Kako su najveći posao u Hrvatskoj pretvorio u aferu koja trese dvije države

Listopad je 2009. Jesen. Podne je. Ivo Sanader od srpnja nije premijer. Ali još ima osiguranje. Parkira pred restoranom podno Cmroka, na kraju Jurjevske smjestio se Marcellino, elitno zagrebačko okupljalište.

Zsolt Hernadi, predsjednik Uprave mađarskog MOL-a, dolazi par minuta ranije. S golemom aktovkom, ležerno odjeven, osoblje restorana komentira da je možda neki knjigovođa. Naručuje čaj. Stižu Sanader i Robert Ježić. Naručuju skupocjeno vino, pričaju... Kamere snimaju. Bivši premijer i Hernadi razmjenjuju neki papirić.

“Zapisao sam mu broj telefona koji me zatražio”, Hernadijeva je verzija tog događaja, a iznio ju je ovih dana u intervjuu za RTL, snimljenom u Budimpešti. Predsjednik Uprave MOL-a više ne napušta zemlju. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske stavilo ga je na međunarodnu tjeralicu.

Nepravomoćna presuda protiv bivšeg premijera tvrdi da je dvojac to podne u ponedjeljak, 19. listopada 2009., dogovarao isplatu mita Sanaderu u visini od deset milijuna eura! Bila je to cijena predaje upravljačkih prava nad Inom mađarskom MOL-u, koja se odigrala nešto ranije iste te godine. Potvrdi li Vrhovni sud tu presudu, taj ponedjeljak ostat će zapamćen u povijesti kao dan kad je Hrvatska izgubila vlast nad kompanijom koja ju je desetljećima nosila na vlastitim plećima. Ta je tvrtka bila glavni financijski oslonac i u godinama rata, a kasnije glavni pokretač hrvatskoga gospodarstva. Zapošljavala je tisuće ljudi, prehranjivala mnoge zabačene sredine u Hrvatskoj, surađivala s brojnim privatnicima i na taj način pokretala cijelu hrvatsku industriju.

No vladajućima je oduvijek bila svojevrsna igračka. “Krava muzara”, komentira jedan sugovornik, upoznat s događajima u Ini. Dovlačili su u nju razni politički kadar, zapošljavali prijatelje, rodbinu, brojni su se direktori u bivšem režimu obogatili, a u novo doba iskoristili je kao odskočnu dasku.

Isprepleli su se u njoj razni interesi: politički, osobni, podzemni, tajne službe... Ina je kao Hrvatska u malom.

Njezina nacionalna važnost nikad nije bila sporna. Je li bivši premijer izdao taj nacionalni interes? Utvrdit će uskoro Vrhovni sud: koji će ili potvrditi ili odbaciti nepravomoćnu presudu protiv Sanadera.

“Cilj je bio omogućiti MOL-u stjecanje stopostotnih upravljačkih prava nad Inom, što ste i sami potvrdili kada ste rekli da je bolje da njome upravljaju sposobni mađarski menadžeri nego nesposobni hrvatski menadžeri,” zaključio je u toj presudi sudac Ivan Turudić te nastavio: “Nedvojbeno je utvrđeno da ste primili mito. Sud je u potpunosti prihvatio iskaz Ježića, a njegov su iskaz djelomično potvrdili i Fazekas i Hurlimann. To je potvrđeno i sastankom u Marcellinu. To svjedoči ne o mitu, nego o sastanku vas, Hernadija i Ježića”.

A Mađari su u Hrvatsku došli još 2003. godine.

Račanova koalicijska Vlada 2002. godine usvojila je Zakon o privatizaciji Ine, prema kojemu je država poslije ulaska u EU trebala ostati s paketom od 25 posto udjela u toj naftnoj kompaniji. Otad je prošlo više od deset godina. Zakon nije izmijenjen! Država je i dalje vlasnik 44,84 posto dionica!

Iz razgovora s nizom sudionika ključnih događaja posljednjih godina pokušali smo rekonstruirati što je Inu dovelo do današnjeg ponora: potpunog nerazumijevanja između dvije strane. Zašto su partnerski odnosi između MOL-a i vladajućih danas do kraja narušeni? Zbog čega MOL traži izlaznu strategiju iz Hrvatske? I zašto pregovori idu toliko sporo? Ima li koalicija premijera Milanovića uopće viziju kakvu Inu želi u budućnosti?

“Nemaju viziju i u tome je najveći problem. Oni bi sad da dođe netko, plati za MOL-ov paket i vrati nam nazad upravljačka prava, a tko to želi?” komentira naš sugovonik iz Ine.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista