PIŠE INOSLAV BEŠKER

Ljubav...inovacija koju kršćanstvo unosi u ideju uskrsnuća

U mjeri u kojoj je Uskrs izraz ljubavi, a ne refleks straha - u toj je mjeri taj kršćanski pojam urastao u našu civilizaciju
 AFP

Pojam uskrsa, kršćanskoga, kakav dakle pozna naša civilizacija, neodvojiv je od pojma muke. Kako opće (muke života i smrti od koje je uskrs izbavljenje), koja u svakoga postaje pojedinačna (do Camusove teze da je samoubojstvo jedini zbiljski filozofski problem), tako i posebne, dakle Muke, Pasije, nadasve mučne smrti Isusa na križu koji time, jezovitim žrtvovanjem sama sebe, plaća cijenu uskrsa: svoga (u mjeri u kojoj je i sam čovjek, a koncili su trebali da bi većini kršćana utuvili to uvjerenje o dvostrukoj naravi Kristovoj, i božanskoj i ljudskoj, simbolizirano u dvama skvrčenim prstima pravoslavnih dok se križaju) i svakoga ostalog čovjeka.

Ponekad zaboravljamo, jer nam se čini nebitnom razlikom, da kršćanski nauk ne kaže da se Isus na križu žrtvovao za sve ljude, za neki kolektiv, manje ili više amorfan, nego za svakog čovjeka, dakle uvijek za individuu, za neponovljivu ikonu Božju, jer je svaki pojedinac - tvrde sve tri abramitske vjere - sazdan na sliku i priliku Božju.

Dijalektika Muke i Uskrsa (kao simbola svake muke i svakog uskrsa) duboko je obilježila cijelu kršćansku civilizaciju, s time što je već u samom početku kršćanstva došla do izražaja tipična sklonost svakog sistema dogmatskom monizmu na uštrb dijalektike, pa je tako čak i sam datum Uskrsa, odnosno način njegova izračunavanja, bio podvrgnut jednoj od dviju težnji: maloazijskih crkava da akcentiraju Muku (slaveći stoga Uskrs striktno u nedjelju poslije 14. nisana po židovskom kalendaru, pa zato nazvani i “četrnaestnicima”) ili većine drugih da akcentiraju uskrsnuće (slaveći stoga Uskrs prve nedjelje po punom mjesecu u proljeću, što je prihvatio Nicejski koncil 325. - za razliku od pape Viktora, tridesetak godina ranije, kojega je tek sv. Irenej odvratio od nakane da izopći sve koji ne slave Uskrs kao maloazijski “četrnaestnici”).

Želudac ili smisao

Možda je izraz tog dvojstva i to što se u nas Uskrs zvao i Vazam/ Uzem, možda po beskvasnim (hljebovima) - t• ázyma (na grčkome, jer je u nas dio pojmova prešao iz bizantske prakse, pa tako i štokavski i čakavski Hrvati Krista zovu grčkim načinom: Isus, dok samo kajkavski Hrvati rabe latinski način: Jezuš) - a možda i po glagolu vazesti/uzeti, što za Šetku znači ponovno uzimanje mesa po korizmenom postu, ali bi moglo značiti i uzimanje (prihvaćanje) žrtve (fra Šetka smatra da je precima bio preči želudac od smisla - a možda i ne griješi).

“Isusova smrt na križu je najvjerodostojnija činjenica njegova postojanja (v. Tacit, Anali, XV, 44,3): galilejski prorok smaknut je na način koji je smatran najokrutnijim i najponižavajućijim” - piše u Rječniku religija kojemu je glavni urednik nadbiskup i potonji kardinal Paul Poupard. Zaista, Isus iz Nazareta osuđen je na jezovitu smrt. Na žalost, tada uobičajenu. Koju nije riskirao (poput, recimo, Spartaka), nego ju je prihvatio kao izvjesnu, svjesno - tvrdi kršćanski nauk - pokazujući put u život vječni.

‘Ortačka pogodba’

Evanđelja koja izvješćuju o Muci i Uskrsnuću nisu zamišljena kao historijski dokument, nego kao vjerska didaktika - pišu noviji kršćanski egzegeti. Upravo u tom smislu važna je veza Velikog petka i Uskrsa preko Pesaha. Pesah je blagdan izbavljenja Židovâ iz egipatskoga (ili: misirskog) sužanjstva, uz Šavuot i Sukot jedan od triju praznika na koje su Hebreji u doba postojanja Hrama išli u Jeruzalem (Yerushalaim) i prinosili žrtve.

Jedna od uobičajenih žrtava bilo je i janje, koje je moralo biti bez mane i kojemu se pri klanju nisu smjele lomiti kosti. Jedna od obrednih obveza vezanih uz Pesah je Seder (na hebrejskome znači: red): Seder Pesah je praznična obredna večera na kojoj se molitve, čitanje Haggade i svi običaji odvijaju po strogom redoslijedu. Jedan je od običaja da se za Sedera piju četiri čaše vina.

Posebna se čaša ostavljala za proroka Iliju (Eliaha), a u toku večere otvarala bi se vrata i svi bi ustali da svečano, pozdravom “baruh haba”, zažele dobrodošlicu proroku za koga se vjerovalo da nije umro nego je vatrenim kočijama uzašao živ u Nebo, te da će se vratiti kao vjesnik Mešihe (Pomazanika, Mesije, grčki: Hristosa).

I to je razlog zašto je Isus imao biti raspet uoči tog dana: da se ispuni proročanstvo i dodatno dokaže da upravo on jest taj Mesija.

Žrtva je bît Muke, one novozavjetne. Ona Muci daje svrhu. Ne zaboravimo: o žrtvi je riječ samo kad je bezuvjetna. Inače je trgovina. Mediteranska fraza da se “roditelj žrtvuje za dijete” zapravo je podla emotivna ucjena, jer nije riječ o žrtvi nego o dužnosti.

Kada se apelira na obligacijski dug - nije posrijedi žrtva, nego “do ut des” - ali upravo je takva “ortačka pogodba” bila suština obreda žrtvovanja u prethodnim religijama: daje se božanstvu (zapravo svećenstvu) da bi se dobilo (taj trgovački element, osobito nazočan u rimskoj religiji, penetrirao je i u stanovita religijska poimanja kršćana, kreirajući na primjer koncept Čistilišta). Bezuvjetna žrtva ne stvara dűg, nego etički obrazac. Novozavjetni Isus - navlastito ljudska osoba, koja (u očaju?) opetuje psalmistički vapaj “Elí, Elí, lama sabahthaní?” - žrtvu ne prinosi nego je sâm snosi, nudi je bez sigurnosti uzdarja. Ostavlja slobodu volje i savjesti, pa i u prihvaćanju žrtve (tko tu slobodu izbora filtrira kroz prisilu ili trgovinu - izdaje ideju žrtve Propetoga).

Toj činjenici žrtve i pomazanja dodana je - s osobitim naglaskom poglavito u Ivanovu evanđelju i u Pavlovim spisima - ideja o uskrsu, čija se recepcija (i o tome podrobno pišu Léon-Dufour, Cothenet, Wiener, Schlier, Doré i brojni drugi autori) razvijala i mijenjala kroz stoljeća. Uskrs, dan kada je, prema evanđeljima, Isus uskrsnuo i duhom i tijelom i uzašao na nebo, simbol je upravo tog elementa vjere, kamena kušnje cijelog kršćanstva.

U tom vjerovanju, ključnome za cijelu kršćansku vjeru, objedinjeni su i pojam kršćanskog Boga (koji se, utjelovljen u čovjeku, iz ljubavi prema čovječanstvu, žrtvovao i time otkupio grijehe svijeta, omogućivši tako vjerniku život vječni nakon smrti) i prastara ljudska težnja za besmrtnošću, koja se iskazivala kroz mitove o uskrsnuću u brojnih bliskoistočnih ratarskih naroda iz kakvih je, napokon, proizašao i Pesah, određivan prema nicanju ječma.

Mjera evolucije

Možda je mjera evolucije Uskrsa od tih pradavnih vjerovanja sadržana upravo u mjeri u kojoj apologija ljubavi - a to je bitan novum u kršćanstvu - prevladava nad pukim strahom od ništavila. A i tu je sudac praksa, kako kaže Isus dok poučava da će se lažni od pravih proroka razlikovati po plodovima njihovim.

Pojam ljubavi - a to je ključna inovacija koju kršćanstvo unosi u ideju uskrsa - prvotni koncili dakako razmjerno zanemaruju. Nije se činilo primjerenim na ljubavi sazdavati organizaciju.

Ipak smo skloni povjerovati da se evolucija kršćanskog Uskrsa spram drevnih vjerovanja (tako dobro prepakovanih u potrošačke simbole poput Kinder-jaja) mjeri upravo time koliko je apologija ljubavi prevladala nad pukim strahom od smrti i ništavila.

U mjeri, dakle, u kojoj je Uskrs izraz ljubavi, a ne refleks straha - u toj je mjeri, moglo bi se reći, taj kršćanski pojam urastao u našu civilizaciju.

Možemo to lako provjeriti, prvom prigodom kad sretnemo nekoga bližnjega. Bez obzira na to jesmo li vjernici ili (poput potpisanoga) to nismo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 09:31