NOVE ZVIJEZDE

'NA SCENI NE ŽELIMO VIDJETI DEBELOG PLESAČA. NEĆEMO SALO!' One su stvorile prvupravu hrvatsku plesnu kompaniju

‘Na sceni ne želimo vidjeti debelog plesača. Ne želimo salo. Ne zato što bi to bilo ružno, nego zato što je salo dokaz plesačkog nerada. Zato nas dvije danonoćno radimo’

Zanosna Ema Janković i vrckava Andrea Solomun nevjerojatan su i pomalo neobičan umjetničko-podzetnički par. Dvije sjajne plesačice koje su privukle golemu pozornost javnosti svojom predstavom “Prison of decision” odlučile su iz temelja prodrmati uštogljenu hrvatsku baletnu scenu i u tome će, vjerujemo, uspjeti.

Ove su dvije djevojke, naime, naumile potpuno promijeniti pogled na svijet plesa i umjetnosti pokreta tijela, pri čemu im na ruku ide što su, kako i same priznaju, posve različite. Andrea je školovana klasična balerina (diplomirala u zagrebačkoj Školi za klasični balet i usavršavala se na elitnom njujorškom plesnom učilištu Alvin Ailey), profesorica klasičnog baleta i vlasnica zagrebačkog plesnog studija Andreina soba u kojem mnogi rekreativci uče kako deformirati zglobove radi umjetnosti.

Svjetska majstorica

Ema je, pak, nježna duša, skromna plavuša prekrasnih očiju, no majstorica suvremenog plesa koja se školovala i radila diljem svijeta, a ponajviše u Londonu (uspješno završivši prestižni plesni konzervatorij Trinity Laban), odakle se netom vratila kao potpuno izgrađena umjetnica. Iako ima tek 23 godine, Ema je već uspjela završiti zahtjevan plesački studij i s Andreom postati prava plesna atrakcija. Andrea je pričljiva, gotovo nezaustavljiva i vrlo odlučna, moglo bi se reći i pomalo agresivna. Ema je sušta suprotnost. Tiha i samozatajna ljepotica kojoj tek oči odaju da ima vrlo velike životne planove. No, iako različite, zajedno su stvorile prvu hrvatsku pravu plesnu kompaniju - &M Dance Company koja bi, bude li sve prema njihovu planu, trebala postati dio povijesti umjetnosti. Jer ove djevojke smatraju kako je kucnuo posljedni čas da se neke stvari promijene.

Pogledajte fotogaleriju

- Nije nam jasno zašto je u Hrvatskoj prisutan stav da umjetnici moraju gladovati. Dobre smo u onome što radimo, plešemo i uživamo, no u to smo uložile godine obrazovanja, propuštenih izlazaka i zabavljanja s dečkima pa to želimo i unovčiti. Da, nemamo problem reći - mi smo umjetnice koje se ne boje novca - govori, gotovo u dahu, Andrea.

Pokušava nam objasniti da je doista došlo vrijeme da umjetnost postane komercijalna, pri čemu to, suprotno uvriježenu mišljenju, ne mora značiti nešto loše.

Zagrebačka plesna scena navikla je, saznajemo, da se mnogi projekti odrade pro bono, odnosno besplatno, pritom se ne pitajući - kaže Andrea - od čega će umjetnik kupiti hranu.

Želimo publiku!

- Mislim da je svima dosta predstava na koje dolazi pet do deset ljudi, uglavnom iz plesačkih krugova. Cilj naše predstave nije da je pogleda tri stotine, nego petnaest tisuća ljudi. Želimo stvoriti publiku koja prepoznaje suvremeni ples, ali pritom pod svaku cijenu želimo izbjeći ono što je danas na sceni suvremenog plesa žalosna stvarnost - šok radi šoka. Prenosimo poruku, istražujemo i prilagođavamo se prostoru i ako pritom to radimo profesionalno, to bolje. Bavimo se poduzetništvom u plesu, odnosima s javnošću, imamo menadžere i administraciju. Profesionalizirali smo bavljenje plesom - objašnjava Andrea.

U glavi ovih djevojaka već se neko vrijeme vrti jedna slika koja, iako je u razvijenijim zemljama normalna, za naše prilike zvuči poput znanstvenofantastičnog filma.

- Vidimo zgradu, cijelu jednu zgradu plesne kompanije koja će imati sve što je hrvatskim plesačima potrebno. Imat će mini teatar, nutricionističko savjetovalište, administraciju, dvorane za vježbanje... Sve! Možda to jest san, no navikle smo da nam se sve što zacrtamo ostvari, ako baš i ne točno onako kako smo zamislile, onda barem približno - govore nam djevojke.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:24