NAJPOŽELJNIJI POSAO U HRVATSKOJ Javna poduzeća, radi se manje, a plaća je veća za 2.000 kuna

U Hrvatskoj postoji 115.262 ljudi koji spavaju mirnim snom. Njihova radna mjesta nisu nestala, a tijekom šest godina recesije njihove plaće i druge beneficije nisu bile podložne korekcijama. Većina će instinktivno pomisliti da je riječ o zaposlenima u državnim službama, obrazovanju i zdravstvu, no ovdje nije riječ o njima. Materijalna prava zaposlenih u državnim i javnim službama u zadnjih nekoliko godina ipak su pretrpjela određene korekcije, a tijekom ove godine vjerojatno će biti dodatno umanjena. Nije definitivno riječ niti o zaposlenima u privatnom sektoru koji su podnijeli najveći teret krize. U Hrvatskoj ovih dana sa snom nemaju problema samo oni koji rade u poduzećima u državnom vlasništvu. Mirno spava i 831 direktor državnih poduzeća. Premda im je plaća još za vrijeme premijerskog mandata Jadranke Kosor ograničena na otprilike 17 tisuća kuna neto, njima nije trebao iscrpan životopis da dokažu da su sposobni za direktorsko radno mjesto jer natječaja za njihovo radno mjesto nije ni bilo. Ne muči ih previše ni teret odgovornosti za poslovne rezultate poduzeća. Država je ipak prilično benevolentan vlasnik poduzeća koji bez pitanja i bez posljedica sanira sve eventualne gubitke za koje bi direktori privatnih poduzeća odmah dobili otkaz.

Prevelik broj?

U Hrvatskoj postoji 831 poduzeće u potpunom državnom vlasništvu. Ta poduzeća se u javnosti često nazivaju još i javnim poduzećima. Ako vam se broj državnih poduzeća čini prevelik, sjetite se da osim velikih poduzeća poput HEP-a, HAC-a, Hrvatskih željeznica, Hrvatskih šuma, Hrvatske lutrije i Plinacra, pod poduzećima u potpunom državnom vlasništvu podrazumijevamo primjerice i sva komunalna poduzeća kojima upravljaju jedinice lokalne samouprave. Međutim, priča o državnom uplivu u poduzetničku aktivnost ne staje tu. Prema podacima Financijske agencije, u zemlji posluje još 589 poduzeća u kojima država ima djelomično vlasništvo, poput Janafa, Podravke i Luke Rijeka. Ta poduzeća zapošljavaju dodatnih 98 tisuća radnika, od čega je 22 tisuće radnika zaposleno u poduzećima u kojima država ima pretežito vlasništvo.

Bez kriterija

Da bismo razumjeli koliko je velik logističko-organizacijski izazov s kojim je država suočena u pokušaju upravljanja vlastitim poduzećima, evo nekoliko faktografskih podataka. Poduzeća u potpunom i pretežitom vlasništvu države ostvaruju 13 posto ukupnih prihoda domaćih poduzeća, zapošljavaju 17 posto ukupnog broja zaposlenih u poduzećima i upravljaju sa čak 29 posto imovine koja je u vlasništvu hrvatskih poduzeća. Drugim riječima, izazovi vezani za upravljanje državnim poduzećima ne proizlaze iz samog broja tih poduzeća, nego i iz činjenice da ta poduzeća generiraju nezanemariv dio gospodarske aktivnosti u zemlji. Pa ipak, država kao vlasnik tih poduzeća ni dan danas, dvadeset i pokoju godinu od ukidanja socijalizma, nema jedinstvenu platformu za upravljanje ovim poduzećima. Ne postoje kriteriji za zapošljavanje uprava i nadzornih odbora tih poduzeća, nema sustavnih mjerila pomoću kojih bi se procjenjivala uspješnost poslovanja tih poduzeća, nema dosljedne politike učinkovitog upravljanja njihovom imovinom. Čak štoviše, čini se da se jedina strategija upravljanja državnim poduzećima može svesti pod izmijenjenu verziju rimskog načela “podijeli pa vladaj”.

Podjela plijena

Poduzeća se tako nakon parlamentarnih i lokalnih izbora podijele među strankama dobitnicama, koje efektivno postaju vladarice tih poduzeća. Stranke postavljaju u uprave poduzeća ili ljude od povjerenja ili članove iz redova vlastitih stranki, zbog čega je poslovanje i donošenje odluka u državnim poduzećima pod potpunom političkom kontrolom. Državna poduzeća su stoga, uz ministarstva, najveće izvorište opipljive političko-ekonomske moći stranaka. Ono što je u toj moći opipljivo jeste činjenica da su rashodi poduzeća u potpunom i pretežitom državnom vlasništvu u 2012. iznosili 165 milijardi kuna. Usporedbe radi, proračunski rashodi središnje i lokalne države su te iste godine dosegli 133 milijarde kuna. Što zbog opipljivosti tih 165 milijardi kuna godišnje, a što zbog činjenice da je potrošnja tih 165 milijardi kuna mnogostruko manje transparentna u odnosu na proračunsku potrošnju, možemo slobodno konstatirati da su državna poduzeća primarno ishodište ekonomske moći političkih stranaka. Ne treba nas stoga čuditi da se dobar dio odluka svake nove Vlade u prvih šest mjeseci mandata odnosi baš na razrješenja i imenovanja članova uprava i nadzornih odbora 1420 poduzeća u potpunom i pretežitom vlasništvu države.

Ako su godišnji rashodi državnih poduzeća veći od godišnjih rashoda proračuna opće države, to znači da su državna poduzeća za gospodarstvo važnija od proračuna. To ujedno znači i da koliko god mi kritizirali prenapuhani proračun, stvarni upliv ukupne javne potrošnje na gospodarstvo barem je dvostruko veći od same proračunske potrošnje. 165 milijardi kuna potrošnje državnih poduzeća tijekom jedne godine stvara ogromno tržište na kojem sudjeluju mnoga privatna poduzeća. Budući da privatna poduzeća poslovanje s državnim poduzećima doživljavaju kao manje rizično, i budući da državna poduzeća proizvode i usluge često nabavljaju po cijenama većim od tržišnih, privatna poduzeća koja posluju s njima ostvaruju ekstra prihode. Ekstremni primjer takve situacije su privatna poduzeća koja su prije privatizacije dobavljala robu i usluge državnim brodogradilištima. Dok su brodogradilišta grcala u gubicima, ta poduzeća su ostvarivala visoke stope povrata na kapital. Ekonomskoj logici usprkos, čini se da je poslovanje s kroničnim državnim gubitašima za privatna poduzeća bilo vrlo lukrativno. Mali rizik i mogućnost naplate veće cijene proizvoda demotivira mnoga privatna poduzeća od izvoza i zadovoljavanja privatne potrošnje u zemlji i preusmjerava ih na poslovanje s državnim poduzećima. Na takav način u gospodarstvu se stvorio paradržavni sektor sastavljen od na prvi pogled privatnih poduzeća koja posluju primarno s državnim tvrtkama. Taj sektor je neefikasan, ovisan o potrošnji državnih poduzeća, nekonkurentan i nezainteresiran za izvoz. On uzrokuje povećanje razine cijena dobara i usluga u zemlji, poskupljujući poslovanje ostalim poduzećima. Na primjeru slučaja Fimi-Media, vidjeli smo da paradržavnom sektoru nije strana ni korupcija.

Nevoljkost političkih struktura da se odreknu ekonomske moći koju crpe kroz kontroliranje javnih poduzeća, kao i nedostatak sustavnog pristupa u upravljanju državnim poduzećima, za posljedicu ima slabu profitabilnost i neučinkovitost tih poduzeća.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista