FILM BRUNE DUMONTA U BERLINU

Katolička izopćenica, nova ikona feminizma

Camille Claudel bila je istaknuta pariška kiparica, akter pariške umjetničke boemije te Rodinova učenica, model i ljubavnica, kad je oko 40. godine života počela pokazivati znakove duševne oboljelosti.

Camillina kriza počela je već koju godinu ranije, kad grubo prekida vezu sa starijim Rodinom nakon spontanog pobačaja. U tom razdoblju Camille se distancira i od vlastite obitelji, nabožnog katoličkog seoskog plemstva koje ne odobrava njenu boemiju i život u konkubinatu. U prvim godinama tisućutih Camille Claudel postupno ludi. Uništava većinu svojih radova i razvija zamršene paranoične umišljaje u kojima je središnji negativac upravo Rodin. Kiparica vjeruje da je bivši ljubavnik želi uništiti, prisvojiti joj radove i atelje. Nakon očeve smrti obitelj odluči Camille smjestiti u sanatorij. Izvršitelj te odluke je njezin mlađi brat Paul, tada već ugledni diplomat, dramatičar i pjesnik, konzervativni katolik i jedna od središnjih figura europske katoličke neokonzervativne obnove. Godine 1914. obitelj strpa Camille u umobolnicu Montdevergues u blizini Avignona u Provansi. Tamo će, očajna i ogorčena, Camille provesti narednih 29 godina, sve do smrti. Majka i kći za sve je to vrijeme neće ni jednom posjetiti. Ostat će u kontaktu tek s bratom Paulom, čiji književni i politički ugled u međuvremenu raste, koji se sa sestrom dopisuje i posjećuje je u pauzama između diplomatskih misija. Camille i njega moli da je liši trapnje boravka u sanatoriju. I liječnici uvjeravaju obitelj da bi Camille u mirnom ambijentu gdje bi joj bio omogućen umjetnički rad mogla funkcionirati. Ipak, ni Paul ni ostali članovi obitelji nisu uslišali liječnike. Camille je u Montdeverguesu ostala do smrti.

Ikona i mučenica

Priča o Camille Claudel duga je desetljeća bila tek usputna fusnota u povijesti francuske kulture, neisperiva mrlja koja se lijepila za ime njenog kiparskog učitelja te brata pjesnika. Uspon feminističke kritike, interes za žensku povijest i ženske umjetnice donijeli su koncem 20. stoljeća obrat i francuska se kultura našla pred neobičnim, novootkrivenim klasikom: ako zbog samodestrukcije same autorice danas uglavnom nemamo djela Camille Claudel, dobili smo jednu drugu Camille - više ne (ili: ne samo) Camille kiparicu, nego Camille feminističku ikonu, mučenicu koja je patnjom u umobolnici platila to što je htjela živjeti na svoj način. Lik Camille Claudel počeo je interesirati francusku kritiku, ali i filmaše, pa je režiser Bruno Nuytten 1988. snimio o njoj i biografski film u kojem je Camille glumila Isabelle Adjani, a Augustea Rodina novopečeni Rus i Crnogorac Gerard Depardieu. Ovog tjedna na berlinskom je festivalu predstavljen još jedan, puno radikalniji, biografski film o nesretnoj kiparici. Riječ je o filmu pod naslovom “Camille Claudel, 1915” koji potpisuje režiser Bruno Dumont, radikalni francuski filmaš za kojeg će jedan dio kritike reći da je uz Ozona i Gaspara Noea najoriginalniji glas novog francuskog filma, dok će za druge Dumont biti prijesni blefer koji u filmovima jeftino šokira blazirane festivaldžije prikazima nasilja, seksa i vjerskog radikalizma. Proturječni Dumont - čiji neujednačeni opus daje argumente za obje “etikete” - nije poput Nuyttena napravio klasični biopic u kojem će po redu, dekadu po dekadu, prepričati kiparičinu sudbinu. Umjesto toga koncentrirao se na samo jednu godinu - 1915. Te zime - dok nad Montdeverguesom briju ledeni provansalski mistrali, Camille C. tek je stigla u mjesto svog doživotnog uzništva. Film prati samo tri dana njezina života, opisuje minuciozno rituale kuhanja, obroka, presvlačenja, šetnji. Prikazuje Camille ( Juliette Binoche) kako sama sebi kuha krumpir i jaje, jer se paranoično boji trovanja. Prikazuje kako jede sama u dvorištu, jer joj se izobličeni sanatorijski supatnici gade.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:53