Kada ti atraktivna djevojka zavodljivog osmijeha u zadnji tren otkaže unaprijed dogovoreni sastanak jer se nalazi sa strastvenim kolekcionarom noževa i mačeva, a koji se upravo vratio s Novog Zelanda gdje je išao po repliku nekog mača iz “Gospodara prstenova” (pregledao sam mu profil na Fejsbuku), zapitaš se tko je sve ispred tebe na listi ljudi s kojima bi se ta djevojka radije našla. Sakupljač salveta i poštanskih markica? Student FER-a? Navijač Barcelone? Član društva ljubitelja Zvjezdanih staza ili, možda, čak i član neke stranačke mladeži?
Zapravo, kad malo bolje razmislim, pitam se ima li ikoga iza mene?
(Jesam dobro započeo kolumnu? A? Čitaj dalje...)
California burrito
Uslijed tog nemilog događaja od prije par dana, odlučio sam drastično promijeniti imidž, a za sad dvojim jedino između toga dal’ da postanem urbani, gradski, društveno angažirani, ekološko osvješteni, emancipirani intelektualac koji se vozi na biciklu i u Masarykovoj ruča California burrito, ili da jednostavno nabacim jednog Cristiana Ronalda s replikom Louis Vuitton torbice kakvog često viđate po Dubravi? Mogao bih doduše, u Nami kupiti cipele, te na nekoj buvljoj pijaci dotrajali sako sindikalnog povjerenika iz ranih 70-ih i upisati se u onu Lesarovu stranku za koju neki ljudi iz još uvijek nepoznatih razloga, zaista glasuju - ali onda bolje da si odmah sam presudim prije no što mi to učini Lesar osobno jer je i takav sako, primijetit će Dragutin, moderniji od onoga koji on nosi...
“Nećemo kicoše u stranci!”, rekao bi mi on vjerojatno dok bi mu moljci nagrizali postavu sakoa, a onaj drugi - onaj što se sada kandidira za gradonačelnika, a donedavno se na Novoj TV sramotio sa svojim svakodnevnim, shizofrenim opservacijama (ime nije poznato ni redakciji) - pognuo bi pri tome svoju uredno počešljanu glavu jer zna da se u stranci, ako je tako možemo nazvati, upravo to i njemu najviše zamjera. Ne jednom mu je, priča se po gradu, Lesar rekao kako njegove smiješne, loše svezane kravate, šarene naočale i košulje pastelnih boja, odudaraju od njihove stranačko sive.
“Što ću kad nemam druge...”, pravdao bi se ovaj tada, objašnjavajući da su mu jedino one ostale iz vremena dok je još radio na privatnoj televiziji, te da će, ukoliko se izbori za gradonačelnikovu plaću, svakako poraditi na svome imidžu.
“A cipele...”, primijetiti će Lesar, “ni one mi se ne čine kao da su iz Name?!”.
I nije tako samo kod Laburista, uključujući i onog koji će svoje odijelo sada proluftavati na hodnicima Europskog parlamenta, već i kod svih sindikata, nevladinih udruga, a Transperencyja pogotovo, ali i svih ostalih populista koji se svojom derutnom vanjštinom na silu trude ostaviti dojam da su pošteni, a bolje bi im bilo da ostave kesten u ormaru kako im moljci ne bi do kraja izjeli sako...
Ipak, kako ja, Miro Par, ne želim zadiviti stranačkog vođu, a bogami ni dokonog umirovljenika čijemu se glasu nadam na predstojećim lokanim izborima, već prilično atraktivnu djevojku zavodljivog osmijeha (ne kažem da Lesarov nije takav), pa ne moram na silu graditi imidž poštenjačine i po cipele umjesto u Namu, mogu i u Italiju, ali nisam baš siguran da bi mi samo putovanje do Trsta bilo dovoljno za privlačenje interesa spomenute djevojke.
“Pa ošišaj se onda na ćelavo i isfuraj se na Vina Diesela!”, savjetovala me jedna prijateljica svjesna krize identiteta u kojoj se nalazim.
“Žene to vole!”, bila je uporna.
Nisam joj mogao proturiječiti jer, činjenica je, koliko god to meni bilo mrsko priznati, da sam često po gradu znao viđati nekoliko takvih jajoglavih primjeraka s djevojkama daleko izvan njihove intelektualne lige, ali kako sam u proteklih dvadesetak godina više radio na masi, nego na definiciji, možda bi mi bilo lakše pustiti bradu i umjesto Vina Diesela, isfurati jednog Buda Spancera. Ili, štajaznam, Vladu Šeksa...
“Ako treba...”, podviknuo sam, “počet ću i pit!”.
Još gore stvari
A spreman sam, zbog djevojke s početka priče, ako bi se to njoj svidjelo, i na još gore stvari. Na primjer, a ne znam što je gore od toga, spreman sam postati i jedan od onih ljudi (riječ koristim u najširem mogućem opsegu) koji u želji za što većim brojem lajkova, svoje tragične sudbine, nerijetko s nekim duhovitim prizvukom, gnjevno ispisuju po Fejsbuk stranicama Vlade Republike Hrvatske, Igora Štimca, ZET-a, ali i drugih stupova društva, a stan napuštaju eventualno kako bi na glasačkom listiću za Europski parlament napisali neku pizdariju o tome kako se u Hrvatskoj, nemam pojma, loše živi. Odmah nakon toga, sve to bi uredno fotografirali svojim najnovijim iPhone uređajem i ponovno stavili u svetu službu prikupljanja lajkova...
Ili, kad već ne mrdam iz kuće, mogao bih se okušati i kao jedan od onih komentatora na portalima za koje nema te vijesti na internetu, makar članak bio o mriještenju lososa u nekoj sjevernoeuropskoj državi, da negdje od petog, pa do najkasnije desetog komentara, ne počnu tuđe majke spominjati u negativnom kontekstu i pozivati na linč (čitajući neke od tih komentara, zaključio sam da je najpopularnija metoda smaknuća među komentatorima - metak u čelo. Vješanje naglavačke i batinanje do smrti javljaju se tek na drugome mjestu, a električna stolica čvrsto drži treću poziciju. Začudilo me što je malj u glavu, koji je povijesno gledajući na ovim područjima poprilično popularna metoda smaknuća, među komentatorima dosta slabo plasiran).
“Koga briga za ovo?”, napisao bih u toj septičkoj jami predviđenoj za komentiranje ispod nečijeg autorskog teksta, bez obzira koja tema bila, a onda bih se, nakon još pokoje uvrede na račun nepismenog autora, mirno zavalio u fotelju i promatrao kako se ljudi dive mojoj pronicljivosti i intelektualnoj kritičnosti.
Ne znam koliko bi se to djevojci s početka priče svidjelo, ali kako je sad već prekasno da i ja, kao njena prošlotjedna pratnja, postanem kolekcionar bilo čega drugoga osim lajkova, ovo mi je moguće jedina prilika da pridobijem njezine simpatije.
Nescaffe od vanilije
Ili da možda, ako kolekcionarstvo ipak nije ključno, te sam pogriješio orijentirajući se samo na to u posljednjih nekoliko redova, postanem jedan od onih novovalnih, u vremenu zaostalih ljudi koji pod muziku koju slušaju i dalje navode Pankrte, a po cijele dane vise ispred pekare u Masarykovoj i dalje misleći da su pred Zvečkom. Osim naravno, ako mladu damu ne privlače više moderni tipovi Y generacije, pa bi mi bilo bolje da prijeđem u one hipstere i, krijući svoje blijedo lice iza prevelikih naočala sa crnim, debelim okvirima, fotografiram sve što jedem. Nakon nekoliko filtera kroz koje bih na Instagramu proveo fotografiju, ta hrana bi se djevojci možda učinila i donekle jestivom, pa bi, umjesto odlaska na večeru s fanatikom za noževima i mačevima, radije pristala sa mnom izaći na večeru. Zapravo, što se mene tiče, možemo i u kino. Postat ću filmofil, ako ona to želi, i u art kinima ću gledati filmove Jimmya Jarmuscha, a ako su pritom i lišeni neke normalne radnje i boje - nitko neće biti sretniji od mene!
Piti ću Nescaffe od vanilije ako ona to želi, nositi trofrtaljke i japanke, izlazit ću u narodnjačke klubove, pa i ljetovati na Zrću, a ukoliko ona to ne smatra praznikom isključivo za cvjećare, postat ću romantik i redovito ću slaviti Valentinovo. Ukoliko smatra - onda neću! Što god ona od mene bude tražila, ukoliko ću time steći bilokakvu prednost nad svojim konkurentom, ja ću tome udovoljiti. Pa k vragu, ako bude potrebno, počet ću i za dnevne novine pisati slabo plaćenu, a još manje uglednu, kolumnu o svojim ljubavnim neuspjesima i neimenovanim, ali ipak atraktivnim djevojkama koje umjesto mene, ovako lijepog i pametnog, na kraju uvijek izaberu nekog primitivca. Ili, štajaznam, strastvenog kolekcionara noževa i mačeva...
Ipak, nadam se da do toga neće doći!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....