KAD JE HRVATIMA BILO NAJBOLJE?

Kad sve zbrojimo: NAJSRETNIJA hrvatska generacija rođena je PEDESETIH

Kada je Hrvatima bilo najbolje? Koju generaciju možemo definirati kao najsretniju. Kada sam nedavno razgovarao s mađarskim ekspertom za tranziciju, rekao mi je: Znate li zašto smo vas prestigli, vama jednostavno nikada nije bilo dovoljno loše, zato ste previše omekšali

I ne zaboravi: Drveni ugljen, roštilj, tri ligeštula / Suncobran, peraje, maske, / Naočale za sunce, karte, /Tenisice, termosicu, Tarzana, / Karla Maya, šlauh, / Badminton, japanke, loptu, šunku, špeka, fotoaparat / I veliki kanister s vinom... Citatom odlomka pjesme “More, more” Darka Rundeka počinje knjiga “Sunčana strana Jugoslavije” (Yugoslavia’s Sunny Side) Karin Taylor i Hannesa Granditsa. Vrlo ozbiljna knjiga u izdanju budimpeštanskog Central European Universityja, studija jugoslavenske turističke industrije u doba socijalizma, donosi daleko više od priče o turizmu - priču o sreći stanovnika s područja bivše države. Bez nostalgije, s mnogo brojki, ali i s pogledom koji smo zamalo zaboravili. Život, naime, ne počinje 1990. Čak niti njegova dobra, sretnija varijanta.

Bolji život djeci

Harvardski profesor Benjamin Friedman u svojem je kapitalnom djelu “Moralne posljedice ekonomskog rasta” napisao: “Kada pitate ljude kako im je, oni će se uvijek pozvati na neku referencu - generalno, bolje im je (ili lošije) u odnosu na susjede ili u odnosu na prošlost. Ljudi se obično smatraju sretnima kada zaključe da im je život bolji i kvalitetniji od života generacije njihovih roditelja. Jednako tako, roditelji će biti zadovoljniji ako smatraju da će njihova djeca imati bolje živote od njihovih.”

Kada je, dakle, Hrvatima bilo najbolje? Koju generaciju možemo definirati kao najsretniju?

Ako rođene između 1930. i 1939. podvedemo pod dva zajednička nazivnika - “one kojima su sve uzeli” i “one koji su uzimali” - jer riječ je o generaciji koja je mladost provela u doba rata i revolucije, Hitlera, Pavelića, a kasnije tvrdog komunizma iz druge polovice četrdesetih, teško da ćemo im, unatoč nekim kasnijim nedvojbeno dobrim razdobljima, moći pripisati epitet najvećih sretnika. Generaciju četrdesetih možemo eliminirati kao ratnu, poratnu i gastarbajtersku, jer bili su premladi da aktivno sudjeluju u građenju novog sustava, opterećeni vlastitim ili obiteljskim sjećanjima na tužne godine, a prestari da bi uživali u kratkom procvatu kreativnog Zagreba i drugih urbanih središta početkom osamdesetih. Rođeni tijekom šezdesetih, unatoč samopouzdanju zbog odrastanja u stabilnom sustavu, postali su čvrsti kandidati za “obrazovanu emigraciju”, jer taman kad su najstariji među njima navršili 20 počelo je urušavanje jugoslavenskog zajedništva, domaće perspektive su se gasile, a mogućnost putovanja (krajem šezdesetih građani dobili putovnice i pravo na malu količinu deviza, sjećam se vlastitih roditelja i njihovog prvog veselog odlaska u Italiju, odakle sam dobio vestu) i medijska šarolikost već su davali previše mogućnosti za usporedbu s drugima, čiji se život činio boljim. Generacija iz sedamdesetih jednostavno je zakasnila na sve osim na ratnu euforiju i ne uvijek ugodan zamah poratnog buđenja tržišta i učenja demokracije. Shvatimo li, na kraju, one iz osamdesetih kao “graditelje budućnosti”, u tom nabrajanju ostaju nam nepokrivene pedesete. A preskočio sam ih namjerno, i ne samo zato jer je to moja generacija.

Sve ide nizbrdo

Oni kasniji, koji su stizali šezdesetih i sedamdesetih, već su se od početka života vozili u boljim automobilima, svi su imali telefone, i više se ne mogu sjećati prvomajskih parada na koje se moralo ići i grandioznih dočeka političara, na koje se također moralo ići. Oni s početka šezdesetih, doduše, još dobro pamte da za njihovu djecu nije bilo papirnatih pelena (paketi su stizali preko dobavljača iz Austrije ili Italije) i pouzdano se sjećaju tapkaroša devizama pred vratima svih velikih banaka. Zašto oni nisu najsretniji? Zato jer je, taman kada su počeli živjeti samostalno sve krenulo nizbrdo. Ostale su im tek tri “Markovićeve” godine. Dali su možda najveći broj rezervista u domovinskom ratu, najviše ih je danas s PTSP-om... Od početka im je cilj bio pred prozorom, vidjeli su ga, samo što prozor nikako da se otvori. Generacija šezdesetih dala je možda najveći broj visokoobrazovanih emigranata. Za razliku od zidara i sobarica, sada su preko granice odlazili arhitekti, liječnici, fizičari... Odlazili su da ostanu u svojim novim domovinama.

Sedamdesete su, općenito gledajući, bile dobro razdoblje. Postšezdesetosmaška atmosfera osjetila se i u Hrvatskoj (Jugoslaviji), ideje su bile snažne, a plaće dobre, čak je i marihuana još bila relaksacija, a ne biznis. Odrastali su u relativnom blagostanju najtržišnije i najotvorenije socijalističke države, hrvatski BDP bio je 25% iznad državnog prosjeka (slovenski čak 93 posto, do danas smo ostali zavidni), a nezaposlenost je bila na nezamislivo niskim stopama - između 6 i 8 posto. Da osamdesetih sve nije otišlo nizbrdo, generacija sedamdesetih bila bi u raju. Pomalo mračan plus - maturanti iz bogatijih obitelji rat su proveli sklonjeni na studiju na nekom od boljih sveučilišta.

Porast optimizma

Rođeni pedesetih, da im se sada vratimo, zadovoljavaju oba najvažnija Friedmanova parametra: materijalno im je standard od početka bio bolji nego generacijama prije njih, i imali su osjećaj da svojoj djeci mogu pružiti više nego što su sami imali priliku dobiti. Pedesete su bile vrijeme ekonomskog buma i najvećih stopa rasta. Jugoslavija se u to vrijeme pridružila klubu zemalja s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. BDP je divljao sa stopama između 10 i 15 posto (od 1952. do 1965. hrvatski prosjek bio je 9,5 posto godišnje). Takav razvoj pratio je i porast optimizma. Pozitivno raspoloženje još više je naraslo uvođenjem koncepta samoupravljanja (pokazalo se kasnije - prilično disfunkcionalnog), kada su zaposleni u društvenim tvrtkama stekli osjećaj da, za razliku od stanovnika tvrdih komunističkih zemalja, ipak sami upravljaju svojom sudbinom. I nisu bili jedini koji su tako mislili. Kada je Američko društvo ekonomista nominiralo zagrebačkog profesora i velikog zagovornika samoupravljačke ekonomije Branka Horvata za Nobelovu nagradu, povod je bila njegova knjiga “Politička ekonomija socijalizma”. Horvat se zalagao za tržišnu varijantu socijalizma, svojevrsni koktel socijalne demokracije i tržišne ekonomije, a zbog oštre kritike neučinkovitosti socijalističke birokracije, knjiga je bila “sumnjiva” hrvatskim izdavačima pa je prvo objavljena na engleskom, u SAD-u 1982., gdje je odmah bila proglašena “ekonomskom knjigom godine”. Hrvatsko (jugoslavensko) izdanje doživjela je dvije godine kasnije, a dvadesetak godina nakon toga (2001.) postala jednom od temeljnih ekonomskih publikacija u Kini, koja se oštro zaokretala prema tržištu.

Priznajem da kao pripadnik “najsretnije generacije” nisam u to vrijeme bio previše impresioniran Horvatom. U to doba više me zanimao pravi život. Zagreb je tada (zajedno s Beogradom) bio u jednoj od svojih rijetkih, ali ponavljajućih, faza kada ga se moglo smatrati kulturnim žarištem. Već otprije bili smo navikli na odlične izložbe i snažna gostovanja klasičnih glazbenika. Sredinom sedamdesetih imali smo i prvi koncertni bum s Rolling Stonesima, Zappom i nizom drugih vrhunskih pop-rock atrakcija koje su ranije zaobilazile “zemlje iza željezne zavjese”. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih novovalna je scena bila toliko snažna da su tada još utjecajni londonski tjednici New Musical Expres i Melody Maker pisali o “uzavrelim zagrebačkim noćima i uzbudljivom clubbingu”. I Muzički biennale je bio na vrhuncu, kontinuirano rastući još od 1961., dovodeći u Zagreb sve - od revolucionarnih Cagea, Lutoslawskog, Reicha i Stockhausena ranijih godina, do uzbudljive novovalne buke Gang of Four 1981., kada je Biennale izašao na ulice i napokon osvojio Zagrepčane od tada neponovljenom mješavinom “ozbiljne” glazbe i ultramodernog pop-art performancea. I da, većinu toga financirala je država, kao i Univerzijadu šest godina kasnije, kada je Zagreb još jednom eksplodirao životom metropole, između ostaloga zbog Eurokaza koji je doveo furioznu La Fura dels baus, ali i BP-cluba Boška Petrovića, koji je u taj nevjerovatno mali prostor od tada uporno dovodio najveće zvijezde modernog jazza (“Najmanja kupaonica u kojoj sam ikada svirao”, komentirao je u proljeće 1989. Joe Zawinul iz Weather Reporta). Onda je početkom devedesetih netko ugasio svjetlo.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 00:07