JEDNA HRVATSKA PRIČA

Moj uspon i pad u samo 5 godina: Pročitajte kako izgleda osobni bankrot u 8 koraka

Autor ove ispovijesti ugledni je član naše zajednice. Želio je ostati anoniman. Gotovo svi podaci koji se navode u priči su istiniti

Kako započeti jednu životnu priču kao što je ova? Možda je najbolje prvo se predstaviti. Zovem se Zvonimir, profesor sam tehničke skupine predmeta u jednoj zagrebačkoj školi, gdje imam nepuno radno vrijeme, a ukupnu satnicu popunjavam s nekoliko sati nastave u drugoj školi, u manjem mjestu u neposrednoj blizini Zagreba. Oženjen sam i imam troje djece, dvije djevojčice i jednog dječaka. Supruga radi, točnije, radila je u jednoj privatnoj tvrtki koja ima lanac prodavaonica robe široke potrošnje. Po zanimanju je ekonomski tehničar.

Ne znam koliko je ova priča slična drugim pričama oko mene, no sve je počelo u ljeto, prije točno pet godina. Kad danas o tome razmišljam, vjerujem da je zapravo sve počelo pozivom moje starije sestre. Toga lipanjskog dana nazvala me sestra, sva u žurbi i nestrpljiva, sa željom da mi predloži da prodamo kuću i zemljište koje smo naslijedili od pokojne bake. Te se nekretnine nalaze na jednom južnom hrvatskom otoku, a zainteresirani kupac bio je neki mađarski poslovni čovjek. Pošten ili nepošten, kriminalne prošlosti ili ne, s novcem stečenim zakonito ili ne, ne znam, i manje je bilo bitno, a jedino tada važno bilo je da je nudio 223.000 eura u gotovini i roku od sedam dana. Iako sam se u početku nećkao, u osnovi sam brzo pristao. Trećina meni, trećina sestri, a trećina je pripala bratu koji je već dulji niz godina u Australiji.

Početak posla

Dobiven novac položio sam u banku, kao oročenu štednju. No, tada sam čuo za neke internetske forume posvećene investiranju i uskoro sam shvatio da je to prava stvar za mene. Kupio sam udjele u fondovima - obvezničkim, mješovitim, dioničkim, svima s kojima sam se susretao - no to je kratko trajalo. Rast je bio slab i spor i nije odgovarao ni blizu onomu što sam čitao na internetu. Tamo su pojedini ulagači mjesečno imali dobitak od 20 posto, no oni su sami ulagali u dionice bez posredovanja fondova. Želio sam se i sam okušati u tome. Registrirao sam se kod jedne brokerske kuće u Sisku, oni su mi otvorili investicijski račun, uplatio sam pedeset tisuća kuna i posao je mogao početi. Prvu dionicu koju sam kupio bila je dionica Končara, zatim Petrokemije, pa Atlantske plovidbe i već sam uložio sav novac. Trebalo je još. Uplatio sam drugih pedeset tisuća, a ubrzo, već pretpostavljate, i trećih te četvrtih pedeset tisuća kuna. Ukratko, izuzev nekoliko tisuća kuna koje sam potrošio tog ljeta, sve sam ostalo investirao.

Već na kraju te godine bio sam bogatiji za gotovo cijeli uloženi iznos. Znatan kapital već je bio tu i mogli su početi planovi za bolju budućnost. Supruga je radila svoj posao u komercijali, dobila povišicu plaće, a uskoro joj je plaća još jednom povećana, za manji iznos. Najstarija kći išla je u školu, a drugo dvoje djece išlo je u vrtiće. Početak sljedeće godine proveli smo u potrazi za novim stanom. Unajmljeni stan od 70 četvornih metara u kojem smo tada bili više nam nije odgovarao - ili zbog toga što smo bili u najmu, ili zbog toga što je bio u istočnom dijelu grada, ili jednostavno zatp što smo željeli imati veći stan... više ne znam ni sam. Obišli smo sve velike banke, ponude su bile dostupne i sjajne, uvjeti za kredit relativno strogi, ali ispunjivi. Nakon što smo razmijenili iskustva s mnogo prijatelja koji su također uzimali kredite, odlučili smo da ćemo uzeti kredit u švicarskim francima s rokom otplate od 25 godina i kamatom malo većom od četiri posto. Rata nam je tada bila podnošljiva: 2900 kuna.

Besplatni kasko

Pronašli smo stan u sjevernom dijelu Zagreba. Ne na Tuškancu i Pantovčaku, ali u jednom drugom pristojnom kvartu za obitelj. I premda nam je plakat same banke sa zida iza šalterske službenice sugerirao “možda trebate 10 kvadrata više”, mi smo shvatili da nam je potrebno i više od tih deset četvornih metara. Stan veći od 100 kvadrata bilo je upravo ono što nam je trebalo. Logika je bila jednostavna: da uz onoliko prostora na koliko smo bili navikli svatko dobije još šest-sedam kvadrata. To nam je valjda bila nekakva mjera uspjeha. A proces opremanja i namještanja stana bolje je ni ne opisivati detaljno. Toliko obilazaka dućana, toliko putovanja do Graza, toliko telefonskih razgovora s prijateljima, poznanicima, razmotrenih savjeta, izmjerenih kutova i hodnika, pročitanih forumskih naklapanja… sati i sati izgubljenih noći.

Kada smo već gotovo namjestili stan, stiglo je ljeto, koje smo proveli u Istri, u prekrasnom hotelskom apartmanskom naselju. Prvo koje smo proveli izvan obiteljske kuće na otoku i prvo u kojem smo istinski uživali, bez čišćenja raslinja, bojanja po ne znam koji put prozora i vrata, odštopavanja kanalizacijskih cijevi na kući. Bilo je tako dobro da smo još jedanput te jeseni otišli tamo na vikend.

S jeseni je došla i nova školska godina te je i naše drugo dijete krenulo u školu. Ovo je bila manja škola s manje djece i više učiteljica od one u koju je svojedobno krenula naša najstarija djevojčica. Taj je trenutak obilježen i kupnjom novog automobila jer smo shvatili da će nam za dolaske u centar grada u svakom trenutku trebati jedan automobil, a broj aktivnosti na koje su djeca trebala ići znatno se povećao. Sve troje išlo je na plivanje i strane jezike, djevojčice su išle i na ritmiku blizu Mimare, dječak je išao na tečaj sintesajzera, a najstarija djevojčica nastavila je pohađati treninge tae kwon doa, na koji se upisala u starom naselju. Kredit koji smo uzeli za automobila bio je prilično povoljan, a dobili smo i besplatno kasko osiguranje za prvu godinu.

Pitate se možda što je s poslom koji sam radio. U osnovi, ništa previše uzbudljivo. Resorni se ministar trudio unijeti nove vjetrove u škole, razmatrao je i pokrenuo brdo promjena za potencijalni napredak, obećavao društvo znanja za nekoliko generacija, a u stvarnosti se nije promijenilo gotovo ništa. Na poslu sam trebao trošiti tek toliko energije koliko je bilo dovoljno da obavim što se od mene traži, ni mrvicu više. Zbog toga sam se i mogao posvetiti svim ovim aktivnostima u takvim turbulentnim vremenima kao što je selidba, kupnja stana i opremanje stana. Dobra je strana bila i to što se kolektivnim ugovorima u šestomjesečnim intervalima plaća povećavala. Kada bi na poslu baš zagustilo, bolovanja su još bila dobro opravdanje izostanka ako je trebalo obaviti veće stvari.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. studeni 2024 03:01