Nema puno prijatelja. To je nekako očito. Gleda u Blackberry, naslonjen na zid. Pokazuje ekran mobitela tipu pokraj sebe. Ceri mu se. To je jedan od dva, tri lika s kojima komunicira na partyju.
Jesen 2005. Zmazana studentska soba na sveučilištu Harvard. Frend Alex, rumunjski žicar koji sad preprodaje retrovizore, živi u istoj zgradi. Jednom se prilikom tuširao, a divovski su žohari počeli izlaziti iz odvoda. Zavrištao je i skočio kroz prozor. Bilo je prizemlje, preživio Rumunj. U ovakvim smo rupama kao brucoši žicali pivo i komentirali sise (mama, ja nisam, časna riječ). U ovakvoj se rupi našao Mark Zuckerberg nekoliko mjeseci nakon što je napustio faks. Napustio baš ovakve neugledne sobe kako bi se posvetio Facebooku.
Asocijalni lik
U jednobojnom T-shirtu i trapericama stoji i gleda po sobi. Ovdje je zbog cure. Slatka Azijka Priscilla mlađa je od Zucka, ima još dvije godine studiranja, pa ovaj redovito radi nje dolazi u posjete. Radi nje i nekih nejasnih odnosa s poslovnim partnerima.
Zuckov je servis u tom trenutku ozbiljan hit na američkim koledžima. Teško je to danas zamisliti, ali nije bio znatno više od toga. Članova nije bilo puno. Morali ste imati e-mail nekog faksa - i to američkog - da pristupite. Glavna je funkcija bila upoznavanje ljudi po kampusu, dakle, opet, komentiranje sisa (ovo zadnje do danas je ostalo primarno).
Zuckerberg je i napravio Facebook kako bi mogao upoznavati ljude na faksu. Ovako tih i čudan, nikad to ne bi uspio - pričao mi je tada Karolis, visoki Litavac. On je također patio od želje da bude megapopularan, pa je nekoliko godina poslije koristio upravo Facebook da se kandidira za potpredsjednika studentskog vijeća.
Zuck na partyju djeluje... čudno. O.K., nije neki divljački tulum, ali samo stoji uspravno. Ne pleše. Ne mrda. Neki ljudi mu i prilaze, ne pokazuje interes. Kao da mu je neugodno. Meni je, priznajem, ugodno. Fora je bila gledati tog asocijalnog lika kako drkulji po mobitelu, de facto na početku karijere, godinama prije milijardskih ponuda. Znao si, bit će velika zvijezda, svi na faksu pričaju samo o Facebooku. Kao kad gledaš malog Vrsaljka kako probija Villarrealovu sredinu. Već je ozbiljan igrač, ali je jasno: bit će taj veleigračina.
Zuck je tako u derutnoj sobi cuclao jeftino američko pivo iz plastične čaše, a Facebook je rastao kao tinejdžerski pimpek. Uskoro se širi na druge zemlje, pa se otvara i za srednjoškolce, a onda o svima drugima...
Jesen 2010. Kako bi dogurao do 500 milijuna prijatelja, moraš imati i nešto neprijatelja, kaže slogan “Social Networka”, koji je kolega Polimac prvi u Hrvatskoj pogledao.
Nekoliko mjeseci nakon onog partyja MTV za Facebook nudi 75 milijuna dolara. Yahoo godinu dana poslije nudi milijardu, kasnije procjene su deset milijardi. Zuck je veleigračina. Njegovu mrežu koristi više od 500 milijuna ljudi, svaka četrnaesta osoba na svijetu. Neki dan sam na nogometu razbio nogu. Prisiljen sam ležati u krevetu. Mislim da bih se bez Facebooka od dosade suicidirao.
Neugodni transkripti
I sada kad su tu velike pare, a prokletom mrežom kanaliziramo sve što smo prije telefonom, pismom ili papirnatom notom - dogovor za kavu, ljubavni uleti, ljubavni izleti - sad nastaju nevolje.
Prvo bivši partneri tuže da je maznuo ideju. Morao se nagoditi izvan suda, navodno za 600 milijuna dolara, ali sada traže još. Drugi partner tuži da mu je maznuo lovu. Korisnici ga tuže da im mažnjava osobne podatke kako bi ih prodao velikim klijentima. Zatim cure neugodni transkripti Zuckova chata iz 2004. s nekim frendom:
ZUCK: da ako ti ikad treba info za bilo koga na Harvardu
ZUCK: samo pitaj
ZUCK: imam preko 4000 mailova, slika, adresa
FREND: što?! kako si to uspio?
ZUCK: nemam pojma
ZUCK: ‘vjeruju mi’
ZUCK: glupi idioti
U nedavnom se članku u New Yorkeru ispričao za ove izjave.
- Znatno sam sazrio od tada, ja nisam ista osoba kao na drugoj godini faksa. Nije fer da me se sudi po tih nekoliko gluposti - kaže.
Prekasno. Tihi, zbunjeni Zuckerberg za nas, glupe idiote, sada je pokvareni i bahati gad, ukrao je ideju za mrežu, napravio je samo da bi nešto na faksu poševio, zavaljao partnera za lovu i još se frendovima hvalio kako mu idioti od korisnika vjeruju. To je premisa “Social Networka”, to je ono što svi danas o Zucku znamo.
Slučajni milijarder
Jesen 2006. Eduardo Saverin ima izuzetno zalizanu kosu. Nosi tamno odijelo. Visok je. Često ga se navečer moglo vidjeti na balkonu jedne vile pri kampusu. S cigarom promatra društvo koje prolazi.
Eduardo i prije spomenuti Litavac Karolis članovi su Phoenixa, jednog od harvardskih elitnih klubova. Klubovi zapravo uopće nisu elitni, to su jednostavno devastirane zgrade u kojima se klinci okupljaju i održavaju partyje, ali su nekad davno, prije 100 godina kad na faks nisu puštali puno Židova, bili simbol nekog elitizma. Danas samo snobizma.
Eduardo je dao prvu lovu za Zuckov projekt, lovu kojom su kupljeni prvi serveri. Eduardo je također glavni izvor za knjigu “Slučajni milijarderi” prema kojoj je snimljen “Social Network”. On je izvor većine gadosti o prvim danima Facebooka, i tužio je Zuckerberga tvrdeći da su ga prevarili.
Naime, kad se prva ekipa Facebooka 2004. preselila u Kaliforniju, kupila ured i počela ozbiljno raditi, Eduardo je kalkulirao, ostao na faksu, nije bio spreman na rizik. Zatim je, iz komotne pozicije na kampusu, nazivao Zucka, imao razne primjedbe i zahtjeve. Nije mu se previše radilo, nekoliko je puta u New Yorku pokušao kupiti neke oglase.
Eduardo ima zalizanu kosu, nosi tamno odijelo, s cigarom stoji na balkonu. Zuck je u tom trenutku u Kaliforniji, programira i razvija proizvod. Naravno, nakon nekoliko je mjeseci napucao Eduarda nogom u guzicu, zahvalio se na novcu i potjerao partnera.
Jesen 2010. Zuckerbergov veliki profil u New Yorkeru panično je dosadan. Najzabavnije je to što je Zuckerbergov stari kao slogan za svoju zubarsku radnju u New Yorku napisao: Opslužujemo kukavice.
Plavo zbog daltonizma
Ima jedna scena u kojoj dolazi s novinarom kući. Djevoka Priscilla sjedi u vrtu, pokraj roštilja, sa žutim flomasterom u ruci, listajući udžbenik; želi biti pedijatar. Zuck je iznenađen. Prilazi joj, masira desno rame.
- Ej. Nisam znao da si ovdje - kaže.
Ona mu dotakne ruku i nasmije se. Zuck uđe u kuću. Svi su zidovi plavi ili bež, osim kuhinje koja je kričavo žuta. Ali to je svejedno - Zuck je ćorav za boje, ne vidi crvenu i zelenu. Facebook je plav, kaže, upravo zato što mu je to najjača boja koju vidi.
“Social Network” je napisao veliki Aaron Sorkin, autor “Zapadnog krila”. “Film nije napad na Zuckerberga, on je prvih sat i 55 minuta antiheroj, a zadnjih pet minuta tragični heroj”, rekao je New Yorkeru. “Ne želim biti nefer prema ovom mladom čovjeku kojega nisam niti upoznao, koji mi nije ništa napravio, koji ne zaslužuje udarac u lice. Uvjeren sam da nisam to napravio.”
Ironično, Zuckerberg je veliki fan “Zapadnog krila”. Otkrio ga je tijekom puta u Španjolsku s Priscillom. Oboje su se razboljeli u Madridu i pogledali su prvu sezonu u krevetu. Otišli su do dućana, kupili ostalih šest sezona i pogledali ih sve. “Obožavam autentičnost serije - kako su uhvatili točnost, barem po onome što sam čuo, posla u Washingtonu.”
Kad je Sorkin čuo da je fan njegove serije, zašutio je i zastao. “Da mi barem niste to rekli,” kazao je.
Život bez skandala
I to je zapravo to. Ostalo o Zucku već smo znali. Ali nije kriv autor, inače genijalan magazinski pisac. Zuck naprosto ništa ne radi, osim što cijele dane radi. Živi nekoliko minuta od sjedišta Facebooka, u mirnom rezidencijalnom kvartu, pokraj sveučilišta Stanford. Iako je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, kuću je unajmio, vozi staru Hondu. S istom je curom, uz manje prekide, od 2003. godine.
Najskandaloznija stvar oko Zuckerberga jest da nikakvog skandala - nema. On je jednostavno geek u majici i natikačama, klinac koji je uložio cijeli svoj život da nešto napravi. Nije prodao kad su mu nudili pola milijarde, milijardu, dvije milijarde. Dvije milijarde dolara, čovječe, ej.
Odlučio je pišati krv da sagradi tvrtku. I pritom je ostao neki normalan tip, odnosno čudan u granicama normale. Kao što je većina nas. To je teško prihvatiti. Jer takav lik, da bi toliko radio, zaradio i razvio nešto poput Facebooka, mora biti krvoločno đubre, opsesivno-kompulzivni frik, lopov i varalica.
Puno nam je lakše prihvatiti to, nego priznati ono što smo od početka znali. Da je Zuckerberg isti kao mi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....