Kao u romanu “Družba Pere Kvržice”, sedam osoba udruženih u zadrugu “Stari Šokac” očajnički se bori za opstanak seoskog mlina u Duboševici, baranjskom mjestašcu na tromeđi Hrvatske, Mađarske i Srbije. Đurđa Marton, upraviteljica zadruge, boji se će sudbinu mlina, koji od 1890., kada je izgrađen, nisu zaustavila ni tri rata, sada zapečatiti birokracija. Osječka Inspekcija rada proljetos je nakon obilaska mlina donijela rješenje kako je u radnim prostorijama prevelika buka te da tijekom mljevenja žitarica u radni okoliš izlazi prašina brašna. Zadruzi “Stari Šokac” naloženo je da te nedostatke smjesta ukloni. Tako se Crveni mlin u Duboševici, kako ga zovu, našao u nemogućoj situaciji: postupi li po nalogu inspekcije Ministarstva rada i postavi respiratore koji bi smanjili količinu prašine brašna, ogriješit će se o propise Ministarstva kulture pod čijom je mlin zaštitom kao “iznimno značajna tehnološka cjelina”.
Tehnološko čudo
Prizemlje, dva kata i potkrovlje mlina, gdje se brašno dobiva na isti način kao prije 125 godina, hladnom meljavom mlinovima na valjke i mlinskim kamenjem, pravi su muzej. Stručnjaci Tehničkog muzeja iz Zagreba koji su radili valorizaciju stanja mlina u Duboševici ostali su zadivljeni njegovom očuvanošću. “Svi uređaji i strojevi su u funkciji”, zapisali su, “i uz redovito održavanje i određene preventivne aktivnosti moguće je tehnološki proces meljave održati trajno.” U proricanju duge budućnosti mlina nisu, dakako, računali na zamke birokracije.
Penjemo se uskim drvenim stepenicama pridržavajući se za rezbarenu drvenu ogradu i čini nam se kao da prolazimo vremenskim tunelom, vraćajući se u sad već daleku povijest, prema kraju devetnaestog stoljeća. Svi bitni dijelovi mlina, od komora za odležavanje brašna, ovlaživanje i sušenje, do prostora za odvajanje mekinja, transportera koje pokreće kožno remenje, dizala na ručni pogon, sanduka, sustava za prosijavanje kroz gusto tkanje svile, koju je potrebno zamijeniti tek svakih 30 godina - sve je kao što je bilo kad su stručnjaci budimpeštanske tvrtke GANZésTÁR ponosno završili montažu Dalyoka, kako su svojim jezikom nazvali Crveni mlin u Duboševici.
Unutrašnjost mlina od tada gotovo je netaknuta: zamijenjeni su tek pojedini dotrajali dijelovi drvene konstrukcije, a umjesto parnog stroja koji je pokretao pogon mlina sve do 1962., kada je Duboševica elektrificirana, sada ga pokreće elektromotor. No, Crveni je mlin do tada, zahvaljujući moćnom parnom stroju koji je davao više energije nego što je trebalo mlinu, proizvodio struju i osvjetljavao kuće u Duboševici.
Tatjana Novačić iz obližnjeg, desetak kilometara udaljenog Popovca priča s kakvim su oduševljenjem turisti iz Skandinavije, gosti njenog lijepo uređenog seoskog domaćinstva, mijesili tijesto od brašna samljevenog u mlinu.
- Prošle sam godine, zahvaljujući suradnji s jednom riječkom agencijom, imala nekoliko skupina turista iz Skandinavije. Posjetili su moje domaćinstvo u koje smo suprug i ja uložili tri milijuna kuna. Organizirala sam im odlazak u Crveni mlin. Bili su fascinirani onim što su vidjeli. Na kraju je svatko od njih dobio kilogram brašna, a kad smo se iz Duboševice vratili u Popovac, organizirala sam radionicu i podučila ih kako sami od brašna mogu zamijesiti i ispeći kruh. Bili su oduševljeni i rekli da tako ukusan kruh nikada nisu jeli.
Tatjana Novačić zgrožena je time što će mlin, mogućom odlukom suda, biti zatvoren. Iako je upraviteljica zadruge Đurđa Marton angažirala zagrebačku tvrtku Inspekt, koja je nakon posjeta inspekcije Ministarstva rada došla u Crveni mlin, obavila mjerenje i utvrdila kako “radni okoliš ispunjava sve uvjete utvrđene pravilima zaštite na radu”, to joj nije pomoglo.
‘Zdravstveni nalazi naših mlinara pokazuju da im zdravlje nije narušeno bukom’, kaže upraviteljica zadruge Đurđa Marton
Kazna od 50 tisuća kuna
- Inspektorica iz Osijeka u mlin je došla bez ikakvih mjernih instrumenata i kad sam je upoznala s nalazom Inspekta, rekla je da imam sreće i da je sve u redu. No, šest mjeseci kasnije podnijela je prijavu prekršajnom sudu u Belom Manastiru. Sutkinja uopće nije željela pogledati dokumentaciju koju sam joj podastrla, među ostalim i liječničke nalaze zaposlenika iz kojih je vidljivo da njihovo zdravstveno stanje nije narušeno ni bukom ni prašinom koja nastaje mljevenjem žita. Tražila je da potpišem da sam kriva, što bi značilo kaznu od 50 tisuća kuna za zadrugu i 10 tisuća kuna meni kao odgovornoj osobi. Odbila sam to učiniti i sada čekam rješenje o zatvaranju mlina - kaže Marton.
Uz povijesnu vrijednost i status turističke atrakcije mlin u Duboševici ima i veliko socijalno značenje za taj dio Baranje. Marko Jednašić, stanovnik Duboševice, s tugom pokazuje na mlin, čije oronulo pročelje govori o nemaru lokalne zajednice da Crveni mlin i izvana djeluje onako impresivno kao iznutra.
- Taj je mlin zaslužan što u Duboševici i okolnim mjestima nema i nikada nije bilo gladi - priča Jednašić. - Svaki seljak posije nešto žita, doveze ga u mlin i bez novca samelje. Nama je uvijek lakše dati ušur nego novac. Tako mlin funkcionira oduvijek. Na isti način brašnom su se opskrbljivali moj otac i moj djed. Zahvaljujući mlinu u našoj je kući uvijek bilo kruha.
Seljaci iz Duboševice, ali i okolnih baranjskih sela koji koriste usluge mlina, zadovoljni su. Za stotinu kilograma žita dobit će 50 kilograma brašna. Uslugu mljevenja neće platiti, u pitanju je čista trampa: mlin će svoj posao zaračunati u brašnu.