Osamdesete su bile godine/kad smo stalno svirali/i do zore lupali - pjevali su Marijan Ban i Daleka obala godine 2005. u svom hitu “Osamdesete”. Ova pjesma - sama po sebi autobiografska i memoarska - nije jedini komad postjugoslavenskog popa koji slavi osamdesete kao eru izgubljene nevinosti i otkrivene slobode. U pjesmi “Jugo 45” Zabranjeno pušenje mitologizira produkt jugoslavenske autoindustrije i vezuje uz njega memoriju na razdoblje kad su komšije Momo, Mirza i Franjo bili u slozi, vozili isti auto, živjeli iste živote, a “sve je bilo na kredit, sve za raju”.
Ova dva primjera pop-nostalgije u velikoj mjeri ilustriraju na koji način hrvatska, bosanska i srpska kultura pamte 80-e. Više nego ijedna druga dekada Jugoslavije, 80-e su u kolektivnom imaginariju upamćene kao dekada obilježena pop-kulturom. Počevši od ključnog dokumentarca Igora Mirkovića “Sretno dijete”, preko filmova “Kad Miki kaže da se boji” Ines Pletikos, “Ritam rock plemena” Bernardina Modrića i “Orkestar” Pjera Žalice, 80-e smo odlučili pamtiti kao doba arkadije popa, fanzina i stripa. Veliki broj memoarskih i proznih knjiga o tom razdoblju - poput onih Ratka Cvetnića i Krešimira Blaževića - bavi se doista erom “kad smo stalno svirali”, Zvečkom, Džajom i popukulturnim razdobljem osovljenim o tri medijska proboja (Quorum, Polet i Radio 101), te o kulturni trijumvirat “Novih”: Novi val, Novi kvadrat, Nova slika.
Mitski Ante
To sjećanje - dakako - generacijsko je sjećanje naraštaja koji danas ima između 45 i 55 godina i po prirodi biološke zvonaste krivulje dominira medijima, ekonomskim i akademskim životom. Međutim, čak i generacije koje su starije ili mlađe od te prema toj dekadi imaju romantizirajući i selektivan odnos. “Sve na kredit, sve na raju” iz pjesme Zabranjenog pušenja stih je koji najjasnije ocrtava one 80-e kojih se postjugoslavija voli sjećati: to su kasne 80-e, era “ekonomskog kralja Matijaša”, mitskog Ante Markovića, kad su vezivanje tečaja i jačanje dinara prvi put Jugovićima omogućili “zapadniju” potrošačku moć, a kupovanje na čekove otvorilo je nepresušne mogućnosti zgrtanja videorekordera, televizora i druge - zbog tečaja najednom jeftinije - tehničke robe. Napadna liberalizacija medijskog prostora koja se dogodila - ipak - jako kasno (tek krajem 1988.) dodatno je obojila 80-e aromom osvojene slobode. Dodaju li se tome tri velike sportske priredbe (splitski MIS, sarajevska Olimpijada i zagrebačka Univerzijada) koje su infrastrukturno preobličile tri važna grada, dobili smo ružičasti, namirisani supkulturni koktel koji 80-e konstruira kao nepovratnu zemlju dembeliju, zlatno doba kojeg nema otkad kralj Matijaš spi. Ili - kako bez uvijanja piše Aleksandar Hemon u fragmentu svog romana “Nowhere Man” o Sarajevu osamdesetih: “To je bio raj”.
Slaba filmska dekada
Ovakvo romantiziranje osamdesetih u razdoblju od “Sretnog djeteta” toliko je prevladavalo da je izazvalo ideološko protivljenje s barem dvije strane. U jednom od tekstova za katalog “Političke prakse postjugoslavenskih umjetnosti” koju je u Beogradu proizveo zagrebački kustoski kolektiv WHW teoretičari Jelena Vesić i Dušan Grlja prigovaraju iz pozicije marksista ovoj vrsti “nostalgije”, gunđajući što naše kulture iz socijalizma ne pamte ono što je u njemu bilo bitno (recimo, emancipacija žene ili zdravstvo), nego konzumerističke fetiše poput Bajadere ili Juga 45, čime zapravo sliku socijalizma prilagođavaju vrijednostima kapitalizma: socijalizam je bio “dobar” jer je bio potrošačko društvo u kojem smo i mi mogli trošiti. To je primjer kako na ovu nostalgiju a la “Titova kuharica” negativno reagiraju ljevičari. Desnicu - u velikoj mjeri razumljivo - ta romantizacija osamdesetih iritira već i sama po sebi. Konzervativni kritičari s puno će je argumenata sasjeći već u korijenu. Osamdesete, reći će, nisu bile doba slobode, nego pojačane represije koja se olabavi tek u posljednjoj četvrtini dekade. Osamdesete nisu bile doba konzumnog raja, nego “sovjetizacije” ekonomskog života, nestašica, “crne berze”, repova u dućanima, vožnje par-nepar i redukcija struje. 80-e u najvećem dijelu nisu protekle u znaku Markovićeva “superdinara”, nego hiperinflacije u razdoblju vlade jednog drugog premijera - i zanimljivo, također bosanskog Hrvata - Branka Mikulića. 80-e, reći će, nisu doba poleta institucionalne kulture, nego jedna od najslabijih dekada i u hrvatskom filmu i u književnosti, a postoji cijeli niz prominentnih kulturnih figura osamdesetih - od Lordana Zafranovića i Slobodana Šnajdera do Ljubiše Ristića - koji su i danas crvena krpa ne samo nacionalističkoj nego i liberalno-građanskoj kulturnoj sceni. Ta kritika generacijske mitologije pedesetogodišnjaka u velikoj mjeri drži vodu: osamdesete doista jesu i dekada Bijele knjige, Memoranduma SANU, pobune na Kosovu 1981., suđenja “šestorici” (među kojima je tada, kao demokratska žrtve represije, bio i - ironično - Vojislav Šešelj).