelovanje državnih tvrtki u projektu ograničava i neke njegove aspekte. Predstavnici konzorcija kanadskih ulagača predvođenih tvrtkom Pulsat Global Capital tako već dugo vremena pozivaju na izlazak države iz projekta koji bi u potpunosti bio prepušten privatnim investitorima. Takvo gledište ima rezona, naravno, pod uvjetom da interesa privatnih ulagača uopće ima. HEP-u plinski biznis nije temeljna djelatnost, a Plinacro je regulirani monopolist koji se bavi upravljanjem transportnom insfrastrukturom. Obje tvrtke svoje interese u cijelom projektu mogu ostvariti bez sudjelovanja u investiciji. HEP zakupom kapaciteta može osigurati nabavu određenih količina LNG-a, ako ocijeni da mu je to potrebno, a Plinacro će ionako prihode povećati većim transportom plina svojim plinovodima, bez obzira tko će ga uvoziti i tko će biti vlasnik terminala. Sudjelovanje u investiciji zapravo samo garantira dio budućeg profita, no to je poprilično neizvjesna budućnost. Protekle godine u kojima su europski LNG terminali imali prosječnu utilizaciju od tek 25 posto bile su poprilično izazovne za njihove vlasnike, no iako će se ta situacija u budućnosti početkom isporuka plina iz SAD-a možda poboljšati, evidentno je kako se radi o ulaganjima s dugim rokom povrata. U situaciji kad i Plinacro i HEP imaju isplativijih investicija iz svog vlastitog ‘core businessa’ pitanje je treba li inzistirati na njihovom sudjelovanju. U konačnici, profitabilnost projekta uvelike će ovisiti o njegovim tehničkim i ekonomskim postavkama, a privatne kompanije s iskustvom poslovanja na LNG tržištu bolje će upravljati tim rizicima od državnih tijela.

KOPNENI ILI PLUTAJUĆI TERMINAL

Iako se od svojih početaka projekt LNG terminala na Krku razvijao s ‘klasičnim rješenjem’ kopnenog terminala, posljednjih mjeseci sve se češće javljaju inicijative o razvoju plutajućeg terminala. Za razliku od terminala na kopnu, plutajući terminal je plutajuća barža ili brod na kojem se nalazi postrojenje za uplinjavanje LNG-a i tank uglavnom ne veći od milijardu kubičnih metara. Takav plutajući objekt instalira se na lokaciji gdje je na kopnu sagrađena tek osnovna infrastruktura, i plinovodni spoj, ali nije stacionaran, već ga se po potrebi može otegliti na neku drugu lokaciju. S obzirom na to da se takva plutajuća postrojenja mogu unajmiti, taj model podrazumijeva znatno manji investicijski trošak i kraći period gradnje kopnene infrastrukture, no zbog malog kapaciteta i troška unajmljivanja povećava operativni trošak te konzekventno cijenu plina koja se njime doprema. U slučaju Omišlja, doduše, vrlo je upitno bi li plutajući terminal bio gotov prije kopnenog, s obzirom na to da bi cijeli niz izdanih dozvola i studija bilo potrebno revidirati, a uvjeti ‘gradnje’ takvog objekta ni nisu u potpunosti riješeni u hrvatskoj zakonskoj regulativi. Aktualni projekt LNG Hrvatske do travnja bi trebao ishoditi važeću građevinsku dozvolu, što bi značilo da su sve regulativne prepreke uklonjene. Ponovno vraćati cijeli proces unatrag vjerojatno ne bi bila dobra poruka tržištu, naročito s obzirom na loša iskustva s razvojem tog projekta u prošlosti. Nadalje, stacionarni terminal svojevrsna je garancija i Plinacru koji mora uložiti 300-tinjak milijuna eura u gradnju i proširenje svojih plinovoda te koji za tu investiciju treba imati neku vrstu garancija da će većeg transporta plina s terminala biti kroz dugoročni period. Na koncu, kopneni terminal nudi i značajne mogućnosti za angažman domaće industrije. Upravo za tu svrhu, na incijativu Pulsata, nedavno je formiran i svojevrsni konzorcij domaćih kompanija koji su zainteresirani za angažman na projektu. Radi se o dvadesetak tvrtki među kojima su Končar, Siemens, Tehnika, Allianz, Zagrebačka banka, Institut Hrvoje Požar, Ivicom, Pastor, Allianz... Njihovo sudjelovanje, pa tako i šira korist za hrvatsko gospodarstvo, u projektu plutajućeg terminala bilo bi isključeno.

VELIKI ILI MALI TERMINAL

Ako je evidentno da je kopneni terminal puno bolje rješenje za Hrvatsku od plutajućeg, ostaje pitanje njegova kapaciteta. I tu se u stručnoj javnosti mogu čuti najrazličitija mišljenja. Službeni projekt LNG Hrvatske predviđa kapacitet od 6,5 milijardi kubika plina godišnje, uz tehničku mogućnost povećanja do maksimalno 10 milijardi. Ipak, kako je detaljno tehničko rješenje tek u razvoju, moguće je da će taj kapacitet još biti revidiran. No, dok neki stručnjaci tvrde kako za te količine nema tržišta, neki drugi pak tvrde kako terminal uz te količine ne može biti profitabilan. Predstavnici već spomenute tvrtke Pulsat Global Capital tvrde kako uz tarifu korištenja terminala od oko 44 dolara za tisuću kubičnih metara plina terminal mora imati kapacitet od barem 12 milijardi kubika kako bi bio isplativ, odnosno mogao investitorima omogućiti da vrate uloženo i uredno servisiraju kreditne obveze u roku od 15 godina. Naravno, riječ je o konvencionalnoj investicijskoj logici. Veći kapacitet znači i razmjerno manji trošak po jedinici korištenja, no samo ako je cjelokupni iskorišten. Kapacitet koji predlaže kanadska tvrtka poprilično je velik. Samo šest od 26 trenutno aktivnih LNG terminala u Europi su tog ili većeg kapaciteta, od čega pet u Španjolskoj i Velikoj Britaniji - državama koje nemaju plinovodne konekcije s ostatkom kontinenta. Nadalje, to je tek nešto manje od kumulativne potrošnje plina Hrvatske, Srbije, Slovačke i Bugarske. Ipak, ako ima tvrtki spremnih da zakupe takav kapacitet, zašto im to ne omogućiti? Sam LNG Hrvatska u svojem je procesu prikupio neobvezujuće ponude za zakup pet milijardi kubičnih metara kapaciteta u razdoblju od 2020. do 2025. i još dvije milijarde od 2026. do 2040. Iako se ne zna projicirana tarifa za korištenje terminala, spekulira se kako bi ona iznosila između 30 i 35 dolara za tisuću kubika kapaciteta. Kad bi neobvezujuće ponude bile pretočene u dugoročne ugovore o zakupu, ispada da bi terminalu to garantiralo 150 milijuna dolara godišnjeg prihoda u prvih 15 godina rada. Bi li to bilo dovoljno za financiranje investicije utoliko je pitanje kamate i financijskog aranžmana kreditnih aranžmana za gradnju. Pojednostavljeno, potreban je što jeftiniji kapital, načelno govoreći, novac uz kamate kakve nisu dostupne u Hrvatskoj i hrvatskim subjektima. Upravo zato, projekt kakvim ga vodi LNG Hrvatska predviđa ulazak jakog međunarodnog financijskog partnera koji bi omogućio taj novac te industrijskog partnera koji bi dao know-how za vođenje posla. Oko 150 milijuna eura ulagači bi dali u formi equityja, a ostatak bi bilo zaduženje. Na natječaj LNG Hrvatske stiglo je sedam ponuda, identitet investitora zasad nije poznat, no u kuloarima se kao najistaknutije spominje interes neimenovane velike europske plinske kompanije te jednog poznatog stranog infrastrukturnog fonda. Jesu li to dovoljno jaki partneri i hoće li njihove ponude rezultirati investicijom, tek će se vidjeti. Kako se radi o projektu od europskog interesa, a EU je sufinancirala i njegov razvoj, očekuje se da bi pomoć mogla stići i iz EU fondova u formi jeftinog kapitala, no na to je teško unaprijed računati.

Ipak, u formi u kojoj se trenutno razvija, projekt će se realizirati tek kada i ako potencijalni korisnici terminala potpišu obvezujuće i dugoročne ugovore o zakupu njegovih kapaciteta.

IMA LI ILI NEMA TRŽIŠTA ZA LNG

Rasprava o adekvatnom kapacitetu terminala na Krku zapravo je rasprava o tržištu plina u Europi. A to tržište prolazi kroz vrlo volatilne godine. Nakon dvije velike plinske krize izazvane nesuglasicama Rusije i Ukrajine krajem prošlog desetljeća, interes europske politike umjeren je na smanjenje ovisnosti o ruskom plinu, no ta je faza kratko trajala. Ekonomska recesija i razvoj obnovljivih izvora energije znatno su smanjili potrošnju plina u Europi proteklih godina, a kako su uvozni kapaciteti povećani, na tržištu je došlo do zasićenja i pada cijena. S druge strane došlo je i do smanjenja uvoza ruskog plina. Nakon dugog niza godina u zadnjem kvartalu 2014. i prvom 2015., prema podacima Europske komisije, Norveška je pretekla Rusiju kao najveći izvoznik plina u Europu. Vjerojatno je i to bio signal ruskoj kompaniji da krene u izmjenu svojih tradicionalnih tarifnih formula koje su cijenu plina određivale prema cijeni nafte, a ne burzovnoj (spot) cijeni plina na europskim burzama. Izmjene tarifnih formula, ali i politika zadržavanja tržišnog udjela rezultirala je povećanjem količina, ali i smanjenjem cijene plina za kupce u Europi. Kako je sam Gazprom nedavno objavio, kompanija očekuje da će u 2016. u Europi prodati oko 160 milijardi prostornih metara plina, po prosječnoj cijeni od 200 dolara za tisuću kubičnih metara. Radi se o 15-ak posto većim količinama nego 2012., ali i dvostruko nižoj cijeni (!). Ipak, prosječna cijena ne treba zavaravati. Njezinu visinu definira niska cijena plina velikih potrošača, poput Njemačke, Francuske i Nizozemske, pa se visoka cijena pojedinih manjih država koje nemaju alternative ruskom plinu uprosječuje. Za takve države LNG može biti vrlo isplativ čak i ako je vrlo skup. Dva posljednja terminala u Europi - poljski i litvanski - sagrađeni su upravo uz takav poslovni model. Iako su preko njih te države kupile vrlo skup plin (u Poljskoj oko 600 dolara za tisuću kubika), njihova gradnja omogućila im je pregovaranje o boljim uvjetima s Gazpromom koji je i dalje njihov dominantni opskrbljivač. U suštini LNG terminali tako postaju vrlo skupe police osiguranja, gdje vrijednost nastaje samim njihovim postojanjem na određenoj lokaciji, bez obzira na operativnu utilizaciju. Računica je jasna. Kad bi Bugarska, koja od Gazproma kupuje sav svoj plin, odlučila putem LNG terminala na Krku diversificirati 20-ak posto svoje potrošnje, morala bi zakupiti oko 500 milijuna kubika. Uz terminalsku tarifu od 30 dolara za tisuću kubika te zakup kapaciteta plinovoda do Bugarske, to bi ih stajalo 20-ak milijuna dolara. Na razini ukupne nacionalne potrošnje to bi značilo 10 do 15 dolara skuplju cijenu tisuću kubika plina, koji sada Bugarska Gazpromu plaća između 350 i 400 dolara. Ipak, ako bi zahvaljujući novom dobavnom pravcu od ruske tvrtke uspjela dobiti popust od samo pet posto, već bi investicija bila isplaćena. Izračun je, dakako, okviran, ali model je jasan. Problem za uvoznike LNG-a jest da osim tog strateškog, zadnjih godina nema baš komercijalnog tržišta za taj plin. Da ima, i iskoristivost postojećih terminala bila bi veća. Potražanja bi u budućnosti mogla rasti, prvenstveno zbog pada europske proizvodnje, nestabilnosti u sjevernoj Africi koja je također značajan opskrbljivač Europe, ali i novih ekoloških standarda koji će evidentno poticati plin kao zamjensko gorivo ugljenu za proizvodnju električne energije. Preduvjet za to je, dakako, da LNG bude dovoljno jeftin.

JE LI AMERIČKI PLIN SKUP ILI JEFTIN

Glavni poticaj na navodnu nadolazeću renesansu LNG-a u Europi, osim sukoba s Rusijom oko Ukrajine, je golema ekspanzija proizvodnje plina iz nekonvencionalnih izvora u SAD-u. Zbog te goleme novopokrenute proizvodnje posljednjih godina cijena plina u SAD-u bila je i četiri puta jeftinija nego u Europi, a sedam puta nego u nekim dijelovima Azije. Sukladno tome, bilo je samo pitanje kad će SAD, nekoć najveći uvoznik ukapljenog plina, postati izvoznik. Još prije nekoliko godina pokrenuti su prvi projekti prenamjene nekadašnjih uvoznih terminala na Atlantskoj obali, a prvi od pet koji su izgradnji - Sabine Pass - trebao bi početi s radom u prvoj polovici 2016. Doduše, otkad je ta investicija počela s realizacijom, okolnosti na svjetskom tržištu znatno su se promijenile. Naime, zbog velike potražnje za plinom i visoke cijene u Aziji, američki izvoznici upravo su ta tržišta ciljali kao primarna, a Europa je trebala biti tek sekundarno tržište za eventualne viškove. Problem je nastao kad je uslijed nekoliko događaja cijena plina u Aziji počela padati. Gospodarski rast se usporio, Japan je nakon dugo vremena počeo ponovno aktivirati svoje nuklearne elektrane zatvorene nakon katastrofe u Fukušimi, Koreja je povećala upotrebu ugljena, a kinesko tržište zatvoreno je odlukom američkog Kongresa da se plin ne smije izvoziti u države s kojima SAD nema ugovor o slobodnoj trgovini. Na koncu, u većini Azije cijene plina indeksirane su uz naftu, a kako je njezina cijena pala, survala se i cijena plina. Američki proizvođači, koji su već pokrenuli investicije vrijedne milijarde dolara u izvozne terminale, okrenuli su se Europi. Povoljna činjenica za njih je to što cijena plina u SAD-u kontinuirano pada, a prošle godine je prosječno bila na najnižoj razini od 1993. godina. Nastavi li se takva cijena u duljem roku i bude li u Europi dostupna uvozna infrastruktura na pravim mjestima, američki plin mogao bi biti konkurentan, iako ne svugdje. Projekcije o konačnoj cijeni američkog LNG-a variraju, no generalno se smatra kako bi mogle iznositi između 250 i 280 dolara na terminalu nakon uplinjavanja. Američki Cheniere, najveći LNG trgovac na svijetu, preko svog Sabine Pass terminala kupcima nudi kupovinu plina uz 15-postotnu premiju na cijenu američke burze Henry Hub, fiksni trošak ukapljivanja od 90 dolara za tisuću kubika, pa nakon troška transporta prije uplinjavanja na terminalu košta oko 250 dolara za tisuću kubika. Kanadski Pulsat za Hrvatsku, pak, ima računicu koja podrazumijeva cijenu od 250 dolara nakon uplinjavanja. Ipak, i jedna i druga računica temelje se na cijeni plina u SAD-u, a kako će se ona kretati, teško je predvidjeti. Kako je plin uvelike nusproizvod vrednije proizvodnje nafte iz nekonvencionalnih izvora, globalno niska cijena nafte mogla bi smanjiti proizvodnju nafte, pa tako i plina, što bi povećalo cijenu. S druge strane, proširi li se globalno tržište, to će biti poticaj tamošnjim proizvođačima da dižu proizvodne kvote. Također, pitanje je kako će na konkurenciju u Europi reagirati Rusija i Norveška. Američki LNG prijetnja je njihovim tržišnim udjelima, a kako obje zemlje imaju dosta niski marginalni trošak proizvodnje, mogli bi se odlučiti za cjenovni rat. Rusiji u korist ide i nedavna devalvacija rublje, a s obzirom na financijske sankcije međunarodne zajednice Gazpromu je interes domoći se deviza, pa i pod cijenu niže jedinične cijene plina. Veća konkurencija neosporni je interes i dobra vijest za europske potrošače, a trenutne okolnosti očito povoljne za realizaciju projekta kakav je onaj na Krku. Koliko će one trajati također je neizvjesno, što je još jedan razlog zbog kojeg je vrijeme ključan aspekt projekta, a rizik sve što može dovesti do njegova usporavanja.

KOME PRIPADA ZEMLJIŠTE ZA TERMINAL?

Koliko god paradoksalno to zvučalo, najveći riziki i potencijalni nedostatak projekta na Krku je zemljište na kojem se terminal treba graditi. Naime, radi se o zemljištu koje je u vlasništvu Dina Petrokemije i drugih povezanih društava Dioki holdinga posrnulog tajkuna Roberta Ježića. Te tvrtke opterećene golemim dugovima su u stečaju, a predmetno zemljište opterećeno je hipotekom Hypo banke u iznosu od 23,5 milijuna eura. Nakon inicijalnih pokušaja da HEP od Hypo banke otkupi zemlju, država je od cijele priče odustala uzdajući se u zakonsku mogućnost izvlaštenja nekretnina potrebnih za realizaciju strateških investicijskih projekata. Situacija se dodatno zakomplicirala nakon što su u procesu privatizacije Hypo banke ta potraživanja prebačena u tvrtku HETA, svojevrsnu lošu banku koju je austrijska država osnovala da bi okrupnila sve loše plasmane Hypo banke. Kako je država ignorirala pitanje kupovine zemlje, HETA je oglasila prodaju potraživanja prema Diokiju, koja daju založno pravo na spornom zemljištu, a u tom procesu pravo prvokupa za ta potraživanja osigurala je već spomenuta kanadska grupa ulagača. Kako oni projekt terminala vide u znatno drukčijem formatu od onog koji provodi LNG Hrvatska, ne uključe li se u projekt kao investitori u ovoj fazi, za očekivati je da će pravnim sredstvima nastojati spriječiti izvlaštenje od strane države, te čak i ako do njega dođe, pokušati osigurati što višu cijenu izvlaštenja. Takav sudski spor, kako god završio, usporio bi projekt, te ga ponovno doveo u stadij neizvjesnosti. Za vjerovati je da su se potencijalni ulagači koji su poslali ponude u sklopu dubinskog snimanja projekta upoznali s neriješenim statusom zemljišta, pa činjenica da su ponude poslali sugerira da to u ovoj fazi ne smatraju neriješivom zaprekom. Ipak, kad i ako proces dođe do sklapanja dugoročnih ugovora, vlasništvo nad zemljištem morat će biti osigurano. Kako je i sam Pulsat koji drži prava nad zemljištem među ponuđačima, možda je i to još jedan razlog da se državne tvrtke povuku iz investicijskog dijela projekta, a privatnim ulagačima prepuste dogovor oko strukturiranja cijelog posla. Hrvatskoj je, u konačnici, interes što veća investicija u kojoj bi sve rizike snosio privatni investitor, a Hrvatska ostvarila kolateralne koristi od angažmana svojih tvrtki na projektu, povećanja transfera i likvidnosti tržišta plina te geostrateške važnosti. Što god se dogodilo, tijekom narednih četiri do šest mjeseci sudbina projekta bit će poznata. Ne realizira li se, bit će to velika šteta. Petog pokušaja za LNG terminal na Krku možda neće biti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:17