Prije dvije godine Alki Štampaliji, profesorici njemačkog jezika na Ekonomskom fakultetu, dijagnosticiran je rak dojke.
- Moja majka je imala rak dojke i obiteljska anamneza me potaknula da redovito idem na kontrole. Svakih sam šest mjeseci išla na kontrolu i veselo izlazila nakon toga, no u travnju 2008. godine otkriven mi je tumor manji od jednog centimetra. Operacija je morala biti radikalna, dakle mastektomija. No, nisam morala ići niti na zračenje niti na kemoterapiju nego kontinuirano uzimam lijekove - ispričala je Alka Štampalija (58), naglasivši kako uopće nije bila na bolovanju.
- Na poslu nisam bila svega tjedan dana jer je bio kraj semestra i nisam mogla ostaviti svoje studente nego sam željela odraditi ispitne rokove. Nakon toga nastavila sam normalno živjeti i raditi - rekla je Alka Štampalija, članica Udruge žena oboljelih i liječenih od raka dojke Sve za nju. Naša sugovornica smatra da se stav prema tumorima uvelike izmijenio posljednjih desetljeća, ponajviše zahvaljujući novim medicinskim spoznajama i lijekovima te razvoju dijagnostike.
Slučajno otkriće
- Moja je majka 1974. godine slučajno otkrila da ima rak dojke jer u to doba nije bilo uobičajeno ići na redovite preglede. U doba kad je ona bila operirana, većina današnjih terapija nije ni postojala. Kad bi netko obolio od raka, o tome se šaputalo, a oboljeli su bili obilježeni. Ja se ne smatram obilježenom i pristala sam na ovoj razgovor kako bih druge žene ohrabrila u njihovoj borbi s bolešću - optimistički je naglasila Alka Štampalija.
Da dijagnoza raka više nije smrtna presuda, kao što je to još prije 20-30 godina u mnogim slučajevima bila, govore brojni primjeri osoba iz naše svakodnevice, ali i neki celebrityji, poput Lancea Armstronga, koji je najprije morao pobijediti rak testisa da bi zatim sedam puta uzastopno osvojio Tour de France, najprestižniju biciklističku utrku na svijetu.
Svaki je tumor različit
- U posljednjih 20 godina najveći uspjeh postignut je u shvaćanju genetskih i molekularnih karakteristika raznih vrsta tumora, jasnoj definiciji da su tumori definirani individualnim razlikama svakog pacijenta te se ne mogu liječiti na jedinstveni način, tj. ne postoji jedna vrsta lijeka za tumore - rekao je prof. Ivan Đikić sa Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, naglasivši da još početkom 90-tih znanstvenici nisu znali dovoljno o promjenjivosti i raznolikosti tumora i mehanizmima pomoću kojih oni razvijaju otpornost na terapijske metode.
- Tada nismo imali niti veliki dio suvremenih lijekova koji se danas koriste u kombiniranim tretmanima. U međuvremenu, napredak je postignut u stvaranju većeg broja molekularnih liijekova koji ciljano djeluju na razne uzroke tumorskog rasta i razvoja. Sve to dovelo je do promjene koncepta u liječenju koje danas zahtijeva ranu molekularnu dijagnostiku, kontinuirano praćenje promjena tumora kod pacijenta tijekom progresije i liječenja, te korištenje kombiniranih vrsta terapija u raznim fazama liječenja - objasnio je Đikić koji smatra da će do 2020. godine većina oboljelih od raka u razvijenim zemljama biti uvršteni u programe personalizirane medicine.
- Personalizirani tretmani temeljit će se na sekvenci genoma svakog pojedinca, koja će biti pohranjena u zdravstvenim podacima. Na temelju tih podataka te drugih suvremenih dijagnostičkih metoda određivat će se kombinirana terapija u pravo vrijeme. Za očekivati je da će broj lijekova protiv tumora biti dva-tri puta veći nego danas. Nezahvalno je govoriti o procjeni uspješnosti liječenja, no mislim da će do 2020. biti ostvaren veliki napredak u preživljavanju tumorskih bolesnika preko 10 godina. To će biti veliki uspjeh i dobra osnova da se tumori mogu smatrati kroničnim bolestima - poručio je Đikić.
No, značajan napredak posljednjih desetljeća postignut je i u liječenju dijabetesa tipa 1, koji je do otkrića inzulina 1921. godine, bio smrtonosna bolest.
- Prije dvadesetak godina pacijenti su obično uzimali jednu injekciju inzulina, kombinaciju dugoročnog i kratkog djelovanja. U međuvremenu, velika epidemiološka istraživanja pokazala su da se intenzivnim liječenjem može znatno smanjiti učestalost komplikacija poput sljepoće, srčanih tegoba, otkazivanja bubrega i amputacije noge. To znači uzimanje dugoročnog inzulina te do pet injekcija na dan vrlo kratkotrajnog inzulina. Tako se nastoji postići isti učinak kao kod prirodnog inzulina koji se izlučuje sa svakim obrokom - rekao je svjetski priznati stručnjak za dijabetes Mladen Vranić, profesor fiziologije i medicine na Sveučilištu Toronto.
Transplantacije otočića
Prof. Vranić budućnost liječenja dijebetesa tipa 1 vidi na više područja.
- Obećavajućima se čine transplanatacije otočića koji izlučuju inzulin, razvoj matičnih stanica koje imaju karakteristke stanica što izlučuju inzulin, liječenje imunološkog defekta koji uzrokuje dijabetes tipa 1. Mnogo obećava i umjetna gušterača. To je mali kompjutor koji bilježi šećer u krvi i izlučuje inzulin prema potrebi - pojasnio je Mladen Vranić, naglasivši da je danas na Zapadu veliki problem dijabetes tipa 2, bolest koja je povezana s genetikom, ali i stilom života, pogotovo pretilošću. Naime, od svih slučajeva dijabetesa na Zapadu, 90 posto otpada na dijabetes tipa 2.
Spriječiti pretilost
- To se liječi nizom tableta koje djeluju nekoliko godina, a zatim većina pacijenata uzima inzulin, pa se ponovno pojavljuje problem hipoglikemije. Najnoviji lijek Januvia zasniva se na prirodnom hormonu koji povećava lučenje inzulina bez opasnosti od hipoglikemije. Međutim, glavni cilj u budućnosti bit će spriječiti pretilost i povećati fizičku aktivnost, što znači nekoliko puta tjedno po jedan sat hodanja - rekao je prof. Vranić.
Dok se tumorima i dijabetesom brojni istraživači intenzivno bave desetljećima, Alzheimerova bolest postala je u posljednjih 15-20 godina “vruća” znanstvena tema jer se, starenjem populacije na Zapadu, povećava i broj oboljelih. Procjenjuje se da od toga neizlječivog neurološkog oboljenja, koje se najčešće manifestira nakon 65. godine života, u svijetu boluje oko 24 milijuna ljudi, dok se u Hrvatskoj broj oboljelih procjenjuje na najmanje 32.000.
- Sve do 1991. godine većina znanstvenika nije vjerovala da ova bolest može nastati zbog jednog jedinog “krivog” slova u genomu koji broji nekoliko milijardi slova. Tada je pronađena prva mutacija gena za amiloid prekursorni protein - APP, a do danas je otkriveno sveukupno nekoliko stotina mutacija u ovom genu i genima za presenilin 1 i presenilin 2 povezanih s ovom bolešću - rekao je prof. Goran Šimić, neuroznanstvenik s Hrvatskog instituta za istraživanje mozga (HIIM). - Danas znamo mnogo više nego prije, ali je prava slika o Alzheimerovoj bolesti toliko složena da dosadašnje spoznaje još uvijek nisu ni približno dovoljne za potpuno razumijevanje mehanizama nastanka bolesti. A bez temeljnih spoznaja neće biti moguće razviti niti primjerene načine liječenja - dodao je Šimić.
Lijekovi kasne za otkrićima
- Liječenje Alzheimerove bolesti se 1990. godine temeljilo isključivo na simptomatskoj terapiji, no treba odmah reći da je i danas liječenje simptomatsko, a ne uzročno. U odnosu na 1990. godinu, najveći napredak danas vidimo u dijagnostici Alzheimerove bolesti. Razvoj i registracija lijekova uobičajeno kasne za znanstvenim spoznajama u prosjeku 10-15 godina - istaknuo je Goran Šimić, koji se nada da će neuroznanstvenici do 2020. godine razriješiti brojna temeljna pitanja, što bi pridonijelo boljem razumijevanju bolesti te učinkovitijem liječenju.