BARŠUNASTA REVOLUCIJA

Kako su čehoslovački građani bez nasilja i žrtava izborili slobodu

ZAGREB - Kako su Čehoslovaci dokazali da je zemlja okrugla? Tako što su imperijaliste istjerane 1945. na zapad 1968. dočekali s istoka, gorko su se šalili Česi i Slovaci nakon gušenja Praškog proljeća u ljeto 1968. godine.

Iako je formalno tek nešto kasnije formulirana, Brežnjevljeva doktrina značila je da u slučaju potrebe Sovjetski Savez ima pravo intervenirati i pomoći bilo kojem ugroženom komunističkom režimu. Činilo se da je stvar za dugo vremena zaleđena, da će Sovjetski Savez u srcu kontinenta ostati dovijeka. Čehoslovačka se, kako su ironično govorili, pretvorila u najneutralniju naciju na svijetu. Nisu se miješali čak ni u vlastite poslove, Moskva se pitala za sve. Čehoslovačka, u kojoj su reforme Aleksandra Dubčeka i nastojanje na “socijalizmu s ljudskim likom” nakratko probudile velike nade, ponovno se pretvorila u umrtvljenu, sivu, neuzbudljivu zemlju Lagera.

Povelja 77

Središnja je Češka bila jedna od najzagađenijih regija u Europi. Struja i grijanje dobivali su se od najjeftinijeg smeđeg ugljena. Sivilo života bilo je još ružnije zbog smrada, umiranja 35 posto šuma. Ekologija je tako postala jedno od područja djelovanja civilnog društva. Nezadovoljstvo i otpor koji bi se očekivali bili su ipak tihi i često jedva vidljivi, ograničeni na malen krug istinskih disidenata. Najpoznatiji je bio dramski pisac Vaclav Havel.

Tek nakon što je 1975. potpisana Završna povelja u Helsinkiju, kojom su u nacionalna zakonodavstva svih europskih država uvrštena načela UN-a o ljudskim pravima, skupina pojedinaca odlučila je javno kritizirati čehoslovačke vlasti što se potpisanog ne pridržavaju.

“Kada se čovjek ponaša u skladu sa savješću, kada pokušava govoriti istinu i kada se nastoji ponašati kao građanin i onda kada je to posve poništeno, sve to može, iako ne mora, nekamo voditi. Ono što zasigurno nikada neće dovesti nigdje jest kada čovjek kalkulira, razmišljajući vodi li nešto nekamo”, napisao je Vaclav Havel. Uz Petera Uhla, trockista, i Vaclava Bendu, katoličkog intelektualca, 7. je siječnja 1977. bio jezgra iza dokumenta objavljenog u zapadnonjemačkim novinama. Povelju 77 potpisale su 243 osobe, a kasnije im se priključila još 1621. Bili su to hrabri pojedinci, ali u zemlji od 15 milijuna ljudi, bez medija i uz Zapad koji je bio zainteresiran za status quo, sve je izgledalo kao potez očajnika.

Službeni su državni mediji Povelju 77 nazivali “antidržavnim, antisocijalističkim, demagoškim” pamfletom. Potpisali su je “izdajnici, imperijalistički agenti, propali političari”. O njima se u zemlji ionako nije čulo gotovo ništa. Režim se nije zatresao, ali je sačuvan obraz. Promjene u cijelom istočnoeuropskom Lageru nisu donijeli disidenti, ni komunistički reformatori. Najprije se režim morao istrošiti, a otvorio se tek s promjenama u Moskvi.

Gorbačov potiče promjene

Kad je konačno Mihail Gorbačov izabran za generalnog sekretara KPSS-a, tijekom obilaska zemlje iznenađen općim nefunkcioniranjem, supruzi Raisi rekao je kako ovako dalje neće moći. Glasnost i perestrojka zakotrljale su promjene u cijeloj Europi.

Najprije se, još 1988., general Jaruzelski u Poljskoj dogovorio sa sindikatom “Solidarnost”. U ljeto 1989. u Poljskoj su organizirani izbori, stvorena mješovita vlada s nekomunističkim novinarom Tadeuszom Mazowieckim na čelu. Mađari su promjene uvodili s vrha. Već u ožujku 1989. dopušteno je višestranačje i slobodni izbori. U listopadu su iz komunističke partije izašli reformisti i formirali socijalističku stranku.

Najteže je bilo u Berlinu i Pragu. U rujnu 1989. istočnonjemački je šef Erich Honecker uveo zabranu putovanja istočnim Nijemcima u Mađarsku, jer su tisuće preko otvorene granice odlazili na Zapad. Kao da se ništa ne događa, istočni Nijemci su 6. listopada 1989. slavili nastanak DDR-a. Mihail Gorbačov sugerirao je Honeckeru da otpočne s reformama, jer će ga u protivnom pregaziti vrijeme. Nijemac je rusku kritiku prešutio.

Sovjetski su dućani posve prazni, vladati takvom državom i tražiti da perestrojka bude uzor najuspješnijim gospodarstvima Lagera, bilo je gotovo nepristojno. Promjene su sugerirane i Česima i Slovacima, jer je njihovo odlaganje stvaralo situaciju koja je mogla eksplodirati. Štoviše, na sovjetskoj je televiziji u povodu 20. obljetnice gušenja Praškog proljeća prikazan razgovor s Aleksandrom Dubčekom.

Miloš Jakeš, šef čehoslovačke partije od kraja 1987., nije se žurio. Bio je energičniji od predsjednika Gustava Husaka, ali i najodgovorniji za čvrstorukašku politiku sedamdesetih. U siječnju 1989. ponovo je, na tri mjeseca, zatvoren Vaclav Havel. Sa 13 je istomišljenika došao na Vaclavske namjesti u Pragu obilježiti obljetnicu samospaljivanja Jana Palacha. Čehoslovačke su tajne službe bile svjesne opasnosti. General Alojz Lorenc stvorio je plan “Klin” kojim su se oporbene skupine trebale razbijati. Nepartijce je trebalo razdvojiti od bivših komunista, u medijima je sustavno trebalo diskreditirati zelene i klerikalce. Bilo je ipak kasno. U studenome 1989. “Klin” je napušten. Režim je bio neostaljinistički, Česi i Slovaci tiši od drugih u Lageru, ali posve mirni nisu bili. Različitih, čak i masovnih slučajeva neposluha je bilo, ali se promjene u Europi u Pragu nisu osjećale posebno intenzivno.

Posljednje zvono

U proljeće 1988. pola milijuna građana potpisalo je peticiju vlastima da se popune prazne biskupije i dopusti katolički tisak. Stvoren je “Mirovni klub Johna Lennona”. U ožujku 1989. katolički aktivist František Mikloško u Bratislavi je organizirao polusatne demonstracije tražeći vjerske slobode. Unatoč zabrani, deset tisuća Slovaka izašlo je na ulice sa svijećama u rukama. Policija je djelovala, stotinjak je uhapšeno. Demonstrirale su praške majke i ekolozi.

Prave su se promjene u Pragu zbile tek nakon pada Zida 9. studenoga. Nakon toga su čak i Bugari tijekom sastanka Politbiroa zamijenili Todora Živkova reformiranim komunistom Petrom Mladenovim. Istom sada su se pokrenuli Česi i Slovaci. Uz dopuštenje policije 17. studenoga organizirane su studentske demonstracije u povodu 50 godina od ubojstva Jana Opletala, studenta kojeg su ubili Nijemci. Sve se pretvorilo u protuvladine, antikomunističke proteste. Studenti su skrenuli s dogovorene rute, policija ih je razbila. Proširio se lažni glas da je ponovno, kao i od nacista u ratu, ubijen student. Bijes i sramota kod mnogih učinili su da se probudi duh ‘68. Šezdeset osma izgledala je napisano baš kao osamdeset deveta. Filharmonijski je orkestar svirao za okupljene. Masa je zvonila ključevima i uzvikivala antikomunističke parole uz “posljednje zvono”.

Vlast se počela topiti. Miloš Jakeš je odstupio. Premijer, komunist reformator Ladislav Adamec, ma kako da je u neko drugo vrijeme vjerojatno mogao biti dočekan kao velika nada, sada je odbačen i prije negoli je išta mogao učiniti. Vaclav Havel 19. studenoga vratio se u Prag iz kućnog pritvora na selu. U kazalištu gdje je stvorio ured, Građanski forum, zametak opozicije oko Havela, radio je na programu buduće vlasti.

Cijeli je partijski vrh odstupio 25. studenoga. Istoga je dana Havel prvi put govorio na nacionalnoj televiziji. Na središnjem je gradskom trgu oduševljeno dočekan Dubček, mada su njegove rečenice zvučale razočaravajuće, navlas isto onima iz 1968. godine.

Stotine se tisuća Pražana i dalje okupljalo na ulicama, ne zahtijevajući ništa posebno. Samo su željeli činiti ono što tako dugo nisu mogli. Skupljali su se uglavnom nakon što je završilo radno vrijeme. Čak je i opći dvosatni štrajk sazvan 27. studenoga bio u vrijeme pauze za ručak. Moskva, isprva nervozna, bila je spremna izdati ispriku zbog intervencije 1968. Nada u tranziciju koja ne bi posve poništila sovjetski utjecaj i rezultate Hladnog rata gotovo je posve nestala, uništila Gorbačovljevu zamisao o preustroju Europe, ugrozila njega i zemlju koju je vodio.

Povratak u Europu

Nakon generalnog je štrajka u Pragu odstupio premijer Adamec. Prijelaznu vladu nacionalnog pomirenja 10. prosinca stvorio je Marijan Čalfa. Tada je odstupio i Gustav Husak. Dubček je 28. prosinca postao predsjednik Narodne skupštine, koja je dan kasnije, na dan koji je zapravo vrhunac Baršunaste revolucije, imenovala Havela predsjednikom. Iz zatvora je pušteno 16 tisuća političkih zatvorenika. Glavna načela Građanskog foruma, koji je iduće godine pobijedio na izborima, tražila su, osim slobodnih izbora, vladavinu prava, socijalnu pravednost, čisti okoliš, obrazovano stanovništvo, blagostanje i povratak u Europu.

Dva desetljeća od Baršunaste revolucije i Baršunastog razvoda Slovaka s Česima 31. prosinca 1993., umirovljeni predsjednik Havel, baš kao i većina stanovnika, mogu biti zadovoljni. Šteta je samo što današnji češki predsjednik Vaclav Klaus, prvi ministar financija demokratske Čehoslovačke, ne vjeruje da načela Građanskog foruma mogu biti poželjna i drugima, onima koji još nisu u Europi, koji se bore za bolje obrazovanje i vladavinu prava, svakako i blagostanje. I takvi, na primjer Hrvati, kada već nisu imali baršunastu revoluciju, imaju pravo na druge snove. (Tvrtko Jakovina)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:58