Kad u Googleovu tražilicu upišemo Mirjana Sanader, odmah nam se ukaže jedno recentno, zapravo čudovišno osobno iskustvo s našom prominentnom, krupnom premijerovom suprugom. Ta alfa-žena, naš ženski Indiana Jones iz Trilja, arheologinja i veoma bogata svjetska putnica, kako svjedoči internet, u Splitu se “zabila ogromnim terencem u bivšeg pomorca, skoro ga ubila i onda samo otišla”...
SPECIJAL: SVE O BIJEGU I UHIĆENJU IVE SANADERA
Kao da se neposredno prije svjetske senzacije WikiLeaks, globalne metafore za narodnu mudrost da se sve tajne uvijek doznaju, eto baš dogodilo da i mi moramo doznati kakva je ona zapravo... Je li to jedan u nizu, jedan od posljednjih dokaza kako su se Mirjana i oni oko nje ponašali sociopatski - bez savjesti, bez empatije, bez osjećaja za ono što nam svima nalaže “društveni ugovor”? Tko bi drugi mirno otišao s mjesta nesreće, osim osobe koja misli da smije sve i da za nju nema posljedica jer su ih ona Ii oni oko nje uspjeli izbjeći već stotinu puta?
Moralne nakaze
Martha Stout, doktorica psihologije s Harvarda, prije nekoliko je godina objavila knjigu “The Sociopath Next Door” (Sociopat iz susjedstva) u kojoj svijet opisuje kao nešto poput onoga luksuznog filmskog nebodera Sliver u kojemu ne znamo tko su sve moralne nakaze od kojih se ježimo, no osjećamo da mnogi rade o glavi glavne junakinje Sharon Stone.
Bojte se susjeda i kad kolače nose, veoma se bojte, poručuje otprilike dr. Stout i tvrdi da je svaki 25. stanovnik jednoga grada potencijalni sociopat. Naoko normalni, vjenčaju se, kupuju stanove, odlaze na posao, šetaju sa svojom djecom... No, iznutra su čudovišni jer njihovim postupcima ne upravlja savjest, prirođen osjećaj za dobro i loše, nego čisti egoizam. Baš zato oni mogu sve - lagati, krasti, uništavati, ostaviti na cesti unesrećenog - bez trunke osjećaja krivnje.
Većina sociopata, kako tvrdi Martha Stout, nisu nasilni, ali svakodnevno su, bez razmišljanja, spremni povrijediti one oko sebe: to su šefovi koji uživaju u ponižavanju ili ismijavanju svojih zaposlenika, muškarci koji manipuliraju ženama koje su u njih zaljubljene, koji bez ikakva razmišljanja “serijski” zavode i ostavljaju rastrojene žene jer je to njima zabavno, ljudi koji vam neprestano lažu u lice jer im je tako došlo ili, još češće, jer vas žele prevariti.
Slučajni susret
Je li dr. Stout u pravu, jesu li ljudi koje smo donedavno jednostavno nazivali gadovima, huljama ili kretenima doista i sociopati od kojih treba bježati? Jesu li prominentni korupcijski bosovi sociopati? To je zapravo nevažno: ma kako ih zvali, oni iza sebe ostavljaju pustoš, uništene tvornice, prekinute karijere, nezaposlene i gladne, prikliještene vozače... Kad su kod nas prilikom gradnje autoceste do Splita prekinuti ugovori sa strancima i zatim plaćeni penali u stotinama milijuna eura samo zato da bi netko s novim izvođačem radova od države mogao izvući desetke milijuna eura za sebe - to je sociopatska korupcija bez trunke sućuti za građane ove zemlje. Mi smo navikli krađu promatrati kao bezazleni zločin bez žrtve - kao da se krade iz nekog državnog bunara bez dna - no žrtve korupcije su žene poput onih iz Kamenskog čija djeca ne mogu dobiti ono što im treba, svi oni ljudi bez posla ili oboljeli od raka na čijem se liječenju štedi.
Možda sam otišla predaleko od svoje teme, no vjerojatno mi je potrebno da samu sebe uvjerim da imam pravo pisati o ljudima koje sam upoznala izvan svojega novinarskog posla: možda su njihovi nedokazani, ali već dobro pobrojeni zločini toliki da imam pravo sudjelovati u otvorenom ratu onih s građanskom svijesti protiv sociopata!?
Višak kilograma
Dakle, jednom sam slučajno upoznala Mirjanu Sanader. Bila je simpatična, razgovarale smo o starenju, o tome što su nam donijele godine i kako se nosimo sa svojom debljinom. Ispričala sam joj kako je jednom Joan Collins izjavila da se lijepe žene sa svakim desetljećem i svakim kilogramom viška osjećaju kao da im je netko uzeo milijun dolara s računa koji se jako brzo topi. Sjećam se da sam rekla kako je najgore starjeti ženama divama koje su navikle da ih se gleda s udivljenjem, ali da su od njih jedino gore muške dive. Sjećam se da se nasmijala i pitala nešto poput “kako jedna žena može pomoći muškoj divi da se lakše nosi sa starenjem”.
Mirjana Sanader koju sam upoznala, bila je socijalno vješta, nasmijana, naoko spontana, opuštena. No, no... Nisam joj se usudila reći što mislim, pa ni to da se njezina kći diplomskom predstavom na ADU, koju smo upravo odgledali, nije iskazala kao nadarena, bogomdana glumica, ma koliko učila, radila, dobivala roditeljske podrške. Takve se stvari ne govore gotovo nikome, a posebno ne onome tko je pun sebe, posve evidentno uvjeren u sretno osiguranu budućnost glumice u nastajanju.
Osjećala sam da razgovaram sa ženom koja je navikla biti šefica, kojoj se ne suprotstavlja, koja sve zna i čijim se šalama oni oko nje uvijek smiju. Činilo mi se da voli iskazivati svoj krnji, ishitreni kozmopolitizam. Kao u jednoj anegdoti koju mi je ispričala mlađa znanica iz Splita: na premijeri Paraćeve opere “Judita” upitala je Sanaderove kada će se opet naći i popiti čašu skupocjenog šampanjca Roederer Cristal koji su uvijek zajedno rado pili.