U posljednjih nekoliko mjeseci stvarno ima mnogo štiva i materijala u kojima ljudi raznih profesija i nivoa znanja govore o svojim stavovima vezanima uz izbore, novog premijera i novu Vladu, dajući preporuke, savjete i gledišta. Iako sam se trudio ostati po strani, nisam izdržao a da se ne pridružim populaciji širokog spektra i ne pokušam iznijeti neke od svojih stavova i prijedloga temeljenih na mom stručnom i životnom iskustvu.
Smatram da je najvažnije uspostavljanje potpuno novih odnosa između Vlade i sindikata, imajući pri tome u vidu drastične promjene zakona o radu, kolektivnim i granskim ugovorima koje bi naizgled išle na štetu radnika ali bi ustvari bile najbolja zaštita radnih mjesta, njihovo konstantno povećanje i instrument za privlačenje investicija. To bi ustvari bila jedina uzlazna spirala oporavka hrvatskog gospodarstva s trajnim i dalekosežnim pozitivnim efektima. Bez promjene mentalnog sklopa prema radu i odgovornosti, niti jedna mjera neće donijeti nikakve ili, možda, jedva vidljive efekte.
Sindikati moraju prvenstveno postati partner Vladi u tom teškom zadatku, pomažući pri tome Vladi da pokrene jednu novu, kod nas, nevidljivu energiju i sposobnost koja postoji u ljudima, ali koja je zatomljena u vrijeme samoupravnog socijalizma, pojavila se nakratko za vrijeme rata ali se ponovno izgubila u bespućima hrvatske gospodarske sfere u zadnjih 20 godina. Iz toga proizlazi jedan letargični, pasivni pristup u svim sferama javnog i privatnog života većine naših sunarodnjaka.
Mala digresija:
Radeći prije 12-ak godina u drugoj po veličini ruskoj naftnoj kompaniji TNK, obavljao sam dužnost člana uprave zaduženog za Downstream, tj. četiri rafinerije s kapacitetom od cca 50 milijuna tona godišnje, marketing te nafte i derivata (cca. 100 milijuna tona godišnje) i lanac od 1600 benzinskih postaja u Rusiji i Ukrajini s ukupno 30.000 radnika.
Na sastancima uprave, prilikom donošenja odluke o bilo kojem većem projektu, kada bi se određivao predlagač projekta, istovremeno bi se odredio i njegov oponent koji bi imao isto toliko vremena, resursa i podrške za iznošenje svojih kontrastavova o istome projektu. Ova se uloga često zove “đavolji advokat”, ali bih to ja nazvao kulturom poslovnog dijaloga koji kod nas uopće ne postoji. Naš je način oponiranja etiketiranje, sa što pogrdnijim riječima predlagače projekata i ideja koji čak i u stručnim krugovima često dobiva oblik komentara na internetskim platformama i portalskim forumima.
Prilikom donošenja bilo kakvih reformi i odluka o pokretanju velikih i značajnih projekata, potrebno je izdvojiti sredstva i ljudske resurse za provođenje studija isplativosti i studija izvedivosti kroz koje bi struke meritorno procjenjivale ideje i procese koje pokreću politika ili interesne zajednice i često imaju tužan kraj.
Moj je san da se ovakav način komunikacije pojavi u hrvatskoj gospodarskoj i političkoj sferi i to bi pridonijelo jednoj novoj paradigmi kulture dijaloga.
U nastavku ću pokušati iznijeti nekoliko konkretnih primjera potrebnih promjena na polju planova razvoja, stavljajući naglasak na konkretne planove i razvojne strategije diljem Hrvatske. Pri tome, očekujem i nadam se reakciji neistomišljenika koji će pokušati pobiti moje teze i natjerati me da promislim jesu li oni u pravu ili sam to ja.
1. ENERGETIKA
Potrebno je svakako podržati izgradnju, za početak, off shore terminala za LNG s kapacitetom od 1,5 do 2 milijarde kubika plina godišnje kao alternativu za snabdijevanje Hrvatske i osiguranje energetske neovisnosti i diversifikaciju pravaca uvoza plina. Pri tome, treba razmisliti i o mogućnosti da se koristi infrastruktura INE na plinskim poljima u sjevernom Jadranu što bi pojeftinilo cijeli projekt i u budućnosti moglo i poslužiti kao novo podmorsko skladište plina, kada se polje Ivana i Ika iscrpe u roku od 5 do 10 godina.
Realizacija ovog projekta bi mogla pridonijeti da se ostale zemlje u našem okruženju vežu na njega kao na dodatni izvor dobave i skladištenja te kroz dugoročne ugovore “puno za prazno” koriste povećane kapacitete kao svoj izvor snabdijevanja plinom.
Osnovati u okviru HEP-a ili kao samostalnu tvrtku firmu za razvoj i korištenje alternativnih izvor energije (vjetar, sunce, valovi itd.), gdje bi se uz koncesijsku naknadu država vodila kao dionik u određenom dijelu, sudjelujući pritom u financijskom efektu postojećih i novih oblika korištenja alternativne energije proizvedene na teritoriju RH.
Promisliti još jednom o svrsishodnosti izgradnje još jednog baznog objekta za proizvodnju električne energije koristeći ugljen kao pogonsko gorivo, bilo ono u Plominu, Pločama ili negdje drugdje. Neshvatljivo je protivljenje izgradnji takvog objekta u Hrvatskoj, koji, kada se gradi po današnjim standardima zaštite okoliša mnogo manje zagađuje okoliš od otvorenog načina pretovara ugljena kao što se danas to čini u Bakru i Pločama.
Imajući na umu inicijativu predsjednice o Baltičko-jadranskom koridoru, a i o potrebi konačnog rješavanja gordijskog čvora u hrvatsko-mađarskim odnosima, pokrenuti nove pregovore s MOL-om u okviru današnjih, potpuno drugačijih prilika na svjetskoj energetskoj sceni i postići dogovor kojim će se neutralizirali dosadašnji sporovi i suradnja postavila na nove osnove. Time bi se stvorili uvjeti da se u ideju o koridoru uključi i energetika, ne samo u infrastrukturnom smislu nego i u poslovnom, što je i bila osnovna ideja iz 1998 g. pokušaja spajanja INE, MOL-a, PKN-a (Poljska), PETROLA, OMV-a i ostalih kompanija iz Slovačke i Češke u jedan energetski čvor koji bi jamčio stabilnost snabdijevanja cijena i sinergiju energetika zemalja na tom pravcu.
2. REGIONALIZACIJA
Predlažem da se Hrvatska podijeli u četiri ekonomske regije u gospodarskom smislu. Politička podjela će doći sama po sebi nakon što se ovaj pristup pokaže kao ispravan i moguć.
Slavonija, Središnja Hrvatska, Istra i Hrvatsko primorje i Dalmacija.
Podjela na ove regije i usvajanje principa solidarnosti prema kome bi se kroz konkretne projekte u svakoj od regija koje bi vrijednosno i smisleno bili određeni kroz ovaj program imala bi za posljedicu realizaciju rasta u Hrvatskoj na svim poljima i djelatnostima, ali na inverzan način od deklaratornih programa vodećih stranaka i njihovih koalicijskih partnera.
Svaka bi regija odabrala niz razvojnih programa koji bi, kroz njihovu realizaciju kao posljedicu imali rast koji bi se približio prosjeku rasta u Hrvatskoj temeljem udjela u BDP-u države. Iz dosadašnjih, javnosti dostupnih programa, vidljiva je intencija postizanja makroekonomskog boljitka bez ikakvih temelja u razvojnim projektima, a ovdje govorim o inverznom pristupu koji govori o boljitku kroz razvoj konkretnih i prepoznatljivih projekta.
Istovremeno, predviđam jednu novinu koja se temelji na solidarnosti regija.
Naime, svaka od regija bi dobila apsolutni prioritet kroz jednu godinu, koja bi bila “Godina regije”.
Svake godine bi se sva raspoloživa razvojna sredstva usmjeravala u jednu regiju, dok bi ostale regije čekale svoj red, na koji bi došle kroz četiri godine mandata. Jedna godina, jedna regija.
Prvenstveno bi trebali početi od konkretnih i realnih projekata koji se trebaju realizirati u svakoj od regija te time brzo doći do vidljivih rezultata. Malo sredstava raspoređenih istovremeno na veći broj subjekata to ne omogućava.
Po načelu solidarnosti, cijela energija zemlje sa svim resursima bi se u toj godini prelila u npr. Slavoniju. Iduće godine u Dalmaciju ili Istru i Hrvatsko primorje, a Zagreb i Središnju Hrvatsku kao najrazvijeniju regiju bih ostavio za kraj četverogodišnjeg mandata Vlade.
3. POLJOPRIVREDA
Ekstenzivna poljoprivredna proizvodnja je jedini način da se hrvatska poljoprivreda konkurentno uključi u europsku i svjetsku poljoprivrednu proizvodnju. Ovdje je promjena svijesti odnosno mentaliteta izuzetno važna jer bez spajanja na dobrovoljnoj osnovi više poljoprivrednih proizvođača u neke vrste udruga ili kooperativa, sređivanja zemljišnih knjiga i katastra, neće biti niti uspješnih projekata navodnjavanja, skladištenja i prerade. Uzor bi nam trebala biti iskustva iz Izraela, gdje su nekadašnji kibuci prerasli u nove forme “mošav”, i kao takvi nametnuli su se kao značajne proizvođačke zajednice koje su konkurentne u cijelom svijetu, bez obzira na teškoće i okruženje u kojima ti ljudi žive i rade.
Otočna poljoprivreda je također jedan segment koji bi se trebalo razvijati kao apsolutni “GMO free” s obzirom na udaljenost od kopna i mogućnost izolacije. Pitanje navodnjavanja na otocima se isto tako dade riješiti kroz pametan sustav korištenja otpadnih voda kao i desalinaciju iz morske vode, opet po uzoru na iskustva iz Izraela.
4. PROMET
Jedini logičan i efikasan način monetizacije autocesta u Hrvatskoj koje u najvećem dijelu opterećuju javni dug je dovršetak izgradnje jadransko-jonskog autoputa preko Hrvatske, Republike Srpske, Crne Gore i Albanije i spajanje na sustav grčkih autocesta. Promet koji bi se odvijao ovim spojem juga i sjevera Europe preko Hrvatske u velikom dijelu bi rezultirao daleko većom naplatom cestarina i priljevom sredstava preko cijele godine nasuprot sezonskim turističkim efektom kakvog imamo sada. Istovremeno uz izgradnju autoputa od Ploča prema jugu, trebalo bi položiti i plinovod koji je za sada došao do Splita, ali isto tako kao i autoput, predstavlja slijepo crijevo bez nastavka i spajanje s plinovodima na europskom jugu.
Istovremeno treba nastaviti sa gradnjom Pelješkog mosta kako bi jug Hrvatske bio povezan sa sjeverom bez graničnih prijelaza, međutim, on ne može služiti za težak teretni i putnički promet kroz Pelješki poluotok iz niza razloga, a najvažniji je taj što bi intenzivan europski prometni pravac uništio krajolik, zagadio okoliš i potpuno promijenio vizure prekrasnog Pelješca.
Isto tako, prolazak pravog autoputa dubrovačkim zaleđem bi bio izuzetno skup i kontraproduktivan.
Trebalo bi provesti diskusiju i izvesti studije o svrsishodnosti zadržavanja ideje o Rijeci kao glavne hrvatske luke. Njen su primat već zadnjih 25 godina preuzeli luke Koper i Trst koje su prometno već tako povezane s Europom da će Rijeka teško dostići nivo teretnog prometa koji bi mogao opravdati skupu izgradnju nove ravničarske pruge. Uz nekoliko tehničkih i infrastrukturnih intervencija i sadašnja pruga bi mogla zadovoljiti potrebe teretnog transporta postojećeg kontejnerskog terminala na Brajdici. Izgradnja novog terminala na Zagrebačkoj obali bi zauvijek zatvorila mogućnost da se Rijeka pretvori u jak turističko-jahtaški centar poput Monte Carla srednje Europe s prekrasnom rivijerom od Rijeke preko Opatije i sve do Mošćeničke Drage. Ovo je jamačno najljepša rivijera Mediterana koja do sada nije ovako doživljena.
Ulogu glavne hrvatske luke bi mogla preuzeti Luka Ploče ili Split, koji će s nastavkom izgradnje prometnih pravaca cesta i željeznice preko Bosne i Hercegovine postati logičnim pravcem za tranzit roba prema Bosni, Srbiji i dalje, prema srednjoj Europi. Jasno da se takvi prijedlozi trebaju razmatrati na stručnom nivou koji će dati najbolje odgovore na izvedivost i opravdanost promjene određenih paradigmi koje se neminovno mijenjaju s vremenom. Kao i u svakom velikom poslovnom sustavu, i na nivou država treba stalno promatrati nove trendove, promjene u okruženju i prilagođavati prostorne planove novim okolnostima i potrebama svijeta koji je u stalnim promjenama.
5. ZDRAVSTVO
Tema koja je uvijek, opravdano, u žiži interesa politike i javnosti i sveprisutne rasprave o budućnosti ove izuzetno važne životne sfere.
Kao dugogodišnji suprug liječnice, znanac mnogih liječnika i na žalost korisnik usluga zdravstva u zemlji i inozemstvu, mogu samo tvrditi s velikim zadovoljstvom da je naše zdravstvo na visokom stručnom i ljudskom nivou.
Ono što bi trebalo učiniti je privatizacija ne cjelokupnog zdravstvenog sustava već samo Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. To je mjesto kamo se slijeva novac svih osiguranika iz osnovnog osiguranja i odakle se transferira i distribuira u zdravstvene ustanove.
Privatizacija HZZO-a i otvaranje tržišne utakmice između te okoštale organizacijske strukture i ostalih osiguravajućih društava bi dovelo do smanjivanja birokracije i zdrave utakmice između ustanova koje bi ostale u javnom sektoru.
Nema nikakvog razloga da se uz privatizaciju HZZO-a ne ostavi mogućnost izbora osiguravatelja u zdravstvu za osnovno i sve ostale nadogradnje paketa zdravstvenih osiguranja, te će se tada početi racionalnije trošiti velika sredstva koja se izdvajaju za zdravstvo, jer će tržišno orijentirano zdravstveno osiguranje voditi više računa o trošenju tih sredstava. Istovremeno, to će dovesti javne i privatne zdravstvene ustanove u ravnopravan položaj i spriječiti odljev kvalitetnog kadra iz javnog u privatni sektor, ili ono što se događa u posljednje vrijeme, u inozemstvo.
6. INVESTICIJE
Svi o njima govore, a malo ljudi je svjesno trnovitog puta koji investitor mora proći u Hrvatskoj kako bi ostvario svoj investicijski projekt. Državna birokracija i administracija najveća su kočnica realizaciji takvih projekata, pri čemu sudionici u cijelom procesu nisu svjesni koliko prepreka, osim onih koje oni postavljaju, investitori moraju prelaziti kako bi došli do cilja.
Pri tome mislim na sve strukture, od gradskih, županijskih, državnih, agencijskih, pravosudnih, financijskih itd. koji su po prirodi strani sudionici u procesu realizacije investicija.
Dosadašnji pokušaji (mislim da ih je već bilo četiri) da se kroz agenciju za poticanje investicija stvari ubrzaju nisu uspjeli, uglavnom stoga što nisu imali specifičnu težinu u pokušaju rješavanja raznih administrativnih problema.
Ovdje se kao jedino rješenje nameće da se takva agencija ojača time da na njeno čelo dođe osoba sa statusom predsjednika Vlade, koji će svojim autoritetom rješavati izlaz iz labirinta loših zakona, kontroverznih propisa, korupcije na svim nivoima i ponovno, još uvijek mentaliteta socijalizma u javnom sektoru: dođite sutra. A sutra je skuplje nego danas, i zato često sutra nikad ne dolazi. Kada će svaki sudionik u ovim procesima shvatiti da je boljitak njega, njegove obitelji, prijatelja, zajednice ovisan o kvaliteti njegovog rada, uvjeren sam da će raditi bolje i više. Sa sindikatima i bez njih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....