Milana Vlaović: Uvijek sam samo žena nogometaša

Bio je to vruć dan u Hrvatskoj. U svakom pogledu. Lipanjska žega i (neponovljivi) “vatreni” naciju su natjerali da pred malim ekranima čupaju kose, zgužvaju sve prazne kutije cigareta i struse hektolitre piva. Gungula je, neriješeno s Turskom. U 86. minuti na teren utrčava Vlaović, zabija gol, ulazi u povijest. Nacija je u deliriju. Samo kratki “flešbek” na Euro ‘96., onu atmosferu po gradu, na Savi... dok čekam Milanu Vlaović. Pa se istom u mislima pospem pepelom; žena je napisala niz pjesama, osvojila niz nagrada, objavila roman koji je dobio sjajne kritike, drznula se u politiku, diplomirala, i na kraju krajeva, rodila i podigla troje djece, a ja se, mea culpa, prvo sjetih muževa joj gola.

- Ja se cijeli život borim s predrasudama. Jedna od najvećih upravo je ta etiketa ‘žene nogometaša’ - zvonkim će glasom Milana, k’o da mi je misli čitala. - Moj muž je odavno bivši nogometaš, on sad može postati ugostitelj, astronaut, a ja ću uvijek biti ‘žena nogometaša’ - smije se 38-godišnja spisateljica i onim prepoznatljivim, metkovskim naglaskom nastavlja:

Život nogometaša

- Neki sam dan bila u KSET-u na koncertu Tribute to EKV. Nemaš pojma koliko mi je ljudi prišlo ‘otkud ti kao žena nogometaša i stihoklepac zabavne glazbe na rock koncertu’. Ne mogu im crtati tko sam, da sam odrasla na novom valu, znam sve postave Ekatarine Velike... kad već imaju stvorenu krivu sliku o meni - širi ruke Milana.

Milanu Vlaović zaista nije jednostavno predstaviti. Diplomirana novinarka, kolumnistica, tekstopisac i skladateljica, spisateljica. Zgodna, uspješna žena. Udala se mlada, sa 22 godine, kao studentica treće godine prava. Suprugova inozemna nogometna karijera “skrivila” je prekid studija. Italija dvije godine, Španjolska četiri, pa Grčka četiri godine.

Biti žena nogometaša ne znači, kaže, samo obići krasne gradove, naučiti jezike, upoznati nove ljude i običaje, biti žena nogometaša znači i oćutjeti sate samoće, izgraditi samostalnost. - Muž trenira, putuje, on je negdje po Europi u karantenama, a ti s dvoje male djece s temperaturom 40 pokušavaš vidjeti sa španjolskim liječnikom što im je. On dođe kad je sve sređeno - opisuje Milana.

Besposličarenje i šopinzi nikada, kaže, nisu odgovarali njezinoj energiji.

- U srednjoj školi pjevala sam u očevu bendu i zarađivala džeparac. Sama sam se uzdržavala i tijekom studija u Zagrebu. Pisala sam kolumne za Globusov TV-prilog i tjednik Pop extra, a potom sam radila kao tajnica redakcije pokojnog Vlade Levaka na HRT-u.

Financijska neovisnost

Dok smo živjeli vani, pisala sam pjesme, glazbu i stihove. Financijska neovisnost oduvijek je moj imperativ. Imam svoju samostalnu djelatnost, sama plaćam svoje račune i zato imam pravo na svoje mišljenje - energična je Milana.

Prije šest godina vratili su se u Zagreb. Djecu je, danas 16-godišnjeg Stipu i 13-godišnjeg Marija, upisala u redovne, državne škole, najmlađa kći Nika ide u gradski vrtić.

- Oni su u Grčkoj pohađali privatnu američku školu samo radi jezika. Želim da u Zagrebu žive životom svojih vršnjaka, da osjećaju realnost. Nikakve elitne, privatne škole me ne zanimaju - tumači Milana.

Kreativni rad s Vesnom

Pjesme je, kaže, počela pisati dok su živjeli u Španjolskoj. Pokazala ih je Ivani Plechinger i rekla joj da ih želi dati mladim talentiranim ljudima. Plechinger joj je odgovorila: “Imam jednu za tebe. Zove se Vesna Pisarović.”

- Uslijedile su tri sjajne, plodne godine s Vesnom. Ja sam joj pisala i glazbu i stihove. Izdale smo tri albuma, od kojih je jedan postigao srebrnu, a dva zlatnu tiražu. Nakon godina iscrpnog, kreativnog rada osjetile smo da jedna drugoj nemamo više što dati i razišle smo se, dakako u dobrim odnosima. Ubrzo sam počela raditi s Lanom Jurčević, kojoj također pišem i stihove i glazbu. Ne spominju me baš u kontekstu skladateljice? Da, to je još jedna od predrasuda o kojima sam govorila. Ja jesam član Hrvatskog društva skladatelja, ali kao ženu nogometaša najviše me mogu priznati kao tekstopisca - smješka se autorica brojnih pop-rock hitova.

Pet mjeseci za roman

Usprkos predrasudama i velikoj dozi samokritičnosti, Milana se uhvatila pera i napisala roman koji je kritika ocijenila kvalitetnim štivom. Napisati roman, složit će se mnogi autori, nije mala stvar; čovjek se ogoli i pred svjetinu, htio, ne htio, baci emocije.

- Drugim riječima, uvalja se u blato - nasmijala se Milana, aludirajući na naslov svog prvijenca. - Pisala sam ga pet mjeseci. Kad je bio gotov, rukopis sam dala Miljenku Jergoviću . ‘Nije tragedija napisati loš roman. Ja ću ti reći istinu’, kazao je. ‘Istina mi i treba’, odgovorila sam mu. Nakon dva tjedna poslao mi je SMS: ‘Odličan je. Ako hoćeš, ja ću ti biti urednik.’ Od sreće sam pola metra hodala iznad zemlje - prisjeća se Milana koja trenutačno piše svoju drugu knjigu.

Kako to da se žena s raznorodnim talentima i interesima očešala i o politiku, ili je možda prikladnije pitanje kako to da se tako svestrana žena kratko u njoj zadržala?

- Jasen Mesić pozvao me prije lanjskih lokalnih izbora da budem na njegovoj listi. Mladi magistar arheologije, govori strane jezike, kulturan i bez ikakvih afera iza sebe... Pomislih - zašto ne? U zagrebačku sam skupštinu ušla kao nestranačka kandidatkinja; već nakon prve dvije sjednice podnijela sam ostavku. Zašto? Pa samo ću reći da možeš izlaziti za govornicu koliko hoćeš i elaborirati što god hoćeš, ali odluke se donose negdje drugdje - kaže Milana.

S jednakom se gorljivošću, kaže, pridružila i prosvjednicima za Varšavsku.

- Nisam sigurna koliko je potrebno da se u središtu grada otvaraju šoping-centri, a pogotovu podzemne garaže - zaključila je Milana.