SLUČAJ JASMILE ŽBANIĆ

Kako uništiti film, najuspješniji BiH kulturni proizvod

Suočen s birokratskom tupošću i kompanijskim klanovima, bosanski film mogao bi nestati u trenutku, na isti način na koji se i pojavio - osvojivši u nekoliko godina najvažnije svjetske filmske nagrade
 SIPA

Vijest da je Jasmili Žbanić u Sarajevu po drugi put odbijen projekt “Otok ljubavi”, za koji je pisala scenarij s Aleksandrom Hemonom, bosanskim književnikom međunarodne reputacije, zasigurno je medijska senzacija tjedna. Nije mala stvar kada dobitnicu Zlatnog medvjeda za prvijenac “Grbavica”, čiji se i drugi film “Na putu” našao u službenoj konkurenciji berlinskog filmskog festivala i izmamio kompliment kritičara Screen Internationala da je napokon jasno kako Žbanićka zavređuje ulazak u krug velikih europskih redateljica, optuže da traži novac za nešto što ništa ne valja. Pa joj još prikače da promovira pedofiliju te progunđaju da je u Berlinu ionako potrošila 350 tisuća KM na promociju filma koje joj Fondacija za kinematografiju BiH nema namjeru priznati!

Jasmila ne želi polemiku

Jasmili Žbanić trenutačno ne pada na pamet polemizirati s Fondacijom, smatra da treba prionuti stvaranju uvjeta za realizaciju “Otoka ljubavi” te vlastitim djelom dokazati kako su sve to sitna podmetanja, karakteristična za male sredine, koje nemaju ustanovljene kriterije za suvislu kinematografsku produkciju. Njoj “Otok ljubavi” u Bosni nije odobren, ali su zato koproducenti filma “Na putu” iz Austrije i Njemačke dobili poprilične “bonuse” za svoje naredne projekte zato što je Žbanićkino ostvarenje prikazano na berlinskom festivalu. Tamo je to, naime, normalna stvar.

Ipak, i bez njezina javnog istupa dosta toga ukazuje na to da u bosanskoj kinematografiji nešto ne štima. Ponajprije, godišnje se dodijeli pola milijuna eura za tri-četiri cjelovečernja igrana filma, što je svota koja može zadovoljiti samo jednog jedinog hrvatskog filmaša za neki njegov film srednjeg budžeta. A i to mu nije osobit novac! Je li normalno da u filmskom središtu koje je tijekom proteklog desetljeća iznjedrilo dobitnike Oscara za najbolji strani film, Zlatne palme za scenarij i Zlatnog medvjeda za najbolji film raspolažu s tako malo novca za svoju kinematografiju? Kada bi se prorešetao državni proračun, vjerojatno bi se u njemu otkrilo poprilično apsurdnih stavki.

Drugo, je li normalno da se Tihomir Zovko, član upravnog odbora Fondacije, inače profesor na mostarskom Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, pohvali činjenicom da inače ne čita scenarije, ali kad se već podigla halabuka oko “Otoka ljubavi”, bacio je pogled na tekst i otkrio elemente pedofilije. Znači, da je komisija Fondacije podržala taj scenarij, ne bi bilo skandala i ne bi se znalo o čemu je riječ. Prije će biti da su od njega tražili da podrži (po svoj prilici) problematične odluke komisije, pa se otuda stvorila pedofilija, koja, uzgred, u svjetskoj kinematografiji prije nekoliko desetljeća uopće nije postojala kao problem, inače filmovi “Slatka mala” Louisa Mallea i Oscarom nagrađena francuska psihološka drama “Nedjelje u gradiću D'Avray” nikada ne bi bili snimljeni.





Sukob kompanija

Naposljetku, i više je nego očito da su se na ovom natječaju sukobile dvije sarajevske kompanije: Refresh je puno utjecajniji i produktivniji (zbog mutnog suvlasničkog udjela predsjednika komisije Zijada Mehića u tom poduzeću srušen je i prvi natječaj), dok je Deblokada, koju vode Jasmila Žbanić i njezin suprug Damir Ibrahimović, razmjerno mali, ali važan igrač: osim “Otoka ljubavi” ove su se godine natjecali i s projektom “Sve moje Šveđanke” po scenariju Namika Kabila, momka koji je napisao “Kod amidže Idriza” i predstavio u Veneciji svoj prvijenac “Noćni čuvari”. Kako ne postoje jasni kriteriji po kojima pri odobravanju novog projekta treba uračunati uspjeh prethodnog filma nekog autora te reputaciju producenta, Deblokada je izvisila, a Refresh je potvrdio čak dva projekta Pjera Žalice, zasigurno odličnog redatelja, koji mora da ni sam nije bio oduševljen što se našao u takvoj situaciji.

Reklo bi se - bosanska posla. Na žalost, ni mi se nemamo bog zna čime pohvaliti. Kada je Deblokada napomenula kako ne bi bilo loše da se film “Na putu” natječe u službenoj konkurenciji pulskog festivala, zato što ima hrvatskog koproducenta (Živa film Leona Lučeva), dočekao ju je muk. Film je zguran među manjinske koprodukcije (istina, bit će prikazan u nedjelju 18. srpnja u Areni, nešto prije ponoći), ali prisutnost takvog aduta u natjecateljskom programu znatno bi diglo festivalsku temperaturu, a vidjeli bismo tko bi Žbanićki, Lučevu i Zrinki Cvitešić mogao preoteti Zlatne arene.

Prevareni Bosanci

Poznato je kako državne strukture ne dozvoljavaju hrvatskoj kinematografiji da izađe iz svoga zabrana, a izlaganje konkurenciji u regiji odjednom bi festival učinilo zanimljivim. Ionako se govorka da je ovogodišnji program dosta slab, međutim, i to treba provjeriti. Jesu li nas selektori Sarajevo Film Festivala zaobišli stoga što nemamo što ponuditi ili zato što im ne vraćamo dugove? Naš Hrvatski audiovizualni centar nije se potrudio dati ni skromnu dotaciju CineLinku u Dubrovniku, koji organizira SFF, a naša kinematografija bez tog festivala prilično bi bijedno kotirala na međunarodnoj sceni. Koliko god ju je SFF poneki put zakinuo svojim nagradama u regionalnom programu, toliko ju je i promovirao, a CineLink, radionica u kojoj se dotjeruju scenariji i traže međunarodni koproducenti, godinama je forsirala upravo hrvatski film. I što su dobili zauzvrat? Ukoliko se izračuna koliko je hrvatska kinematografija ulagala u bosansku i obratnu, Bosanci se s razlogom moraju osjećati prevarenima.





Smjena u Hrvatskoj

Nemamo nikakvog razloga zgražati se nad ovim što se upravo odigralo u Sarajevu, jer smo vrlo sličnu situaciju nedavno imali i u nas, kada su odbijeni novi projekti Gorana Rušinovića, Zvonimira Jurića i Antonija Nuića u korist autora koji svojim posljednjim ostvarenjima nisu ostvarili tako dobre reference. Možda su scenariji ovih potonjih zbilja bolji, možda…No to ne znači da će po njima biti snimljeni bolji filmovi. Također, preporuke su u kinematografiji važna stvar, i onaj tko ih nema mora se truditi dvostruko više od onih koji njima raspolažu.

Uz vijest o odbijanju “Otoka ljubavi” na bosanskoj Fondaciji za kinematografiju stidljivo je objavljeno kako je Nikša Sviličić, direktor Hrvatskog audiovizualnog centra, podnio ostavku. Po interpretacijama dobronamjernih, 39-godišnji redatelj odlučio se na to kako bi se posvetio karijeri, dok oni malo oštriji tvrde da bi mu se država i filmska zajednica ionako vrlo brzo zahvalili na toj funkciji.

Kako je uopće bilo moguće da na čelo najvažnije hrvatske filmske institucije stane čovjek bez osobite reputacije u struci, bez ikakvog političkog zaleđa? Kada su ga izabrali, rekli su - ima tri fakulteta, a i doktor je informacijskih znanosti. Stvarno? No, rukovođenje zahtijeva i neke druge osobine, koje on nije pokazao da posjeduje. Zašto su ga, dakle, zapravo izabrali? Zato što nam kinematografija nije u ništa boljoj situaciji nego ona u Bosni: nema utvrđenih pravila ponašanja, nema stvarnog interesa države za kulturno vrlo probitačnu scenu.

Proboj u svijet

Svima se fućka za nedaće u kojima će se naći takva institucija s neiskusnim kormilarom. Bosanci znaju u kakvoj sredini žive, pa su se agresivno priključili na međunarodne filmske fondove, biraju teme za svoje filmove koje bi mogle odjeknuti globalno, dok naši redatelji u tom pogledu poprilično zaostaju. Možda bi upravo stoga morali urediti situaciju kod kuće: to je ipak puno lakše nego probiti se u svijetu!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 06:39