NA RUČKU S JUTARNJIM

Mišo Petar Mihočević: ‘Princ Charles mi je držao kišobran nad glavom’

U Dubrovnik je doveo najveće svjetske glazbene zvijezde, poput Montserrat Caballe i Moskovske filharmonije, ljepote Grada pokazivao je Ionescu, Danielu Dayu Lewisu, Billu Gatesu, a najviše ga se dojmio engleski prestolonasljednik
 Ilustracije Danilo Dučak

Mišo Petar Mihočević u Domovinski rat zaputio se u listopadu 1991. na Vespi, kao da još uvijek živi rimski slatki život u via Barberini sedamdesetih. Tamo je bilo sjedište Brionija, modne marke za bogataše i filmske zvijezde Cinecitta, a Mihočević je za Brioni radio

prvo kao maneken, a potom kao tajnik financijskog direktora kuće Gaetana Savinija, sve do kraja sedamdesetih.

Oprostit ćete mi, kao modna novinarka odmah sam morala upitati našeg dubrovačkog šminkera ima li još uvijek kakvih vintage Brionijevih komada iz tog vremena:

- Hm, da, još imam jedne sjajne cipele, poput onih klasičnih engleskih brogues, no moje su crveno-crne, odlične. Imam i neke vintage Brionijeve kravate, no sad već bivši predsjednik Uprave Angeloni, koji je ovo ljeto bio u Dubrovniku - Goran Štrok me s njime upoznao - ne zna puno o osnivačima kuće i vremenu prije nego što je on preuzeo tvrtku, pa nije prepoznao moj klasični komad. Eto, ja danas više znam o povijesti te kuće nego njezini direktori.

Za objavu Registra

Početkom rata zatekao se u rodnom Dubrovniku, za kojeg kaže da mu je karmički suđen, da ga je često napuštao, ali mu se uvijek vraćao jer to i nije bilo pitanje izbora, nego usuda. Nikad nije propuštao da se ljeti vrati u svoj grad i radi s umjetnicima, od onog prvog ljeta kad se kao kurir sa 14 godina zaposlio u uredu Igara. To je i razumljivo da se neprestano vraćao Igrama, obožavao je glazbu i sa 17 godina pratio tada valjda najvećeg svjetskog pijanista Phillipea Entremonta u Split iz Dubrovnika i s njime po putu razgovarao o umjetnosti.

No, vratimo se na sliku visokog, naočitog Dubrovčanina, duše Igara, kako na svojoj Vespi “odlazi pomoći”. Kažem mu da sam ga i pozvala na ručak s Jutarnjim jer ga vidim kao lice s plakata za domaću priču o oficiru i džentlmenu.

- Ha, lijepo! Već dugo, dugo nisam bio poster boy, možda je opet vrijeme - rekao je bez prepoznatljiva naglaska njegova Groda, što ga je izgubio služeći se svjetskim jezicima u različitim europskim metropolama s mnogim poznatim umjetnicima.

Sjedili smo pod nadstrešnicom u vrtu restorana Vinodol, padala je tropska kiša, no Mišo je računao da je došlo proljeće i nije se dao unutra, baš kao što nije odustao od idealne lagane obuće, uhodanih starki koje obožavaju i filmske zvijezde i tinejdžeri. Došao je u Zagreb na nekoliko dana obaviti poslove za svoju agenciju Agevent i s uzbuđenjem je čekao ono što je za njega simbol zagrebačke kuhinje - mlince! Tako smo se i našli u Vinodolu, jednom od onih restorana s domaćom kuhinjom u samom centru koji je uvijek pun. Dok smo pričali o nepostojanom, kišnom proljeću koje je u Dubrovniku još tužnije nego u Zagrebu jer je stari grad prazan i sumoran, pokraj nas su neprekidno prolazili glumci iz ZKM-a, uspješni poslovnjaci u dobrim odijelima, Ljubo Jurčić s ozbiljnim sugovornicima...

Mišo nije komentirao tu rijeku ljudi, već recentne priče iz medija, strah od objave Registra i rekao ozbiljno:

- Hrvatska je sada u fazi koju Eco opisuje u romanu ‘Ime ruže’, tu vlada veliki strah od znanja i istine. Ja sam od prvog dana zagovarao objavu. Problem, dakako, nije u registru, nego u onima koji su stvorili uvjete za takav popis. Možda bi država sad mogla revidirati sve one povlastice, naplatiti pristojbe i poreze sa zakašnjenjem...

U rat na Vespi

Mihočević se demobilizirao 1999., u činu bojnika koji je stekao rano, već ‘93. Svojoj kući vratio se točno onako kako je i otišao prije osam godina, bez povlastica, auta, deviznog računa, novih nekretnina. Neki su se u ratu obogatili, što je stekao bojnik Mihočević?

- Ja sam dobio psorijazu. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja sam ponosan na svoj ratni put, ne ironiziram, no za mene je rat pitanje općeg, a ne vlastitog interesa. Nisam odgojen da razmišljam o grabežu dok drugi oko mene stradavaju. To je gore od nemoralnog. No, možda se radi o samo još jednoj mojoj krivoj procjeni.

Vladimir Nazor čamcem je otišao preko Kupe u partizane, a kako je točno izgledao taj vaš prvi dan na Vespi?

- Tog 1. listopada 1991. u Dubrovniku je nestalo struje, bombardirana su postrojenja HEP-a u Komolcu i poslali su nas kući iz ureda. Znao sam da su promatrači EU došli u Dubrovnik i da je u podne press konferencija. Bio sam doma, nemiran, digao se naglo, sjeo na tu svoju Vespu i otišao u ured ondašnjeg predsjednika općine Pere Poljanića: ‘Evo me, tu sam, sigurno vam nešto treba, barem da pomognem u prevođenju’. On me pogledao i rekao: ‘Poslao te sam sveti Vlaho’. Tek kad su se pojavili promatrači, kad sam jednome na onoj bijeloj uniformi ugledao natpis ECMM i gledao u ta slova bez razumijevanja (kratica za European Commission Monitoring Mission), shvatio sam da sam posve nepripremljen, da je nemoguće zamisliti nekoga tko o svemu tome manje zna od mene. No, u ratu čovjek uči najbrže na svijetu, jednom je dovoljno nešto čuti i to zapamtiš zauvijek.

Prvih par dana Mihočević se kasno noću vraćao kući iz Excelsiora, no i tada su ga tražili po onim dubrovačkim skalinadama jer bi ga nešto hitno trebali, pa je shvatio da sve to skupa nema smisla i otišao u ured Igara, pokupio svoju pisaću mašinu i papire te napravio svoj ured, sjedište i prenoćište u Vili Orsuli. Nije loše, najbolja pozicija u Dubrovniku, kažem frivolno, on se smije i dodaje da se hotel Excelsior već punio izbjeglicama koje su smjestili uz promatrače, pa je Orsula bila najbolje rješenje...





Preko prve linije bojišta

- Moja sestra, ja i još dvije cure pisali smo priopćenja i upozoravali promatrače na apsurdne četničke prosvjede koje smo hvatali preko obalnog radija. Sjećam se da su slali u svijet izvještaje o tome kako smo se utaborili u ‘Kuli Korporeli’. No, ubrzo je došlo do prvih pregovora sa Srbima u Boki kotorskoj, u Zeleniki. Snage obrane Dubrovnika zaključile su da je najbolje da ja idem na te pregovore u Crnu Goru, valjda je njih bilo strah... I dok su neki već počeli mijenjati zakone i mažnjavati kuće, ja sam sjedio na patrolnom brodu Kotor i razgovarao s admiralom Jokićem, generalom Damjanovićem i još nekom budalom, okružen vojnicima s puškama.

Od tih svojih prvih pregovora krajem 1991., Mihočević je do kraja rata neprestano prelazio prvu liniju bojišta i odlazio na drugu stranu. Kaže da je sigurno bilo puno teže ljudima na toj prvoj liniji, no nije bilo lako ni neprestano odlaziti među neprijatelje, u pozadinu svih frontova Domovinskog rata. U Cavtat je odlazio često, tamo mu je jedan vojnik neprestano gurao kalašnjikov u trbuh jer je donosio lijekove za teško bolesne građane, sve dok nije napravio scenu i rekao glavnom promatraču da ga više neće vidjeti u Cavtatu ako mu se taj vojnik još jednom približi. Njega su srećom maknuli, no nije tako dobro završio ‘izlet’ na tromeđu Hrvatske, BiH i Crne Gore, gdje mu je granata digla auto u zrak. Je li se prepao, boluje li od PTSP-a, pitam? Kaže da je dobio jako, jako težak napad psorijaze nakon te granate, koju nikad ne bi izliječio da mu nije pomogao Ivo Pogorelić spojivši ga s jednim moskovskim doktorom.

Dovodi najveće zvijezde

Još i sad često ima noćne more, no one mogu biti posljedica i te naše situacije u kojoj se “nekompetentnost brka s iskrenošću”.

Ljudi na odgovornim mjestima otvoreno priznaju da ništa ne znaju, ali su sigurni da mogu raditi sve što treba. Sjetio se kako je s grupom časnika išao na hodočašće u Lourdes ‘94., kako su ga nagovorili da se popne na improviziranu govornicu od gajbi za pivo i održi govor na nekoliko jezika o Hrvatskoj i ratu na glavnom trgu tog gradića. Uskoro je zapalio prisutne, ljudi su pljeskali, skandirali Hrvatska, Hrvatska, sve dok se neki drugi viši časnici i jedan dubrovački svećenik nisu upleli s ustaškim pjesmama i pokličima.

U našoj vojsci, smatra, naprosto je ostao predugo, nisu mu dali da se prije demobilizira, trebalo je razgovarati s ljudima iz UNESCO-a, UNICEF-a, UNHCR-a, čak je bio i prvi hrvatski časnik koji je u Beču završio Školu za vojne promatrače UN-a.

Neobično, kaže, ja nisam čak ni služio vojsku, nadmudrio sam JNA, izvukao se, nisam ‘91. znao ni što je haubica.

Što sada radi? Opet pregovara. Vodi Agevent, svoju agenciju za event management i upravo organizira veliki humanitarni koncert i gala večeru na Revelinu s Chickom Coreom. Tim događanjem, predviđenim za 16. listopada, skupit će se novac za obnovu trijema i fasade Kneževa dvora, mjesta gdje je cijeli život, od djetinjstva, slušao najpoznatije glazbenike svijeta.

Tamo je smjestio i drugi najpoznatiji dubrovački festival, Julian Rachlin & Friends, koji je utemeljio 2001. Ne sumnjam da će uspjeti i u ovom projektu, jer je kao direktor programa Igara (od 1986. do 1991.) u Dubrovnik doveo najveće zvijezde glazbe, Montserrat Caballe, Zbor bečkih dječaka, Moskovsku filharmoniju s Brittenovim Ratnim rekvijemom. Sjećam se “novinarske opsade” Dubrovnika kad je na Lovrijenac doveo Daniela Daya Lewisa s “Hamletom” National Theatrea u režiji Richarda Eyrea. Bio je tada najtraženija osoba u Dubrovniku, baš kao i nedavno, kad su ga zvali novinari da im pomogne da se susretnu s Brangelinom.

Kišobran princa Charlesa

No, od svih ljudi koje je dočekivao u Dubrovniku, a započeo je rano, kao mladić, vodeći dramskog pisca Ionesca i njegovu obitelj po Gradu, najradije se sjeća “uljudnog, zainteresiranog, simpatičnog princa Charlesa”, kojeg je vodio kroz gužvu, od Ploča preko cijelog Straduna do Pila, pričajući o tradiciji u arhitekturi, prinčevoj omiljenoj temi. Kako je počela padati kiša, pratnja je otvorila veliki Tuđmanov kišobran, on je laktovima branio princa od nasrtaja svjetine, pa ga je princ primio i držao nad svojim vodičem i sugovornikom.

- Ja sam valjda jedini čovjek kojemu je engleski prestolonasljednik držao kišobran nad glavom. Divan čovjek.

U urbane legende već je ušao i prošlogodišnji susret Mihočevića s obitelji Billa Gatesa (“Divni, skromni, upućeni ljudi s dobro odgojenom, zainteresiranom djecom, kojima je mama dala za sladoled točno koliko košta jer ih uči da svaki dolar ima svoju vrijednost i treba ga zaraditi”). Njegovi stalni suradnici iz Londona, vlasnici event agencije poput njegove, javili su da bi bilo dobro da Gatesove on dočeka i provede gradom. Billu Gatesu, koji se nešto raspitivao o fasadi Sponze i o prozorima, Mihočević je uzvratio okretno: “Neću valjda ja vas podučavati o Windowsima”.

Eto, kao dječak počeo se družiti s umjetnicima i velikim ljudima, a Igre, odgoj i obrazovanje u obitelji, spriječili su da postane jedna od žrtava suvremene idolatrije celebrityja. Valjda je zato tako uspješan u organizaciji najrazličitijih važnih događanja.

Restoran Vinodol, Zagreb

Glavno jelo - kozletina s ražnja, mlinci

Piće- Coca-Cola

Mlinci! Konačno - oduševio se Mihočević tipičnim zagrebačkim prilogom o kojem je sanjao na putu iz Dubrovnika. Kozlić s ražnja je odličan, pečen kako treba, hrskav, potvrdio je moj sugovornik nakon što je prvo znalački kušao vinodolske mlince. Uz pečenje nije želio ništa piti osim Coca-Cole, čekao ga je obilazak muzeja i grada s nećakinjom, gimnazijalkom iz Zadra, ‘najvećom ljubavi mog života’, koja ga je neočekivano uspjela nagovoriti i na ‘grijeh’, odličnu, laganu tortu od sira...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. srpanj 2024 18:23