ZAGREB - To da sam tijekom jednog produženog vikenda provedenog u Amsterdamu priveo nešto egzotično i jedva punoljetno i nije neka novost, ali način na koji sam ovaj put do toga došao je, pa usudio bih se reći - revolucionaran!
Dosad bi, naime, taj postupak privođenja uvijek izgledao tako da bih nakon dolaska na svoje omiljeno turističko odredište na hotelskoj recepciji usitnio nešto malo eura, mulavog recepcionara zamolio bih da mi pozove taksi, još mulavijeg taksista da me prebaci do Četvrti crvenih svjetiljki, platio bih mu, a zatim bih, nakon kraćeg razgledavanja, jednu (ili dvije) ljubazne i iz nekog nepoznatog razloga meni vrlo naklonjene djevojke (nerijetko japanskog podrijetla) zamolio da me prime u svoju za tu priliku unajmljenu sobicu. Naravno, isto kao i taksistu, platio bih im za tu uslugu i već nakon nekoliko minuta (tri) ponovno bih bio na putu prema svom hotelu.
Poslovne transakcije
“Čist račun, duga ljubav...”, govorio bih tada paleći na svome hotelskom balkonu jednu skupocjenu York cigaretu za drugom...
Ovaj put rezultat je bio isti, zadovoljstvo možda čak i veće, ali postupak se razlikovao - i to drastično!
Iako je moj prošlotjedni posjet glavnom gradu Nizozemske zamišljen više kao poslovan, da će se na kraju ipak sve svesti na zabavu mogao sam pretpostaviti već kada je za prvi poslovni susret, koji se odvijao na Dan sv. Patricka, određen jedan popularni irski pub u samom središtu grada, a kojemu je, logično, vlasnik Srbin...
“Tamo bismo trebali ići za Sv. Savu, a ne Patricka..”, rekao sam u šali pedesetogodišnjem američkom kolegi irskog podrijetla, koji je zbog tog dana bio uzbuđen k’o neka tinejdžerica pred maturalni ples, ali nisam baš siguran da je u potpunosti shvatio svu slojevitost moje pošalice. Ipak, nakon petog tamo ispijenog piva te trećeg odbijanja od strane atraktivne plavokose Nizozemke na koju sam izgubio nešto više od sat vremena zapravo predviđenog za poslovni razgovor, američki kolega irskih korijena - i bez da je u Nedjeljnom čitao neku od mojih ranije objavljenih priča - u potpunosti je shvatio da zasigurno ni u Zagrebu nemam znatnijeg uspjeha kod atraktivnih osoba nježnijeg spola...
“Ni sam ne znam zašto je to tako...”, priznao sam mu i otkrio nekoliko uleta koje uvijek koristim, ali s kojima rijetko kada nešto i uspijevam. Nakon toga pokazao sam mu i ples koji sam osmislio smatrajući da ću uz pomoć njega lakše zavoditi po klubovima, ali kako taj ples dosad nije privukao niti jednu djevojku osim one studentice 4. godine medicine koja je mislila da imam problema sa srednjim uhom, uslijed kojih gubim ravnotežu, vrlo brzo sam odustao od istog.
“Sasvim opravdano!” rekao je Amerikanac vidjevši na što taj ples sliči i uz još nekoliko Murphy’s Reda, najboljeg irskog piva, otkrio mi možda jedan od najučinkovitijih, znanstveno utemeljenih uleta, koji sam odmah morao isprobati i zahvaljujući kojemu sam naposljetku nešto i priveo...
Jesi li ikada primijetio, pitao me John (eto, sad sam vam otkrio i njegovo ime), kako ljudi gledaju, djeluju, zvuče i kreću se vrlo slično jedni drugima? Oponašaju jedni druge u gestama, pokretima, govoru tijela, disanju, naglasku, stavu i izboru riječi...?
Neurolingvistika
“Nisam!” odgovorio sam mu, ali ne obazirući se na moj očito pogrešan odgovor, John je mirno nastavio objašnjavati ulet koji, kako on tvrdi, gotovo svaki put uspijeva...
“Ljudi imaju tendenciju da na nekoj nesvjesnoj razini primijete sličnost s osobom s kojom se nalaze u komunikaciji, što dovodi do toga da se s tom osobom usklađuju”, tvrdio je John, objašnjavajući mi da je to prirodan proces kako bi stvari došle u stanje harmonije.
“Čak dva slična njihala suspendirana s napete žice imaju tendenciju da usklade svoje pokrete...”, pokušavao mi je naširoko objasniti svoju tehniku zavođenja koja je na području komunikacija još od polovice prošlog stoljeća poznata kao “zrcaljenje” - tehnika pomoću koje kroz neverbalnu komunikaciju možemo uspostaviti odnos bliskosti s nekom drugom osobom, koristeći samo podudarnosti date u neurolingvističkom programiranju...
“Neuro... što?” zamucao sam, ali praktičan kao što to Amerikanci u pravilu i jesu, John je “zrcaljenje” nastavio objašnjavati na primjerima.
“Pažljivo promatraj ljude u kafićima, restoranima, na sastancima”, govorio je veoma ozbiljno dok smo čekali još jednu rundu Murphy’s Reda, “i primijetit ćeš da se ti ljudi sinkroniziraju jedni s drugima. Sjedit će u sličnim pozicijama i imat će slične pokrete, a sve se to događa na nekoj podsvjesnoj razini...”
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG