Najveće poniženje u mom životu: Justin Bieber mi je oteo žensku!

Na ljestvici od jedan do deset, koliko je gay to što sam prošlu nedjelju u kinu gledao film o Justinu Bieberu?

Četrnaest? Petnaest? Šezdeset i devet? Slažem se. Iznimno je gay, ali u svoju obranu moram reći da izbor nije bio moj, već djevojke toliko lijepe da ne bih odbio ni da je predložila film Lukasa Nole.

Ipak, drago mi je da nije.

O Justinu Bieberu, najpoznatijem šesnaestogodišnjaku na svijetu, prije ovog filma ništa nisam znao. Mislim, znao sam da je pjevač i da zbog poremećenih vrijednosti u društvu dečko koji je tek nedavno prešao na krutu hranu zarađuje milijarde, ali da sam neku njegovu pjesmu čuo - baš i nisam.

Gdje je taj Bieber bio ‘91?

Znao sam još i to da je, barem kod nas, u modi pljuvati po njemu; balav je, žgoljav, ima glupu frizuru i 91., kad je ovdje grmilo, on se nije ni rodio. Imajući sve to na umu i znajući da zarađuje već ranije spomenute milijarde, idealan je kandidat za liječenje osobnih kompleksa i usmjeravanje mržnje od strane prosječnog nezaposlenog, do podne krmeljavog kladioničara iz kvartovske birtije, koji o malom Bieberu zna i manje nego ja.

Kad mi je ljubazna žena s odjela rezervacija kinoulaznica rekla da dvije karte za Bieberov film dođu 86 kuna - zamrzio sam ga i ja!

“Rekao sam dvije, a ne četiri karte...”

“Čula sam ja vas gospodine, al’ to je ta cijena. 86 kuna. Znate, to vam je 3D”

Ma znao sam ja da je 3D, ali 86 kuna, brate, ne bih dao ni da Bieber uživo nastupa, pa sam se odlučio za mali spin...

“Nema baš karata za ovog Biebera, jesi možda za to da pogledamo neki drugi film? Ima ovaj neki s De Nirom...”, pokušao sam slagati.

“A daaaaj... hoću gledati Bibija!” gotovo se rasplakala moja pratnja na telefon.

“Ne brini, imam neku vezu: nabavit ću karte, ne zvao se ja Miro Par”, rekao sam. Zbilja sam imao vezu kojom sam se poslužio - telefonsku.

Nikad ne reci nikad

“Zvao sam maloprije, ipak bih rezervirao one dvije karte za Biebera večeras”

“Never Say Never”

“Znam da sam rekao da nikad ne bih dao te pare za film, pa ni da mi buraz glumi, ali jebiga... Ne treba mi još vaše pametovanje”, istresao sam se na ženu.

“Never Say Never je naziv filma, mladi gospodine”, rekla je ona, naglašavajući to “gospodine” kao da sam zadnje smeće.

Tako sam se i osjećao...

Pola sata prije početka filma našao sam se sa svojom pratnjom, koja je dotjerana za večernji izlazak bila još atraktivnija nego što sam mislio da je moguće; duga plava kosa, pune usne, slatka guza i minica koja mnogo toga otkriva, ali glavnu stvar - moj cilj - ipak, iako jedva, pokriva.

“Lijepo si se picnula...”

“Za Bibija!” rekla je ubijajući svaku nadu u meni, ali i dodala: “Imaš sličnu frizuru k’o on.”

“Bieberica je nova beatlesica!” prihvatio sam njezinu šalu.

Preuzeo sam na lažno ime rezervirane karte, iskeširao 86 kuna, 3D očale spremio u džep, kupio još dvije kile kokica za dvadeset kuna, dva galona Fante za četrdeset (kasnije ću parking platiti još 30), i ušetao u kinodvoranu, a sve to pazeći da nitko ne vidi koji film idem gledati.

Za taj novac nekad sam znao dobiti i doručak nakon burne noći u djevojačkoj sobi nekog studentskog doma, ali ovaj put, kad je u pitanju nešto finija djevojka od akrapa s kojima inače izlazim, za početak sam se zadovoljio i njezinim komentarom da sam pravi džentlmen.

“Lijepo, lijepo, al’ tebi...”, pomislio sam, i dalje se nadajući da će mi se ova investicija do kraja večeri isplatiti.

Hodajući prema ljubavnim sjedalima u zadnjem redu, koja sam lukavo izabrao prilikom rezervacije, primjećujem da je dvorana gotovo pa prazna. Osim nas dvoje, tu je još jedan, doduše puno manje atraktivan, ljubavni par, pa još četiri klinke iz sedmog osnovne i tri, ne znam kako bih ih s obzirom na film koji su došli gledati drukčije nazvao - nego pedera.

Pomislio sam da su možda tri zajebanta, da su došli ismijavati Justinov film pred malo većom publikom, ali kad su završile reklame i počeo film, oni su utihnuli k’o Bayernov navijač nakon one utakmice s Interom. Tada sam se uvjerio da su gay.

Kako ja ne bih ispao gay, nonšalantno sam prebacio desnu ruku preko nježnog ramena te studentice četvrte godine medicine, koja je valjda zbog neke oklade ili iz humanitarnih razloga uopće pristala večeras izaći sa mnom.

Pokušao sam i na finjaka

“Divno mirišeš!” pokušao sam na finjaka.

“Ššššš... počinje film!” okrenuo se jedan od one trojice.

“Slušaj ti pederčino mala...”, krenuo sam preodgojiti balavca, ali vidjevši da je ta situacija uznemirila moju pratnju, ne dovršavam rečenicu i mali ljigavac se izvlači bez naruženja koje sam mu namjeravao nanijeti.

Počeo je film: Bieber se rodio, stari ga ostavio, a on već s dvanaest pobjeđuje na nekom pjevačkom natjecanju. Ustvari, biva drugi. Stara je stavila njegov video s tog natjecanja na YouTube, no name menadžer ga otkrio, Usher preuzeo i, prije nego što se moja pratnja vratila s toaleta, na koji je otišla nakon što sam neprimjetno spustio ruku na njeno koljeno, Bieber je već postao najtraženija osoba na internetu.

“Jesam li što propustila?”

“Evo, baš mu je spot za pjesmu ‘Baby’ po gledanosti nadmašio i ‘Bad Romance’ Lady Gage!”

“Ovu našu ‘Bad Romance’ ne može ništa nadmašiti...”, rekla je poklanjajući mi najljepši osmijeh koji sam vidio u posljednjih 60 godina, pa se nisam mogao naljutiti.

Ohrabrenje iz boce

Vrijeme koje je ona provela na toaletu iskoristio sam da potegnem dva, tri gutljaja djedove rakije iz ploske koju za ovakve prilike, kad je potrebna veća doza hrabrosti od one kojom raspolažem, uvijek sa sobom nosim i odvažio sam se na još jedan pokušaj. Nježno sam je primio za ruku.

“Tako mala ruka, a tako puno stane u nju...”, progovorila je rakija iz mene.

“Moooooliiiiim?!” podviknula je, a mala pederčina ispred nas se opet okrenula.

“Šššššš!”

“Ma rekoh da imaš nježne ruke...”, pokušao sam skrenuti fokus s onog što mi je izletjelo i na moje veliko čuđenje - uspio.

“Aha, krivo sam te razumjela. Da, koristim ovu neku kremu...”, počela je i raspričala se. Preznojavajući se k’o svinja, odlučio sam malo stati s nabacivanjem i posvetiti se filmu.

“Budeš mi poslije rekla, ometamo ove dečke ispred u gledanju...”, prekinuo sam njenu priču nakon desetak minuta.

Na filmu, koji zapravo nije ništa više od kompilacije pedesetak clipova s YouTubea u 3D verziji, povela se rasprava hoće li Justina zadesiti ista sudbina teen zvijezde kao Macaulay Culkin. Mene - koji i dalje nisam odvajao pogled od dugačkih nogu u mrežastim čarapama koje su, prebačene jedna preko druge, sjedile sa mnom u ljubavnom sjedalu - nije moglo biti manje briga za budućnost tog nedonoščeta. Ispijao sam onu perverzno veliku Fantu, jeo kokice koje zapravo uopće ne volim i, u jednom trenutku, iako sam odlučio na neko vrijeme prestati se nabacivati, pokušavao sam na izazovne usne svoje pratnje plasirati jedan strastven poljubac s mnogo jezika. O tome ne da ne želim pisati - nego nemam što napisati.

Posljednji pokušaj

Nije ni primijetila moj bijedni pokušaj.

“Dao sam sve od sebe; isprsio sam se za karte, gledam prijevaru od filma, trudim se biti pametan i šarmantan, a ona k’o da je katatonična”, rekao sam u sebi i okrenuo se ljutito na drugu stranu.

Obraćajući sad više pozornosti na film, uviđam da mali Justin nije ni toliko antipatičan. Ni ne svira loše, posebno bubnjeve i gitaru. Kvragu, ni frizura mu nije toliko kritična.

Cijeli je film koncipiran tako da prikazuje kako je mali Justin uopće došao do toga da 20.000 raznježenih djevojčica u rasprodanom Madison Square Gardenu histerično uzvikuju njegovo ime . Taman kad sam pomislio da je taj fenomen lako objašnjiv time što je tu zapravo riječ o 20.000 balavica koje su jedan dan zaljubljene u Justina, drugi u Tokio Hotel, a treći žele da im roditelji poklone ponija, Justin je postavio pitanje nakon kojeg se dogodilo nešto što je poljuljalo tu moju teoriju...

“Who wants to be my Baby?” pitao je Bieber prije nego što će otpjevati svoj najveći hit “Baby” i, zahvaljujući 3D efektu koji sam preplatio, pružio je svoju dvadesetmetarsku ruku sve do zadnjeg reda kinodvorane.

Totalno poniženje

Refleksno pomičući glavu u stranu, da slučajno ne dođe u kontakt s Bieberovom 3D rukom, začujem piskutavo uzbuđeni glas s moje desne strane:

“Jaaaaa, jaaa, uzmi mene, Bibi!”

Okrećući se u smjeru uzvika i ne vjerujući svojim očima, ugledao sam svoju, do tad katatoničnu pratnju, kako poskakujući u ljubavnom sjedalu koje sam ja platio, nimalo dolično jednoj 22-godišnjoj djevojci s četvrte godine medicine, pruža svoju malu, mekanu ručicu u smjeru Bieberove i sva uzbuđena uzvikuje:

“Mene, Bibi, uzmi mene...”

Cijela kinodvorana, uključujući ona tri gaya u redu ispred, okrenula se prema nama i uz glasan smijeh promatrala kako proživljavam najveće poniženje u svom životu još od...

Ma ne, ništa se ne može mjeriti s ovim poniženjem...

Najkasnije tada, kad mi je Justin Bieber pred svima oteo žensku, shvatio sam da je moj večerašnji izlazak, na ljestvici od 1 do 10 - beskonačno gay!