ČUDOTVORNI ISCJELITELJ

Mekki Torabi: U Hrvatskoj su me uvrijedili, ali ću se ipak vratiti svojim pacijentima

Novinarka Jutarnjeg pratila je Hrvate koji su se organizirano uputili do marokanskog iscjelitelja. Ljudi me stalno zovu i zbog svih koji trebaju moju pomoć ja ću doći u Hrvatsku, ići ću i u Bosnu, kaže čudotvorni iscjelitelj, dočekavši grupu od 30 Hrvata

Rano jutro, netom je minulo pet sati. Na zagrebačkom aerodromu oko Marine Vukušić, predstavnice Atlasa, jedan po jedan kapaju ljudi, skuplja se grupa. - Mi, Marokanci! - stariji će muškarac u poluuspješnu pokušaju šale. Nisu putnici hedonisti, nisu ni hodočasnici, u Casablancu ne lete po kakvom lako predvidljivu poslu. Malo govore, jedni drugima još stranci, pomiješanih emocija uoči puta u nepoznato za koji neki doslovce očekuju da im spasi život. Bolesni i duboko uvjereni da će ih energija Mekkija Torabija ozdraviti.

Dolaze iz svih krajeva

Mladi, stari, stigli odasvud, od Dalmacije do Baranje, Bosne, Beograda, jedni proputovali svijet, drugi, pričaju, najdalje bili u nekad popularnim šopinzima u Trstu i Nagykanizsi.

Nešto kasnije na pariškome “Charles de Gaulleu” Atlasova predstavnica i Ali Kadhim, zagrebački Iračanin, prevoditelj grupi i Torabiju, neuspješno pokušavaju 60-godišnjoj Zagrepčanki, Boženi Vujasinović, popraviti inhalator koji je zakazao. Aerodromsko osoblje ženu vozi u kolicima, teško hoda, još teže diše. Boluje od plućne hiperteznije, svakih nekoliko sati mora uzeti inhalator. Rezervni je negdje u koferu, već ukrcan u avion. Treba li zvati liječnika, pitaju. Umiruje ih, tvrdi da će izdržati do Casablance, ima tablete spremne za ovakve situacije. Božena Vujasinović, udovica zagrebačkog internista, kaže ‘cimerici’, stomatologinji s kojom će tri tjedna dijeliti sobu: - Nisam puno polagala na alternativu, no bolujem deset godina. Od nas 12, kojima je to u Hrvatskoj dijagnosticirano, skoro su svi već pod zemljom. Kod Mekkija ne očekujem ozdraviti, samo da mi bude bolje. Nemam djece, moram biti u stanju brinuti se o sebi…

Neki putuju i po 17 sati

U Casablancu, na 27 stupnjeva, slijeću upravo u doba popodnevnog ikindija namaza. Čovjeku koji putuje kao pratnja bolesnom sinu nema kofera. Nemoćno širi ruke dok iza njega, ispod pokretnih stepenica, Marokanac klanja namaz. Sat vremena čekaju da administracija pribilježi nestanak prtljage. Neki putuju već 17 sati, poput Zadranke koja je s teško bolesnom kćeri krenula usred noći ne bi li stigla na ranojutarnji let iz Zagreba. Navikli u bolesti trpjeti, strpljivo podnose čekanje. Koga noge služe, lakše je stajati vani na povjetarcu nego sjediti u loše klimatiziranom autobusu. Na nekima čizme, dolčevite… Atlasova voditeljica ohrabruje da se skinu u nešto laganije.

- A u što? - zdvojno će Splićanka Divna Latković. - Nisam ponijela nikakve kratke rukave. Pisalo je da je temperatura od 10 do 20 stupnjeva.

Mekki Torabi živi u Shiratu, 25 kilometara od Rabata. Grupu čeka još sat vožnje autobusom do hotela. Studentica iz Slavonije godinama se bori s karcinomom. Pogled upire kroz prozor, u zelena polja uz cestu. U Hrvatskoj se, po naputku doktora, liječi novim, eksperimentalnim lijekovima. Nije im rekla, niti namjerava reći da je išla Torabiju. Na ulasku na autoput stado ovaca brsti oko palmi. Atlasova predstavnica priča o organiziranim izletima nedjeljom, jer to je dan kad Torabi nema tretmane. - Nije meni do Marakeša i jahanja deva, jedva sam skupio i za ovo - tiho će glas iz stražnjega dijela autobusa.

Nešto iza 18 sati konačno Shirat. Oko hotela Kasbah polumrak, slaba ulična rasvjeta ne daje naslutiti da je samo nekoliko kilometara dalje jedna od brojnih kraljevskih palača. Oko nje, doduše, za dana, mještani vode krave na ispašu.

Drugo jutro Ali javlja da Torabi stiže oko 13 sati. Hotel s četiri, a zapravo tri zvjezdice, tipični kasbah, utvrda, smješten uz ocean, u turistima inače prilično nezanimljivu Shiratu u ovo doba, izvan sezone, okupirali su Hrvati. Ukupno ih je 40-ak, a još je 30 soba, samo zahvaljujući organizacijskom nesporazumu, ostalo prazno. Agentima u Hrvatskoj rečeno je da je sve popunjeno, a mogli su, kažu, prodati još toliko. Odustali su mnogi, jer si je rijetko tko mogao priuštiti susjedni L’Amphitrit, kartu i smještaj u pet zvjezdica za 20 dana platiti 19.500 kuna.





Potraga za izlječenjem

U Kasbahu, na malenim terasama poredanim ispred svake sobe, nedaleko od bazena bez vode, jedni testiraju internetske veze, drugi kuhala za vodu što su ih ponijeli iz Hrvatske. Divna Latković promatra veliku bugenviliju. Ima metastaze u kostima, trpi bolove, teško hoda.

- Amputirali su mi dojku, slijedila je kemoterapija, zračenje. Nakon godinu dana pojavilo se na kostima. Ponovo zračenje, citostatici, izgubila sam vjeru u konvencionalnu medicinu.

Voljna probati svašta, mjesecima surfa internetom tražeći si lijeka. - Sve što mislim da možda može pomoći i da mi neće odmoći ja sam uzimala. Kopajući po internetu, saznala sam i za Mekkija, ali on je baš odlazio iz Hrvatske.

Pravnica je, zaposlena u Centru za socijalnu skrb u Splitu. Uzela je lanjski godišnji odmor, a s njom je u Maroku i sin. - Milan me ujutro digne iz kreveta, ne mogu sama ustati.

Ima, kaže, golemu financijsku i psihološku pomoć kolega s posla.

- Prije nego što ću krenuti masovno su mi dolazili prijatelji, rodbina, moji s posla, neki splitski odvjetnici, svi su davali kuverte, koliko je tko mogao. Ganula me ta briga... - zacaklile su joj se suze u očima. Torabija nikad nije vidjela, ali ipak čvrsto vjeruje da joj može pomoći.

Beograđanka Vera Petrović i Jela Petković iz Gaboša pokraj Vinkovaca upoznale su se to jutro. Šeću uz Atlantik. Na pustoj, otužnoj plaži po kojoj skaču visoki valovi jedino je vidjeti rijetke Marokance kako skupljaju školjke. Vera se od 2000. hrva s tumorima. Jela je pak ovdje podrška suprugu, Ilija Petković ima karcinom žuči. Hotel, avion i osiguranje za njih dvoje - 23.600 kuna. Ilija je prošli mjesec otišao u mirovinu, zatvorio malu građevinsku firmu, prodao kombi, prikolicu, skele...

- Nakon Mekkijevih tretmana u Zagrebu jedno je vrijeme bio bolje. Pio je dnevno najmanje litru vode koju je Mekki energizirao. Imali smo zalihe za oko 45 dana. Kako ćemo odavde ponijeti zalihe vode? - tiho će Vera. - Nikako… - vrti glavom Jela. Objašnjavaju kako Torabi liječi dodirom ruke, vjeruju da on energijom iz dlanova i vodu čini ljekovitom.

Ponekog zagrli i poljubi

Oko 13 sati stiže Torabi. Prvo po sobama obilazi one koji ne mogu iz kreveta. Kod svakog se zadrži minutu, dvije. Ostali ga čekaju na terasi. Mahne im, ljudi ustaju, svi kreću prema maloj hotelskoj sali.

- Dobro došli u Maroko, kao u svoju domovinu. Sretan sam što ste došli. Svako jutro tretirat ću vas ovdje u dvorani u 9 sati. 40-ak ljudi ne skida pogled s njega i prevoditelja. Neki plaču. Drugi plješću. Torabi počinje tretmane. Sa svakim se srdačno rukuje, ponekog zagrli, izljubi. Na hrvatskom pita: - Kako si? - pa ruke na nekoliko sekundi polaže na goli trbuh. Neke dodirne i po ekstremitetima, glavi, leđima…, tamo gdje on misli da je bolest. I to je to. Tretmani su gotovi. Ustaje, na nekoliko sekundi uperi dlanove prema bocama vode. Dodiruje po stolu posložene fotografije, portrete ljudi kojima također treba pomoć. Jedni druge upozoravaju da ne smiju donijeti fotografije trudnice, jer Torabijeva energija, govore, može dovesti do pobačaja. Kod njega, tvrde, ne mogu ni oni s pacemakerom. Prevoditelj Ali najavljuje da Torabi mora dalje, čeka ga francuska grupa, a zatim žuri tretirati arapske emire. Na odlasku pristaje na kratak razgovor za Jutarnji.

- Većinu teških bolesti, uz Božju pomoć, mogu liječiti. No, ima ljudi koji kroz kontakt ne primaju moju energiju. Sugeriram im da ostanu sedam-osam dana i ako vidim da njihovo tijelo nikako ne prima moju energiju, kažem im da je bolje da ne nastave liječenje kod mene.

Prije nekoliko dana tako je poslao kući dvoje ljudi iz Splita i Vojvodine. Može li liječiti i one koji u tu energiju ne vjeruju?

- Dajem energiju onima koji vjeruju i ne vjeruju. Trudim se pomoći, bez obzira na to što netko o meni i energiji mislio. Moj je jedini strah strah od Alaha, on me je blagoslovio darom i moje je da pomažem.

Obavezno, kaže, moli pet klanjanja dnevno, poštuje svaku vjeru i nikad ne radi razlike među ljudima.

- Rekao sam da neću više dolaziti u Hrvatsku jer su me novine oklevetale. No, ljudi me stalno zovu i zbog svih koji trebaju pomoć ponovo ću doći već na proljeće, u travnju ili svibnju. Ići ću i u Bosnu. Nedavno sam išao liječiti ljude u Francusku, Kinu, Hong Kong…





Ograničeno ljudsko znanje

Nekoliko soba dalje 30-godišnja Zagrepčanka, stomatologinja, reže integralni kruh što ga je ispekla u Zagrebu. Imala je rak maternice, nedavno su joj ponovno pronašli “nešto”.

- Sugerirali su operaciju, dok se ne izvadi, neće se znati je li maligno. Odbila sam operaciju, odlučila sam doći ovamo. Za vrijeme Mekkijevih tretmana u Zagrebu osjećala sam poboljšanja. Medicina ne može znati sve, jer medicina je čovjek, a naše ljudsko znanje je ograničeno. Klasična medicina liječi simptome, nema holistički pristup. Da biste riješili nekakav problem, morate mu naći razlog.

Uzela je neplaćeni odmor, u Zagrebu je teška srca ostavila dvoje male djece i supruga.

U hotel skoro svaki tjedan u individualnom aranžmanu stigne još poneko iz Hrvatske. 28-godišnji crikvenički ugostitelj Marko Gržetić u Casablancu je doletio iz Venecije. Povratna karta stoji od 100 do 200 eura. - Uvijek je sve puno, puno jeftinije kad organiziraš sam…

Na limenom kiosku pored hotela novopristiglima pomaže kupiti vodu i marokansku karticu za mobitel. Hotel je, bez auta, relativno daleko od grada. Branislav Tomić, Hrvat iz Frankfurta, unajmio je auto pa, kad ustreba, odvozi ljude u dućan.

Novac za pomoć drugima

Gotovo svi u Maroko putuju s lijekovima, ne okreću leđa liječnicima. Iznimka je arhitektica koja se od karcinoma već godinu dana liječi isključivo alternativom.

- To je moj život i imam pravo na svoje odluke. Problem je što u hrvatskom zdravstvenom sustavu, ako se odlučite na takvo što, teško možete dobiti bolovanje. Ili idete na operaciju, kemoterapiju, zračenja, ili vas šalju na posao. Borim se i sa sustavom, s liječničkim komisijama i s bolešću. Vjerujem da ću ozdraviti - rekla je ona dok je na recepciji hotela, ispod sveprisutnih portreta aktualnog kralja Muhameda VI., mijenjala eure u dirhame.

Iza nje čekaju Švicarci Hans i Lilo Jenny koji u Maroku preko Torabijevih ruku također traže zdravlje.

Svi s kojima smo razgovarali tvrde da mu nikad ništa nisu platili i da je Torabi altruist obdaren energijom. Torabijev prijatelj, zagrebački Iračanin Asad Sabo Ajel, tvrdi da je novcem prikupljenim u Zagrebu na liječenje u Maroko poslao nekoliko djece s roditeljima te da se sprema poslati novu grupu. Dio novca, kaže, odlazi u humanitarne svrhe za Marokance. Za deset dana iz Zagreba bi, tvrdi, privatnim avionom trebala stići skupina poznatih Hrvata, a turističko razgledanje Maroka kombinirat će s Torabijevim terapijama.

Je li Mekki Torabi pseudoiscjelitelj koji je uspio zavarati bolesne koji mu, u očaju, vjeruju, mnogi na granici financijske izdržljivosti?

- Napišite da sam mu poklonila jednu Kraševu čokoladu. Bolesna jesam, ali sam zdrave pameti. Nisam ni u što uvjerena, sumnjati je dopušteno. No, kad si bolestan, ne propuštaš šanse… - rekla je žena dok je s društvom na terasi razgovarala o zelenoj magmi, prešanom žitu, lanenom ulju, svemu što navodno pomaže sačuvati zdravlje, a možda i oteti čovjeka od bolesti.





Trogodišnju Leu digao je na noge

Splićanka je sa svojom trogodišnjom kćeri već neko vrijeme kod iscjelitelja, skromno se hrane, ali Leino je stanje, kaže, sve bolje

Danijela Horvat već je neko vrijeme sa kćerkom u Maroku. Njezina Lea rođena je tri mjeseca prerano i prijetilo joj je sljepilo. Prošla je operaciju očiju, no s devet mjeseci dobila je i teške epileptične napade. Trogodišnjoj Lei, tvrdi Danijela, Torabi je uspio zaustaviti napade.

- To je bilo čudo jer su liječnici pokušali mnogo toga i prognoze nisu bile dobre. Mekki je nakon samo dva tretmana zaustavio napade. Sve to vrijeme uzimala je i lijekove.

Kad je Mekki bio u Hrvatskoj, ponovo smo 30 dana išli k njemu i Lea je počela puno bolje gledati, strabizam se malo iskontrolirao… Ljetos smo mjesec dana bili ovdje u Maroku. Do tada se nikad nije osovila na noge. No, petnaesti dan nakon tretmana Mekki je rekao da ju više ne bole noge i ona se to poslijepodne primila za rub kinderbeta i sama digla na noge.

U brizi da Lea ima sve što treba, Danijela ovdje živi na sendvičima i vrlo skromnim obrocima koje si uspije složiti u hotelskoj sobi. Financijski, kaže, odlaske u Maroko teško izdržavaju.

- Imamo dvoje starije djece, suprug sam radi, posuđujemo, zadužujemo se…





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:09