Kako su prvi do Alije Sirotanovića u polumraku osiguravali državni resurs

Stvarna povijest rudarstva u Hrvatskoj završila je u ponedjeljak 17. svibnja 1999., kad je odlukom stečajnog upravitelja Ugljenokopa Labin Veljka Karabaića zatvoren, a potom i potopljen ugljenokop Tupljak kod Labina - posljednji aktivni rudnik u Hrvatskoj. U trenutku zatvaranja labinski su ugljenokopi već devet godina bili u stečaju, nekadašnji kolos s osam tisuća zaposlenih bio se sveo na nekoliko desetaka, a ugljenokopi, sve siromašniji, s rudom punom sumpora, postupno su se gasili još od ranih sedamdesetih.

U tadašnjoj Hrvatskoj, shrvanom valom stečajeva i potresenom neizdrživom socijalnom krizom posljednjih Tuđmanovih godina, kraj posljednjeg hrvatskog ugljenokopa nije izazvao nikakvu pažnju, a mediji su ga, s izuzetkom lokalnih, jedva zabilježili.

Potapanje 1999. godine

Potapanjem Tupljaka završila je tako povijest rudarstva u Hrvatskoj - zemlji u kojoj, doduše, rudnici i nisu imali takvo, središnje socijalno, antropološko i ekonomsko mjesto kako je to bilo u jednoj Britaniji, Belgiji ili Bosni. Premda je rudarstva u Hrvatskoj bilo od okolice Drniša pa do Zagorja, pravi bum industrijske civilizacije hrvatski su prostori dočekali sa samo jednom pravom rudarskom enklavom, samo jednim dijelom svog ozemlja gdje je rudarstvo imalo onako centralnu civilizacijsku ulogu kakvu je imalo u Sjevernoj Engleskoj, Valoniji ili Bosni. To mjesto - ta stvarna rudarska enklava i posljednje mjesto gdje je ta civilizacija opstala - bili su upravo Labin i Raša.

Potapanjem Tupljaka ‘99. za istočnu je Istru završila duga povijest aktivnog rudarstva, povijest koja je faktički počela u 17. stoljeću kad su se iz površinskih kopova u Podlabinštini počeli vaditi “karbun” i smola za brtvljenje drvenih mletačkih brodova. Labinsko vađenje ugljena u tri je stoljeća prošlo nekoliko faza: koncem 18. stoljeća ugljen se prvi put kopa intenzivnije za industrijske potrebe - ponajprije za pionirsku industriju tada mlade Rijeke. U posljednjim desetljećima Austrije rudarstvo se pretvara u pravu industriju, a rudarsko-inženjerska tehnokracija iz Češke i Saske uvodi u rudarstvo njemački leksik i rudarske tehnike. Ipak, pravi vrhunac labinske rudarske priče je 20. stoljeće, kada Istrom vladaju dva totalitarna poretka - Mussolinijev fašizam i Titov socijalizam - koji su polagali na samodostatnost i svaku vrstu neovisnosti, pa i energetske. Iako ideološki, pa i oružano suprotstavljene, te su dvije ideologije u labinskom ugljenu vidjele vitalan državni resurs i počivale na sasvim oprečnim utopijskim poimanjima radničkog etosa, života i slobodnog vremena. Jedna za drugom, izgradile su fascinantnu radničku mikrokulturu, tako drukčiju od okolne, agrarne, bukoličke i težačke Istre.

Mladi antropolog

Iako su o rudarstvu Labina i Raše tijekom razdoblja socijalizma napisani deseci knjiga i članaka, snimljeno obilje dokumentarnih, pa čak i jedan igrani film (“Crveni i crni”, ne baš uspjela i brzo zaboravljena epopeja o Labinskoj republici bračnog para Miroslava i Marije Mikuljan), desetljeće i kusur nakon zatvaranja rudnika trebali smo čekati prvu knjigu o antropologiji istarskoga rudarstva. Napisao ju je mladi antropolog i etnolog, nastavnik na pulskom Sveučilištu “Juraj Dobrila”, Andrea Matošević. Knjiga s naslovom “Pod zemljom: Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću” otvara nam vrata fascinantne povijesti rudarskog svagdana, nevidljive iz vizure “velike” povijesti.

Neizdržive norme

Glavna pozornica Matoševićeve knjige su te dvije države i dvije ideologije koje su u žudnji za energetskom samostalnošću crpile crnu rašku utrobu do ljudskog prenaprezanja. Prva je Italija, koja od 1919. stavlja istarske ugljenokope pod državni konzorcij, a u skladu s Mussolinijevom doktrinom “bastare a noi stessi” (biti samodostatni) pokušava na Raši izgraditi energetsku samostalnost. Stoga u tom razdoblju labinski ugljenokopi obaraju sve rekorde, da bi 1942. dosegnuli svoj vrhunac - 8000 zaposlenih i 1,1 milijun tona. U tom trenutku porat Bršica na istočnoj istarskoj obali druga je najveća teretna luka Italije, iza Genove. Da bi unaprijedile eksploataciju, rudničke vlasti uvode tzv. Bedeauxov sistem optimalizacije koji pred radnike nameće neizdržive norme i imperativ učinkovitosti. Posljedica su i nesreće, poput one 1940., kad u rudniku gine 180 rudara. Posljedica su i pobune, od kojih je sigurno najčuvenija “Labinska republika” 1921., kad su radnici 37 dana kontrolirali rudnike te sami kopali i distribuirali ugljen, dok skupina potplaćenih Sicilijanaca nije prerezala žice miniranih šahti i pomogla vojsci da osvoji rudnik. Ta Labinska republika postala je uporišni mit rudarske kulture solidarnosti, a dodatni element koji ju je činio paradigmatskom za marksističku mitologizaciju bila je višenacionalnost buntovnika: povod pobune bilo je fašističko premlaćivanje sindikalista i domaćeg čovjeka Giovannija Pipana, vođa štrajkaške vojske bio je stanoviti Francesco De Goz iz Belluna, trojica ranjenih i poginulih u puškaranju bili su Čeh, Slovenac i Austrijanac, a među procesuiranim pobunjenicima bilo je i - 40 Sicilijanaca! Ta pobuna imala je i svoju svojevrsnu sveticu zaštitnicu, labinsku učiteljicu Giuseppinu Martinuzzi, nastavnicu i socijalnu aktivisticu koja je težak život rudara opisala i u pjesničkom djelu “L’Ingustizia” (Nepravda), da bi u trenutku pobune iz Trsta podržala pobunjenike.

Rudarski grad

Osim oštrih klasnih trvenja, Mussolinijevo doba upamćeno je i socijalutopističkim pothvatima, od kojih je sigurno najfascinantniji gradnja rudarskih gradova. Na vrhuncu gladi za energentima, Mussolini ih gradi čak tri - Carboniju u južnoj Sardiniji te dva u Istri - Liburniju, odnosno Arsiju (današnju Rašu), te Pozzo Littorio, današnji Podlabin. Uz Ubli na Lastovu, Raša je sigurno najintrigantniji materijalni ostatak fašističke Italije na hrvatskom tlu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista