Da, Zoran razmišlja o raspisivanju prijevremenih izbora - tako mi je prije nekoliko dana jedan od aktualnih ministara vrlo otvoreno potvrdio informaciju da se u kabinetu premijera Zorana Milanovića razmatra mogućnost sazivanja parlamentarnih izbora prije redovita roka, u sljedećih nekoliko mjeseci. Bubu o takvom top secret scenariju stavili su mi u uho već prije neki SDP-ovi kapitalci. Sada, dok u ugodnom razgovoru pretresamo situaciju u Vladi i državi, moj sugovornik, ministar, iscrpno analizira razloge za i protiv takva rješenja.
Odgovor na tešku dvojbu - ići na izbore brzopotezno, uskoro, ili čekati kraj mandata - ovisi prije svega o tome kako premijer i Vlada vide budućnost zemlje u sljedeće dvije godine. Kreće li dogodine ili najkasnije 2015. dugonajavljivani oporavak ili je izvjesnija dugotrajna stagnacija? U Vladi su dosad uglavnom smatrali da im je pad popularnosti privremen, s perspektivom da se sve popravi i popegla čim gospodarstvo živne.
Očekivanja da će se to dogoditi već ove godine neslavno su propala. Umjesto oporavka, pred Hrvatskom su drastični rezovi, rezultat svojevrsne prinudne uprave koju nad hrvatskim financijama, zbog eksplozije deficita, uvodi briselska administracija. “Hrvatsku očekuju takvi rezovi da će ih sigurno, ovako ili onako, morati osjetiti najmanje dvije trećine stanovnika”, tumači moj sugovornik. “Nema šanse da nakon toga dobijemo izbore. Jedini je način da se ti potezi na nekoliko mjeseci odgode, a u međuvremenu provedu izbori i da potom Vlada, ojačana novim mandatom, krene u promjene koje se moraju odraditi.”
Ta se analiza oslanja na procjenu da bi SDP, kao još vodeća stranka, u ovom trenutku mogao pobijediti na izborima. Milanovićevi suradnici, zagovornici takva scenarija, tvrde da cure posljednji trenuci u kojima se izbori mogu dobiti. “Istina je, SDP je u velikoj krizi, ali HDZ je još gori. To je naša jedina šansa”, rekao mi je nedavno jedan od ministara. Međutim, sve da se izbori i odmah provedu, SDP-ova pobjeda više nije sigurna, i to zato što HDZ-ovo zaostajanje, prema istraživanjima za oko četiri postotka, više nije nenadoknadivo. Uostalom, poznato je da HDZ uvijek na izborima ostvaruje bolji rezultat nego u anketama.
Fragilnosti cijele konstrukcije s raspisivanjem prijevremenih izbora svjestan je i Zoran Milanović, koji se, tvrde njegovi suradnici, oko te ideje jako lomi. “Lomi se, lomi, ali od toga na koncu neće biti ništa”, uvjerava me jedna SDP-ova insajderica. “Zoran nije dovoljno hrabar za takav potez”, objašnjava. “Zapravo je politička kukavica.”
Izgleda da za SDP i vladajuću koaliciju više nema dobrih ni sigurnih rješenja. Jedna i druga opcija, prijevremeni izbori ili čekanje do redovitih za dvije godine, jednako su rizični. Aktualnoj vlasti teško se osvećuje prazan hod, odnosno gubljenje dragocjena vremena s početka mandata.
Da su odmah povukli set “bolnih rezova”, koje će na kraju sljedećih mjeseci ipak morati provesti, Hrvatska bi vjerojatno već pregrmjela najgore. A i psihološki nije isto kreće li se sa šok terapijom odmah ili nakon dvije godine mrcvaranja, pogotovo jer su javnost u međuvremenu sveudilj uvjeravali da drastične restrikcije nisu Vladina politika. Da je Milanović odmah rezao koliko će sada morati, odgovornost bi išla na konto bivše vlasti. Danas velikim dijelom pada i na njegovu dušu.
Da je na početku mandata propuštena najveća, možda i nenadoknadiva šansa, tvrdi i profesor Ivan Rimac, jedan od trenutačno najeksponiranijih političkih analitičara. On također smatra da je izostanak nekih ispočetka očekivanih dramatičnih rezova u većem dijelu javnosti stvorio uvjerenje da takve mjere nisu ni važne ni potrebne.
Sada, kad se velike restrikcije ipak neće moći izbjeći, njihova će prihvaćenost biti manja, a nezadovoljstva koja će uslijediti veća nego da je to napravljeno pravodobno. “Potezi koje će Vlada morati povući, rezanje plaća u javnom i državnom sektoru, možda i redukcija zaposlenih, izazvat će cijeli niz otpora, štrajkova i drugih protesta”, kaže. To za izbore nije poželjno ozračje. U takvim uvjetima izbore traži opozicija, a ne vlast.
Što vladajuća koalicija može napraviti? Rimac ne misli da su prijevremeni izbori rješenje. “SDP je trenutačno u relativno lošoj situaciji što se mogućih izbornih uspjeha tiče.” Ali, premijer Milanović se pouzdaje u činjenicu da je još za prsa bolji od HDZ-a? “To ne znači da se neće pojaviti cijeli niz manjih političkih stranaka koje će rastočiti glasove, što bi za SDP moglo rezultirati stvaranjem nekakve prevelike koalicije, slične onoj kakvu je imao Ivica Račan, možda još i veće, te nizom pogodbi s drugim političkim opcijama kakve se sada događaju vezano uz promjene Ustava.”
Profesor Rimac smatra da šanse za izborni uspjeh treba tražiti u provođenju reformi koje bi u sljedeće dvije godine mogle dati nekakve rezultate. Ali koja bi se to reforma sada brzopotezno mogla provesti i, još važnije, koja bi to u godinu, dvije mogla donijeti rezultate dovoljne da aktualnoj vlasti osiguraju izbornu pobjedu? Na to pitanje nema odgovora.
“Jedina je mogućnost boriti se do kraja. Znači, u potpunosti iskoristiti sadašnji mandat. Jer, realno postoji opasnost da se vladajuća koalicija počne rastakati već sljedeće ljeto slijedom kalkulacija njezinih članica da je za sljedeće izbore nužno zauzeti što bolje startne pozicije.” Rimac smatra da bi u povlačenju neizbježnih dramatičnih rezova vladajući mogli pribjeći vječnom alibiju naših političara: sve neugodne promjene Hrvatska je odrađivala samo pod pritiskom vanjskog faktora.
Ulazak u briselski režim prekomjernog deficita mogao bi se iskoristiti kao kišobran pod kojim će se povlačiti i potezi na koje Vlada dosad nije bila spremna. “Ali rezove treba projektirati s jasnom vizijom i kalkulacijom da će najmanje pola godine prije izbora stvari krenuti nabolje. No, ne može se čekati da to dođe samo od sebe, na tome se mora raditi”, uvjeren je Rimac.
Ali je istodobno vrlo skeptičan da će se to zaista i dogoditi. Kao otegotnu okolnost spominje “cijeli niz koncepcijskih promašaja aktualne vlasti”. To je, po njemu, njezin osnovni problem. Kao ilustraciju navodi očekivanja da će se s nekoliko velikih investicija pokrenuti cijelo gospodarstvo, što je, tvrdi, nemoguće.
Zbog velikog broja nezaposlenih Hrvatskoj je, objašnjava profesor, potrebna borba za svako radno mjesto, a “vlast je, posve suprotno, cijelim nizom fiskalnih presija otjerala u propast i one poduzetnike koji su s nešto manjom razinom poreznog pritiska imali šansu preživjeti”. Iluzornim smatra i najave da će se gospodarstvo dinamizirati čim neki stranac krene ovdje graditi aerodrom, hidrocentralu ili bilo što drugo.
“To je kao uzdati se da će deus ex machina riješiti sve naše probleme.” Inozemnim se investitorima, kaže, takvim očekivanjima šalje posve pogrešna poruka. Umjesto ohrabrenja, zapravo ih se straši. “Vanjski se investitori preplaše kad vide da će biti jedini koje će država moći oporezivati i derati”, upozorava. “Moraju se bojati čim dolaze u gospodarstvo koje je mrtvo, bez aktivnosti. To je kao da u srednjem vijeku ulazite u grad u kojem nema živih. Prvo se pitate zašto su svi pomrli, a onda se pitate zašto uopće ulaziti u situaciju koja podrazumijeva izlaganje nepoznatom riziku.”
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....