Kada Hrvatska treba prijeći na euro

Sve zemlje članice Europske Unije dužne su pristupiti monetarnoj uniji, dužne su, dakle, prijeći na euro. Izuzetak je Velika Britanija i, na drugi način, Danska. Ova obaveza nije vremenski određena. O zemlji članici ovisi kada će odlučiti svoj novac zamijeniti eurom. Slovenija je, primjerice, smatrala da je to potrebno učiniti što prije. Slično je postupila i Slovačka, a sada i Estonija. Neke druge zemlje najavljivale su da će slijediti isti put, ali naknadno su se počele kolebati. U ovom trenu više se razmišlja o tome hoće li neke zemlje biti prisiljene napustiti monetarnu uniju, a manje se pripremaju za primanje novih članica. Zašto?

Visoka cijena

U trenutku stvaranja europske monetarne unije, motiv jednog broja zemalja bio je taj da napokon osiguraju stabilnost cijena i da izbjegnu suočavanje s problemima održivosti režima i politike tečaja. Druge su zemlje, pak, u monetarnoj uniji vidjele priliku da značajano smanje troškove kreditiranja. Tako su mnoge zemlje, koje se sada suočavaju s viskim privatnim i javnim dugovima, pristupanjem eurozoni po značajno nižim kamatama mogle refinancirati svoje obaveze.

Europska Unija utvrdila je kriterije za pristup monetarnoj uniji, koji su uglavnom bili izvedeni iz teorije o optimalnoj monetarnoj zoni. Zemlje prije učlanjenja moraju ispuniti tzv. maastrichtske uvjete i tako osigurati potreban stupanj usklađenosti. Uvjeti su općepoznati: javni dug manji do 60% bruto domaćeg proizvoda (BDP), fiskalni deficit najviše 3% BDP-a, te stopa inflacije koja nije veća od 1,5-postotnih poena u odnosu na prosjek triju zemalja EU s najnižom stopom inflacije. Uz to, tražilo se da se kontinuirano prate indikatori vanjske i unutranje neravnoteže, prije svega onih koji ukazuju na promjene u konkurentnosti pojedinih zemalja.

U ovom trenutku Europska Unija je dodatno precizirala i fiskalne uvjete i uvjete konkurentnosti. Onime što se naziva fiskalnim ugovorom, zemlje članice (njih 25 od 27), preuzele su obavezu smanjiti javne dugove na razinu od 60% BDP-a po sasvim određenom postupku razduživanja, ili voditi politiku uravnoteženih budžeta, uz eventualne male dozvoljene (strukturne) fiskalne deficite od 0,5% ili najviše 1% BDP-a. Uz to, usvojen je sustav indikatora unutrašnje i vanjske stabilnosti, kojima se upozoravaju zemlje da su prešle jedan ili drugi prag održivosti. Fiskalni ugovor zemlje članice dužne su ozakoniti, čak i unijeti u svoje ustave.

Ideja pri pristupanju monetarnoj uniji uvijek je ista: ponašanje koje nije u skladu s članstvom u toj uniji, ima visoku cijenu. Ukoliko sam pristup Uniji nije dovoljan, onda bi obaveze preuzete prema fiskalnom ugovoru trebale disciplinirati državu, poslodavce, banke, zaposlene i sve one koji bi mogli dovesti do gubitka konkurentnosti i tako dovesti do jedne ili druge financijske krize - bilo krize banaka ili krize javnog duga.

Rast plaća

Ovo bi trebalo biti posebno privlačno javnosti u zemljama koje nisu u stanju osigurati da rast plaća prati produktivnost, ili ne mogu obuzdati javnu potrošnju, suzbiti inflaciju vlastitom monetarnom politikom. Takvim bi zemljama trebalo biti u interesu da monetarnoj uniji pristupe što je prije moguće.

To je uglavnom argumentacija da se pristupi eurozoni što je prije moguće. Kako u tom smislu stoje stvari s Hrvatskom? Jasno je da će ona biti obavezna pridružiti se europskoj monetarnoj uniji kao i sve druge članice EU. Također je jasno da je Hrvatska narodna banka vodila politiku koja je prilično jasno imala za cilj zamjenu domaćeg novca eurom što je prije moguće. Uslijed toga nije se ulagao neki naročiti napor da se smanji stupanj europeizacije u financijskom i uopće privrednom sustavu. Prema udjelu štednje u eurima i prema udjelu kredita u eurima, malo je zemalja koje se s Hrvatskom mogu natjecati. Važno je reći i zašto je tako.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista