Moćni ‘car’ u 15 godina vratio Rusiji ponos, ali i izolaciju

Točno u ponoć 1. siječnja 2016. ruski predsjednik Vladimir Putin proslavit će točno 15 godina svoje vladavine. Naime, u zadnjim satima 1999. godine prvi ruski demokratski predsjednik Boris Jeljcin istaknuo je za svojeg nasljednika blijedog, nepoznatog, bezizražajnog i običnog bivšeg KGB-ovca Vladimira Putina. Mnogi su tada smatrali da je on “prolazna faza” dječjih bolesti ruske demokracije te marioneta moćnih jeljcinovskih oligarha, koji su ga i nametnuli ostarjelom i kompromitiranom ocu ruske demokracije.

No, čovjek snije, a Bog određuje, pa je uz kremaljsku mašineriju Vladimir Putin brzo učio, prihvaćao i snalazio se, sve dok nije postao jedan od najbitnijih i najvažnijih lidera i čimbenika svjetske politike. Putin je “car” bez kojeg se sada više ne mogu razjašnjavati najvažniji svjetski konflikti, poput rata u Siriji i Iraku. Još prije 15 godina Putin je tek nakon pet dana poslije nesreće podmornice Kursk (poginulo 118 mornara) prekinuo godišnji odmor, nije otišao na mjesto nesreće, a na upit Larryja Kinga sa CNN-a što se dogodilo, nemušto je izgovorio: “Ona je potonula”.

Danas, 15 godina kasnije, Putin je samouvjereni, sigurni moćni državnik koji zna svoju cijenu, koji se ravnopravno ugurao za stol među najvažnije svjetske čelnike te dijeli lekcije s arogancijom i cinizmom, govoreći, recimo, da je “Turska željela politizirati Amerikancima jedno mjesto” (kad je srušila njihov jurišni bombarder u Siriji) ili “da se EU ne mora bojati Rusije i odustajati od svojeg euroatlantskog pravca, ali da samostalno donosi rješenja, a ne da svaki put prihvaćaju rješenja koja dolaze odnekud preko oceana”. Postavio se i kao zaštitnik “tradicionalnih vjersko-obiteljskih vrijednosti ugroženih liberalizmom i prodorom ‘gay’ kulture”, postajući i neokonzervativna ikona radikalnih i ljevičara i desničara u Europi.

No, u godini na izmaku Vladimir Putin potvrdio je još jednom da u Rusiji nema nikoga na vidiku tko bi ga mogao ugroziti. Ozbiljne oporbe nema ni u natruhama. Popularnost i nedodirljivost mu je gotovo “sovjetska”, i to za račun onoga “uvažavaju nas jer nas se boje”. To dobrim dijelom prolazi kod Rusa. Nakon što je jedno vrijeme bio bačen u međunarodnu izolaciju, zbog aneksije Krima, danas mu to ponekad nabace na nos tek reda radi, jer je riskirao u napetom političkom “ajncu”, tražeći još jednu kartu na solidnom dosadašnjem zbroju. Ta karta je Sirija, kamo je poslao svoje vojne snage, kako bi pomogao Basharu al-Assadu, utvrdio svoj položaj za stolom moćnika i bacio u zaborav Ukrajinu. No, spreman je na kompromis i odricanje od svojeg saveznika u zamjenu za ostvarenje “pobjedničke okupacijske zone” u tom dijelu svijeta, kao što je bilo i završetkom Drugog svjetskog rata.