NAJRADIKALNIJA SESTRA EUROPE 'Zašto mislim da žene imaju pravo obavljati sve funkcije u crkvenoj hijerarhiji'

Katolička redovnica, a ikona radikalne ljevice, po svemu atipična, Teresa Forcades prepoznatljivo je lice španjolske javne scene, jedna od osnivačica pokreta za suverenost Katalonije, časna sestra čijih se riječi nemali broj biskupa skanjuje, a podupire ju građanski sloj, ljudi uglavnom srednje dobi, ne nužno katolici, nerijetko zapravo - agnostici.

Feministička je teologinja, što, gledajući doduše sasvim površno, na prvu zvuči kao oskimoron. Benediktinka Teresa (47), doktorica medicinskih znanosti i specijalistica interne medicine, otkad je 2009. ustala protiv “obmana farmaceutske industrije”, strpljivo i ekstenzivno argumentirajući, u jeku epidemije svinjske gripe, da cjepivo koje raspačavaju nije dovoljno testirano, postala je najpoznatijom europskom redovnicom. Ovu je školsku godinu gostujuća profesorica na berlinskom sveučilištu Humboldt. Na početku razgovora za Jutarnji list na spomen planine Montserrat u blizini Barcelone, gdje je smješten benediktinski samostan u kojemu živi posljednjih 15-godina, spontano uzdahne, primijetivši da joj “baš silno nedostaju i samostan i planina”.

Forcades često istupa u javnosti, njezina razmišljanja zanimljiva su i utjecajnim anglosaksonskim medijima. Prije nego što se zaredila, 2000., radila je kao liječnica, a potom je doktorirala na pitanjima javnog zdravstva. Medicinu je studirala u Španjolskoj i Americi, na Harvardu je magistrirala teologiju.

Obraćenica Forcades odrasla je u građanskoj obitelji u kojoj se do vjere nije puno držalo, no slučaj je htio da je pohađala katoličku školu gdje joj je, kao petnaestogodišnjakinji, u ruke dospjela Biblija. U to joj je doba, priča, jedan isusovac posudio i prvu teološku knjigu, upečatljivo štivo “Isus Krist osloboditelj” Leonarda Boffa, brazilskog teologa, poznatog zagovornika siromašnih i marginaliziranih, jednog od najglasnijih promotora teologije oslobođenja. S jedne strane Evanđelje, a s druge teologija oslobođenja, socijalno snažno angažirana struja unutar Crkve, stasala 1960-ih u Latinskoj Americi, snažno su utjecali na formiranje Terese Forcades. “U našoj se kući o kršćanstvu nije govorilo. Nije da su moji bili protiv, no držali su da je to okoštali, davno prevladani sustav... Silno su me se dojmili ti angažirani teolozi, posvećeni borbi protiv društvenih nejednakosti, iskreni vjernici moraju biti politički angažirani. Svaki bi kršćanin trebao biti uključen u politiku, spreman dati nešto od sebe za poboljšanje života zajednice. S druge strane, nikako ne podržavam uplitanje Crkve u državne strukture, ne mislim da bi bilo koja institucija moderne države trebala biti bilo kontrolirana od strane Crkve ili pod njezinim utjecajem.”

Službenoj Crkvi osobito su zasmetala njezina istupanja na temu pobačaja. Mnogi su joj biskupi zabranili javno govoriti u njihovim biskupijama. “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi. To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje”, govori aludirajući pritom na prijedlog iznimno restriktivnog španjolskog zakona o abortusu, kojemu se protivi 80 posto tamošnjeg stanovništva.

Zakon, doduše, ipak predviđa mogućnost abortusa u slučaju silovanja, ali samo ako je napad prijavljen policiji.

Crkvi poručuje da je i homoseksualna ljubav zasnovana na - ljubavi. Njezina su stajališta o tim temama odavno poznata, prije ulaska u svoju benediktinsku zajednicu o tome je otvoreno govorila i sestrama koje su je, mnoge i ne slažući se s njenim razmišljanjima, ipak primile pod zajednički krov.

“Jako je bitno da je Katolička crkva nedavno provela globalno istraživanje o suvremenoj obitelji, prije sinodalnih skupština koje počinju koncem ove i u 2015. godini. Znate li što to znači? Na stol su konačno bačeni problemi za koje su se mnogi biskupi dugo pravili da ne postoje. Sad, eto, imaju podatke i ne mogu ne znati imaju li, primjerice, u biskupiji djecu iz homoseksualnih brakova za koje roditelji traže krštenje ili koliko je njihovih vjernika u nevjenčanim brakovima...”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista