Jedan mi je moj hrvatski prijatelj prije tri godine rekao da će dubrovački turizam eksplodirati nakon što je na povijesnim lokacijama toga grada počelo snimanje televizijske serije “Igra prijestolja”. Na to sam se samo popustljivo osmjehnuo, no bio sam uvjeren da kultna fantasy serija, na koju su nakačeni ljudi skloni žanru i računalima, dakle oni koji vrijeme najviše provode u svojoj sobi, neće imati nikakva utjecaja na mijenjanje turističkih navika ili turističke ponude.
No, “Igra prijestolja” se doista pretvorila u najveću reklamnu kampanju toga grada u njegovoj povijesti. Za razliku od reklamnih kampanja koje su pokretale turističke udruge, ova je došla ni od kuda, poput neke nepoznate prirodne sile ili posjeta izvanzemaljaca. O Dubrovniku se za ove četiri godine, koliko se po njemu snima ova serija, više pisalo u svijetu nego sveukupno u svih tisuću i četiristo godina njegove, čak i prilično slavne, prošlosti. Dubrovnik nikad nije bio popularniji.
Uzburkana mašta
Hoće li iznenadna popularnost Jadrana zbog glava s prijestolja promijeniti sliku cijele hrvatske obale? Postalo je jasno da neka destinacija, kako postaje sve popularnija, sve manje može kontrolirati što se o njoj piše. Razlog odlaska na neko odredište određuje posjetitelj, a ne njegov domaćin. Hrvatska nema osobitu medijsku moć, tako da priče koje želi ispričati o sebi nikada neći imati snagu onih priča koje će o njoj pričati drugi.
Ovo, dakako, nije prvi put da je Jadran uzburkao maštu ljudi iz drugih zemalja. Još u veljači 1716. godine londonske su novine The Flying Post izvijestile da su građani Raguze (kako se Dubrovnik nekada nazivao) vidjeli golemo morsko čudovište, divovsko čovjekoliko biće, koje je ondje uzburkalo more i protreslo zemlju svojim zaglušujućim urlicima. Nije to bilo baš sasvim bez osnove, kako biste isprva pomislili, jer se o stvarnom potresu koji se u Raguzi dogodio 1667. godine naširoko izvještavalo u Londonu nekoliko generacija ranije. Zato se i ne čini toliko nerazumno što su ljudi lako povezali Raguzu sa slikama nadzemaljskog užasa. Pjesnik Alexander Pope bio je toliko zagolican senzacionalizmom novina da ga je to potaklo da napiše satiričnu baladu “Čudovište iz Raguze”.
Njihov Proteus s lijepim
jatom,
Njihov Neptun i njihov
Triton,
Kad s ovim divom
usporede se,
Čudovišta ta su samo za
posrati se.
U verziji Popea, čudovišni je stvor izgovorio pridiku protiv pijanstva i sodomije, pojeo pedeset janjadi i skočio natrag u more gdje su ga zadnji put vidjeli kad je iz svoje stražnjice isprdio jednog zmaja.
Dubrovnik se nakon toga u književnosti pojavljuje iznenađujuće sporadično. Grad je ostavio snažan dojam na pisca znanstvene fantastike Briana Aldisa, koji je u svom izmišljenom gradu Malaciji (iz romana “Malacia Tapestries”, 1978.) zapravo opisao renesansni Dubrovnik i u njega smjestio vrlo neobičnu mješavinu ljudi, majmuna i reptila. Nažalost, knjiga je uglavnom bila ocijenjena kao prespora i odviše neobična pa nije ušla ni u jedan fantasy kanon.
Dubrovnik se nakratko pojavljuje i u bestseleru “Povjesničarka” Elizabeth Kostove prije nego što glavni junaci spakiraju svoje kufere i nekamo odu, kao da ih je tjerala želja da vide samo najvažnija mjesta i krenu dalje.
Grad intriga
Povijest Dubrovnika po zanimljivosti je neusporediva sa seksom, krvlju i nasiljem “Igre prijestolja”. Statut grada bio je poznat po tome što nije dopuštao koncentraciju moći u rukama pojedinaca, tako da je knez obnašao svoju funkciju samo godinu dana, a vlast je sprečavala isticanje pojedinaca koji su mogli ostaviti vlastiti pečat u razvoju grada. Tako se divimo dubrovačkim zidinama i tvrđavi Lovrijenac, ali nema niti jednog kralja, ni kraljice za koje bismo mogli reći da su ih dali sagraditi, pa se čini kao da to tamo uopće i nije bitno.
No, barem je “Igra prijestolja” dala Dubrovniku veliki kompliment kada ga je predstavila kao veličanstven grad velike tradicije. U dokumentarnoj televizijskoj seriji “Dubrovačka Republika”, koju upravo radi Božidar Domagoj Burić za Hrvatsku televiziju, sasvim sigurno će se pokazati da je grad obilovao intrigama, dramatičnim preokretima i kojekakvim uvrnutim povijesnim ličnostima.
Serija koju je Burić već napravio, u sedam nastavaka, pod nazivom “Hrvatski kraljevi”, svakako je bila najcjelovitija dokumentarna serija koju je ikad proizvela Hrvatska televizija. Bio je to pravi način da se povijest jadranskoga prostora predstavi suvremenoj publici, kombinacijom iskaza učenih glava, sa srednjovjekovnim heavy metalom u glazbenoj podlozi i rekonstrukcijama povijesnih prizora u kojima je hrvatski srednji vijek izgledao kao muška verzija Xene, princeze ratnice. Engleska verzija Burićeve povijesne serije emitirana je i izvan granica Hrvatske, na kanalu Viasat History, pa se može vjerovati da će i serija “Dubrovačka Republika” imati jednaku prođu.
Jedna od provodnih niti Burićeve serije “Hrvatski kraljevi” bila je da su ti hrvatski srednjovjekovni vladari bili jednako bezobzirni kao i oni koje znamo iz fantasy romana. U jadranskoj regiji, kao i drugdje po svijetu, do prijestolja se dolazilo ubijanjem, a na njemu se jedino tako moglo i opstati.
Oskudni izvori
Usprkos najboljim Burićevim namjerama, hrvatski srednjovjekovni vladari i dalje su ostali ljudi o kojima vrlo malo znamo - uglavnom zato što su povijesni izvori vrlo oskudni. Mi jednostavno ne znamo jesu li lokalni vlastodršci i siledžije spavali sa svojim sestrama ili navlačili malodobne dječake ili je netko od njih možda ubio svog oca dok je ovaj negdje čučao radi nužde. Vrlo je malo stvarnih, pikantnih priča na koje bi se mogli osloniti i romanopisci i scenaristi. Povijesna tradicija zemalja koje govore engleskim jezkom, s druge strane, obiluje pričama o kraljevima koji su skidali glave svojim ženama, kraljevima koji su ubijali nećake ili kraljevima kojima su zabijali usijane žarače u stražnjice. Većina autora fantasyja operira ovim zapletima pa se zato vjerojatno i toliko fantasy romana odvija na zapadu Europe, u srednjem vijeku. Autor “Igre prijestolja”, R. R. Martin, nije tajio da mu je glavna inspiracija za njegove romane bilo sedam francuskih srednjovjekovnih romana.
Jadransku fantasy dramu kao žanr tek treba izmisliti. Međutim, doista nije teško zamisliti nekoga tko dobro poznaje hrvatsku povijest da se prihvati pisanja sinopsisa za neku knjigu ili film.
Jedna od ključnih lokacija za snimanje četvrte sezone “Igre prijestolja” je tvrđava Klis koja svojim čudesnim zidinama na litici dominira splitskim zaleđem. Klis je jedno od rijetkih mjesta na Jadranu koje ima krvavu i dramatičnu povijest, baš kao i serija koja se sada u njemu događa. Klis je bio pod čestim i dugotrajnim opsadama, pogotovo tridesetih godina 16. stoljeća. Zapovjednik obrane grada Petar Kružić, legendarna figura s granice Austrijskog i Osmanskog Carstva, bio je početkom 16. stoljeća uhvaćen. Osmanski vojnici, koji su bili u opsadi, odrubili su mu glavu 1537. godine. I sama činjenica da mu je glava sigurno bila nataknuta na kolac morala bi biti dovoljna da budući pisci povijesnih romana već počnu nešto žvrljati po svojim bilježnicama.
( Preveo Saša Drach)
(...)