LEGENDA TV EKRANA ‘Nekad sam bila najpopularnija voditeljica, a sada sam jedina Hrvatica koja je uspjela na izborima u Srbiji’

Od stranaka koje su na prošlonedjeljnim srpskim izborima za republičku i beogradsku Skupštinu prekoračile cenzus i tako izborile pravo upravljanja državom i glavnim gradom, kao jedina Hrvatica sa svih pobjedničkih lista, našla se Dunja Figenwald, od davnina glasom i pojavom prepoznatljivi televizijski lik. Zagrepčanka rodom, pod brojem 1, predvodila je listu za Beograd Socijaldemokratske partije Srbije (SDPS) čelnika, Bošnjaka Rasima Ljajića, liječnika iz Novoga Pazara, a prema mišljenju novinarskoga ceha, najomiljenijega ministra u vladi Ivice Dačića.

Kako to da ste uplovili u političke vode?

- Od mladosti sam radoznalo pratila sve što se događalo u nas i u svijetu, a pogotovu otkad mi je, zbog spikerskoga posla, najprije na radiju, i potom na televiziji, politika postala svakodnevna obveza. Uvjerenjem sam Europljanka, a srcu mi je prirasla socijalistička demokracija u nordijskim zemljama, u kojima je život najkvalitetniji: Norveškoj, Švedskoj, Danskoj... Budući da sam za vladavine Slobodana Miloševića dekretom, prije vremena, bila poslana u mirovinu, i kad sam zatim ostarjela, nisam se mogla pomiriti s činjenicom da čučim u zapećku i pasivno promatram život, koji je, ovdje, u Srbiji, probujao nakon rušenja diktature. Stoga sam se, otprilike, prije četiri godine, politički aktivirala.

Izabrali ste stranku Rasima Ljajića...

- Prosudila sam da je najbliža mojim pogledima. I nisam pogriješila.

Dunja Figenwald na televiziji u Beogradu dobila je otkaz 1999., kako kaže, zbog pritiska Slobodana Miloševića, a to ju je motiviralo da desetak godina kasnije uđe u politiku

Sudeći po tome što se našla na najvišem mjestu među Ljajićevim palatinima, razumljivo je da će Dunja u sljedeća četiri proljeća djelovati kao zastupnica Skupštine Beograda. No, sugovornica ni da čuje o tome: “Sve dok mi mandat ne bude službeno prihvaćen, ne pomišljam govoriti o sebi kao o gradskoj odbornici” - rekla je, čvrsto odlučna da o mogućem novom izazovu zašuti kao sfinga.

U redu, kad je tako, onda nećemo više o Dunji Figenwald viđenu u vremenu budućem, poslaničkom, nego ćemo o prošlim razdobljima kad se vinula visoko u sazvježđe vrlo popularnih ljubimica koje su nas umilno gledale s novinskih fotografija i, naravno, s televizijskih ekrana.

Znate li koliko ste se puta pojavili na naslovnicama revija?

- Sigurna sam da neke od njih nisam ni vidjela. Naslovnica o kojima znam, skupilo se, da ne pretjeram, barem dvije stotine! - okreće ruku Dunja kao da ih nijemo broji.

Sjeća se da su joj prve bile u zagrebačkim izdanjima, najprije u Areni, a onda u Studiju. U Beogradu se lavina pokrenula u TV novostima i Radio TV reviji: “Kad je Radio TV revija slavila neku okruglu, jubilarnu brojku, gospođa iz njihove redakcije, koja je prebrojala koliko se tko puta pojavio na prvoj stranici, rekla mi je da sam to najčešće bila ja” - podičila se Dunja.

Tri pokojna muža

Dunja je ugledala svijet u horoskopskome znaku Strijelca, 28. studenoga 1941., vrlo pomiješanih krvnih zrnaca. Mati Ljubočka Grimani je Dalmatinka čiji su se preci usidrili na našu stranu Jadrana iz Venecije; dok joj je otac, Zagrepčanin Hans, prvi potomak Nijemca Emila Figenwalda (njezina djeda), doseljena u Hrvatsku iz Elsassa, koji je danas Alsace, pokrajina u Francuskoj. Korijene rodoslovnoga stabla Dunje Figenwald još više su joj zamrsila tri braka s pokojnim muževima triju narodnosti, za čiju ljubav je postala dama s četiri prezimena. Masovno televizijsko gledateljstvo saznalo je za svaku promjenu Dunjina identiteta, što s ploča s imenom postavljenih ispred nje dok je čitala vijesti, što sa špica emisija koje je vodila i uređivala, i iz novinskih napisa kojima nije broja.

Dunja Figenwald, pa zatim Lango, vodila je emisije koje su režirali Angel Miladinov i Anton Marti, a često je radila u paru s muškim voditeljima: Oliverom Mlakarom, Mićom Orlovićem, Milovanom Ilićem Minimaksom...

Prvi put se udala mlada, u Zagrebu, dok je studirala jezike na Filozofskome fakultetu, za Hrvata, Podravca, novinara Milana Sigetića. I drugi bračni partner bio joj je iz “sedme sile”, Srbin, Milan Miličević Lango, zbog koga se u dvadesetšestoj preselila u Beograd gdje, evo, živi već četrdesetsedam godina. S Langom, koji je služio vojni rok u Zagrebu i surađivao u vojnom tjedniku Za domovinu, upoznala se dok ju je intervjuirao. Zbližili su se, i 1968. rodila mu je sina Istoka, računalnog stručnjaka, a nešto manje od četiri godine za njime, kćer Srnu, glumicu i autoricu dvaju romana. Dunja je četverostruka baka, s Istokovim dvjema kćerima i Srnina dva sina. Treći suprug, Crnogorac iz Lipova, poduzetnik Živko Puletić, duge godine gastarbajterski je radio u Parizu, a nakon povratka otvorio pomodarski butik u strogome središtu Beograda. O Puletiću Dunja je nekoć izjavila da je “najmuževniji među muškarcima” s kojima je bila u vezi. S njime je 1986. dobila Luku, koji se nakon akademske diplome zaposlio kao menadžer. Mati očekuje da će se Luka, koji stanuje s njom, ubrzo oženiti.

U Zagrebu su, u kohorti spikera zlatnih glasova, posebno na cijeni bili oni koji su stasali u Slavoniji ravnoj, poput Olivera Mlakara, Marijana Selmana, Vladimira Levaka, Stjepana Kardoša i Mije Vlaovića.

Ekskluzivni klub

U izabrani ekskluzivni klub tih mušketira svrstala se i Dunja Figenwald. Tome je kumovalo to što su joj oca Hansa, namještenika zagrebačkoga Geodetskog zavoda, iznebuha premjestili u ispostavu u Osijek, zato što se u nekim kavanskim društvima, osokoljen gemištima, usudio preko usta prevaliti koju više o nelakiranim istinama iz socijalističke stvarnosti, o kojima nije bilo podobno glasno razglabati. Dunja se tako s četiri i pol godinice iz Zagreba našla u Osijeku, gdje je krenula u školu, i tamo završila četvrti razred. Potom su deportiranoga Hansa Figenwalda “zbog potreba službe” iz kažnjeničke čete vratili na ranije zagrebačko radno mjesto. S glavom obitelji, iz Osijeka su se zaputili žena i dvoje dječice - osim Dunje, i tri godine stariji brat, budući poznati novinar Nenad.

Za našu priču bitno je istaknuti kako je Dunja iz Slavonije ponijela uspomenu kojom se gdjekad pohvali, da je recitiranjem pjesama i glumom bila glavna na školskim svečanostima. Usto, zauvijek joj se u glasnice usjekao čisti i pjevni izgovor, a zvonka, ravničarska melodija i danas joj se osjeti kad se opusti i raspriča: “U Zagrebu smo se nastanili kod tete u Mesničkoj ulici, pa su me upisali u najbližu školu, u Medulićevoj. Čim smo dobili svoj krov nad glavom, prešla sam u osmoljetku u Varšavskoj, a srednjoškolsku izobrazbu zaokružila sam u Šestoj gimnaziji na Gornjem gradu, gdje sam maturirala!” - kaže Dunja, uz dodatak da je u niz navrata dolazila iz Beograda na proslavu obljetnica mature: “No, prošlo je nekoliko godina da se nisam srela sa svojom generacijom. U dvojbi sam: jesu li naši domjenci netragom nestali, ili su me, pak, zaboravili i ne pozivaju me, što bi mi, priznajem, bilo tužno!”.

Napola prekinuti fakultet u Zagrebu, završila je u Beogradu.

.....

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg