SHIZOFRENO DOBA

KLJUČNA POVIJESNA OTKRIĆA Izgubljena priča o rađanju hrvatskog filma u knjizi 'Kinematografija u NDH'

Odavno nismo u ruci imali knjigu čiji je autor tako pomno istražio ono čime se bavi i došao posve samostalno do ključnih povijesnih otkrića

U svibnju 1942. jedan od glavnih društvenih događaja u Zagrebu bilo je otvorenje izložbe “Židovi” u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava. Odjek je bio velik, jer je državi iznimno bilo stalo da je vidi što veći broj ljudi: ne samo da su organizirani kolektivni posjeti iz okolnih mjesta i gradova, nego ste s ulaznicom s izložbe mogli otići u kino i pogledati neki od njemačkih antisemitskih filmova koji su za tu prigodu zadržani na kinorepertoaru, na primjer, “Židova Süßa”, “Vječnog Žida” ili “Rotschilde”. Dobili ste besplatno i knjižicu o povijesti Židova u Hrvatskoj, svojevrsni priručnik o “razornoj židovskoj djelatnosti”, koji je trebao biti upozorenje svakom “hrvatskom domu”.

Daniel Rafaelić

Važna izložba

Izložba je otvorena točno 1. svibnja, o njoj se naveliko pisalo u novinama (tipičan naslov: “Borba Ustaške Hrvatske protiv židovstva”), a već 3. svibnja u kinima se pojavio kratki dokumentarac neutralnog naslova “Kako nastaju izložbe”, koji se prikazivao prije glavnog programa, stranog cjelovečernjeg filma. Nije to bio nikakav instruktivni vodič o tajnama pripremanja izložbi uopće nego precizan prikaz kako su pripremljeni i postavljeni “Židovi”: poticaj je dao još u prosincu 1941. dr. Vilko Riegert, pročelnik promidžbenog ureda u NDH, zatim je “izvjestitelj za židovsko pitanje” Stanko Radovanović, poznatiji kao S. R. Žrnovački (inače autor scenarija za povijesne stripove Andrije Maurovića), mjesecima nadgledao skupljanje eksponata: pomogao je, među ostalim, zagrebački Bogoslovni fakultet sa svojim stručnjacima, a među ilustratorima koji su dotjerivali crteže na izložbi našao se i mladi Walter Neugebauer, kasniji majstor crtanog filma, tada već itekako popularan zahvaljujući svojim stripovima u Zabavniku i drugim novinama.

Antisemitska hajka

Film “Kako nastaju izložbe” bio je naizgled benigna, profesionalno napravljena reportaža, međutim, efektno se uklopio u antisemitsku hajku koja se u to vrijeme zahuktavala u NDH. Nije bilo lako biti Židov i stanovati tih mjeseci u Zagrebu, kada su te sa svih strana prozivali i upozoravali da si poguban po sredinu u kojoj živiš. Autori filma sudjelovali su u toj kampanji i zbog toga snose ne malu odgovornost, no na njihovu sreću nisu se potpisali na špici, što je, uostalom, bio običaj u većini dokumentaraca i reportaža nastalih u tom razdoblju. Upravo je film “Kako nastaju izložbe” bio kamen kušnje za zagrebačkog povjesničara Daniela Rafaelića (rođen 1977. u Bitoli), koji se već čitavo desetljeće bavi kinematografijom NDH. Isplati li se trošiti vrijeme na nešto što je u stanju proizvesti ovakav dokumentarac, čistu rasističku propagandu. A opet, to je jedini film te vrste nastao između 1941. i 1945. u NDH i pritom ne traje ni deset minuta. Drugo, ima li svrhe pretraživati filmske arhive da bi se pronašli žurnali u kojima se samo bilježe nastupi i kretanje ustaških glavešina, osvjedočenih ratnih zločinaca? Što je bio motiv filmaša koji su snimali takve filmove? Patriotizam, nacionalizam ili naprosto najobičniji poriv da se kamerom zabilježe politička zbivanja?

Drugo, u povijesti se zabrane ne priznaju. Čak i kada su u pitanju antisemitski filmovi, to je poglavlje pomno istraženo u svim velikim kinematografijama. Bez poznavanja filma u NDH ne možete shvatiti ni što se zbivalo u poratnim godinama. Tu je tezu prvi put iznio pokojni Ivo Škrabalo u svojoj povijesti hrvatskog filma naslovljenoj “Između publike i države”, objavljenoj 1984., i spretno ekvilibrirao znajući da se bavi temom koja u tadašnjem režimu nije osobito podobna: knjiga je politički osuđena, ali je opstala u knjižarama i u knjižnicama.

Oktavijan Miletić na snimanju filma ‘Život seljaka u Hrvatskoj’

Škrabalo je imao sreću da je razgovarao s većinom sudionika kinematografije NDH, koji su tada - u najgorem slučaju - bili u mirovini, ali ih je bilo još aktivnih. Rafaelić nije imao tu sreću, ali je zato marljivo pretraživao arhive od Zagreba do Berlina i stvorio dosad najpotpuniju sliku tog razdoblja. Njegova “Kinematografija u NDH”, koja će se u prosincu pojaviti u izdanju Naklade Ljevak, jedinstvena je ne samo u filmskoj nego i u povijesnoj publicistici uopće, jer već odavno nismo u ruci imali knjigu čiji je autor tako pomno istražio ono čime se bavi i došao posve samostalno do ključnih povijesnih otkrića.

Shizofreno doba

Dok čitate knjigu, stječete dojam da je ne samo kinematografija nego i povijesno razdoblje kojim se ona bavi shizofreno. Recimo, čim je proglašena NDH, američki su filmovi preko noći nestali iz kina iako za to - formalno - nije bilo posebnog razloga: jedan od suvremenika se sjeća da je tog vikenda razbijen izlog kina u kojem se nalazio plakat hollywoodske glazbene melodrame “Bijeli jorgovan”. Nakon Pearl Harbora, kada je NDH i službeno bila u ratu s Amerikom, to se činilo logičnim, no bizaran je podatak da su hrvatski vojnici sljedećih godina najradije gledali “sjevernoameričke filmove”, zaostale u Hrvatskoj još od Kraljevine Jugoslavije, te da im ih je u svoje slobodno vrijeme prikazivao Dragutin Đuričić, osobni kinooperater poglavnika Ante Pavelića. Bizarna je epizoda da je u travnju 1942. IV. Tabor Ustaške mladeži prikazao svojim članovima komedije Charlieja Chaplina, Stana Laurela i Olivera Hardyja, koje su izazvale oduševljenje, ali nitko zbog toga nije snosio posljedice.

Nevjerojatan je bio slučaj “Plodova gnjeva” Johna Forda, snimljenih 1940., a zaostalih također u fundusu hollywoodskih filmova stiglih neposredno prije sloma Kraljevine Jugoslavije. Film se trebao zvati “Plodovi mržnje”, ali nije stigao do kina, međutim, kako je procijenjeno da je to bespoštedna slika Amerike, u kojoj siromašni nadničari završavaju u sabirnim logorima u Kaliforniji, odlučeno je da tako nešto ipak treba pokazati hrvatskom građanstvu. Uz stari naslov dodan je i novi, “Raj Amerika”, koji je trebao još više ukazati na propagandnu poantu filma. Iako je prikazivanje počelo bez gotovo ikakve reklame, koja se smatrala neprimjerenom za tako delikatan pothvat, film je postao veliki hit: publika je hrlila ne da se uvjeri u strahote zapadne demokracije, nego da čuje engleski jezik i vidi Henryja Fondu. O tom je fenomenu pisao i njemački Neue Ordnung, ali nikome u Trećem Reichu nije padalo na pamet da ponovi takav eksperiment.

Naizgled, NDH je brzo shvatila da film može biti efikasna propaganda i potpomagala je njegovu ekspanziju na razne načine, što su, uostalom, mogli naučiti i od Sovjetskog Saveza i nacističke kinematografije. Uvedena je “slikopisna kuna”, namet na kinoulaznicu koji je bio namijenjen produkciji domaćeg filma, uočen je i socijalni značaj filma, pa su za radnike organizirane posebne projekcije po znatno nižim cijenama, a jednom godišnje upriličivane su besplatne predstave za cjelokupno građanstvo. Na Trgu bana Jelačića napravljeno je najveće kino u Europi, razapeto je golemo platno ispred kojega se mogao natiskati tko je god htio, a na programu su bili žurnali, dokumentarci i najave za filmove koji stižu u kina. Taj se običaj održao i u socijalizmu i ukinut je tek na prijelazu pedesetih u šezdesete godine, a za NDH je imao samo jednu manu: česte zračne uzbune i policijski sat znali bi prekinuti projekciju kada bi gledateljima bilo najzanimljivije.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 19:00