Kada se Jozo Režić 1995., netom nakon Oluje, vratio u oslobođenu Vrliku, uz kuću jednog od svojih susjeda zatekao je neobičan prizor. Zavezana za velike, snažne rogove običnim seoskim konopom, na krhkom stablu jasena stajala je ogoljena kravlja lubanja. Lešine nije bilo, rasuli su je grabežljivci, no lubanja je ostala kao jeziv podsjetnik pasivnosti.
- Jer, bila je to očito vrlo snažna krava, koja se mogla bez problema otrgnuti od tog jasena. No, nije htjela jer je čekala vlasnika da se vrati. Mogla se pobuniti, ali je ostala lojalna svome gazdi. Tako je, malo po malo, dehidrirala i naposljetku onemoćala te umrla - prepričava nam Režić anegdotu koju je prozvao “sindromom Jozine krave”.
Jozo Režić
Foto: Ante Čizmić/EPH
Stisni zube i trpi
Priču smo dobili kao odgovor na pitanje zbog kojeg smo se zaputili u ovaj maleni gradić Dalmatinske zagore, naslonjen na Peručko jezero, omeđen Svilajom s jedne i velebnom Dinarom s druge strane, odgovor na pitanje zašto je Vrlika jedini grad u Hrvatskoj u kojem prema podacima Državnog zavoda za statistiku tijekom 2014. godine nije zabilježen ni jedan jedini razvod braka.
- A što će i kad se razvede? U brojnim obiteljima mater je ne bi primila nazad u kuću od srama, tetka bi je proklela, a i tko bi je, bijednu, uzeo s djetetom? Nema posla, zanimanja, prihoda, selo je ogovara. Kako da preživi? Onda radije stisne zube i trpi - jezgrovito opisuje Režić.
Naš je sugovornik osebujna osoba. Nakon završene tri godine studija prava odustao je te neko vrijeme proveo kao policijski inspektor, pa samostalni poduzetnik, kamiondžija po cijeloj Europi, zatim branitelj do kraja 1995., da bi potom podigao velebno imanje u rodnim Maovicama kod Vrlike gdje proizvodi 35 tisuća litara voćnih likera i rakija godišnje, te uzgaja američke pasmine konja. Osim što je imao prebogat život, Režić je i kroničar te oštar kritičar ovog kraja, svojevrsni Facebook novinar, čiji se statusi u kraju iščitavaju pomnije od dnevnih novina. Kaže kako se ne boji reći ono o čemu drugi šute.
- Kad čujete statističke podatke da u Vrlici nema razvoda ni izvanbračne djece mogli biste pomisliti kako je ovo neki konzervativni kraj, grad svetaca i svetica. Ma kakvi! Sve se ovdje događa kao i u drugim krajevima, samo što naši ljudi o tome ne pričaju. Svi sve znaju, ali šute. Bilo je ranijih godina slučajeva da muškarac prizna i dijete koje nije njegovo, samo kako bi zadržao mušku čast, da mu nisu nabijeni rogovi - smije se Režić. Ozbiljnije, dodaje kako su žene možda emancipiranije nego prije, ali ekonomska situacija im je grozna.
- Zaljube se, rode dvoje, troje djece, a onda shvate da su sa kretenom, da oprostite na izrazu. No, tada je već kasno, zavezane su baš poput te lubanje na jasenu i ne mogu nikud. Razvod je sramota. Stoga žene ostaju kući, a njihovi muževi idu po birtijama, odaju se alkoholu i umiru. Prvi put u životu kada se osjete imalo samostalno jest kada im supruzi zbog nezdravog života umru prije od njih pa one dobiju njihovu penziju. To su prvi novci s kojima će mnoge od njih ikad u životu raspolagati. A život prošao... - zdvojno će Režić.
No, iza priče o nijednom razvedenom vrličkom paru stoji i teška socioekonomska situacija čitavog ovog zabačenog i zapostavljenog, od svijeta zaboravljenog kraja.
Vrlika s osam popratnih naselja danas ima svega 2177 stanovnika. No, Vrličani pričaju kako je ta brojka nategnuta jer mnogi su samo prijavljeni na adresama u Vrlici, a žive u Sinju, Splitu, Kninu ili čak zemljama poput Njemačke i Švicarske. U samom gradu tijekom prošlogodišnjih parlamentarnih izbora na popisu birača nije se pronašlo više od šest stotina duša, od kojih su neki također samo prijavljeni u Vrlici, a žive posvuda.
- Vrlika je mrtav grad. Imamo dvije trgovinice, jednu pekaru i nekoliko kafića. Čak su i jedini kiosk zatvorili. Nekadašnje velike tvornice konca, pa tvornice Dalmatinka i Cetinka, u ratu su devastirane. Posla nema. Za mlade nema budućnosti. Kada sam, 1972., išla u osnovnu školu u mojem je razredu bilo 36 đaka. Od njih 36 svi su srećom živi i zdravi, ali uz mene još samo dvoje živi u Vrlici. Svi ostali su otišli jer ovdje nemaju što. Moj sin ide u 6. razred iste te škole, u razredu ih je samo četrnaest - priča nam Gordana Baturina, predsjednica Udruge žena Vrlika, jedne od rijetkih udruga civilnog društva u gradu. Iza nje je 18 godina braka, no supruga viđa rjeđe od prodavačice u trgovini.
Gordana Baturina
Foto: Ante Čizmić/EPH
Trbuhom za kruhom
- Radio je u tvornici konca koja je propala, onda je neko vrijeme proveo na minimalcu u industrijskoj zoni i shvatili smo da to nije budućnost. Otišao je raditi u Split. Ne bi mu se isplatilo svakog dana putovati, pa dolazi subotom, a u Split odlazi nedjeljom. Eto, uopće se ne vidimo, tako brak može potrajati i sto godina - gorko se smije Gordana. Da nije suprugovog posla, ne zna kako bi prehranila tri sina, dva srednjoškolca koji se školuju u Sinju i Splitu, te jednog osnovca. Razdvojenost joj teško pada, no svjesna je da dječji doplaci ne bi bili dovoljni ni za što.
Udrugu žena organizirala je kako bi se, prvenstveno, borila protiv kronične nezaposlenosti žena u ovom kraju. Organiziraju se, pomažu starim i nemoćnim osobama iz svog kraja, većina ih je završila tečaj za njegovatelja iako su sasvim drugih struka.
- Ovaj kraj odumire. Nema mladih, nema radosti. Ove godine prvi put nismo imali ni vatromet za Novu godinu. Puno je samačkih kućanstava, stanovništvo je sve starije i masovno odumire. Ako se ovako nastavi, Vrlike za nekoliko godina neće biti - sjetno govori Gordana.
Bijela kuga
Po njoj, samo je jedan razlog zašto u Vrlici nema izvanbračne djece; nije stvar u kreposti nego u jednostavnoj demografskoj činjenici da se djeca uopće ne rađaju, kako bračna tako i izvanbračna.
Potvrđuju to i podaci koje je nedavno, za nedjeljne propovijedi, iznio vrlički župnik fra Jakov Viro: prošle je godine u gradu kršteno trinaestero djece. Kamo sreće da ih je toliko rođeno, ne - neki su iz drugih krajeva htjeli krstiti svoje dijete u svojoj, rodnoj župi, a onda se vratili tamo gdje su, trbuhom za kruhom, davno otišli. U istom je razdoblju vrličko groblje postalo napučenije za gotovo šezdeset Vrličana. Bijela kuga ovdje je poprimila zastrašujuće razmjere.
- Čovjeka ulovi panika kada pogleda te brojke - priznaje dugogodišnji vrlički gradonačelnik Ivan Čorić, član HDZ-a, stranke koja od devedesetih ne silazi s vlasti u ovom kraju. Čorić kaže da je Vrlika došla u kritičnu situaciju kada je broj stanovnika toliko malen da je teško išta učiniti. Nije da se ne trude, desetak posto od petnaest milijuna kuna teškog gradskog proračuna odlazi na različita socijalna davanja, među ostalim i na ona davanja koja izravno podupiru mlade obitelji. Tako obitelj za prvorođeno dijete dobiva četiri tisuće kuna jednokratne pomoći, za drugo dijete šest tisuća, treće dijete donosi deset tisuća, a četvrto i svako daljnje dijete dobiva petnaest tisuća kuna pomoći.
Ivan Čorić
Foto: Ante Čizmić/EPH
- Još nijedne godine nismo potrošili novac predviđen na toj proračunskoj poziciji, a sve uredno isplaćujemo. Djeca se ne rađaju. Godinama dajemo besplatne udžbenike svim osnovnoškolcima, a u suradnji s državom i besplatan prijevoz srednjoškolcima do Sinja, gdje većina ide u srednju školu. Pokušavamo poticati obitelji, ali ljudi masovno odlaze ili umiru, a Vrlika gubi stanovništvo iz dana u dan - kaže gradonačelnik Čorić. I sam je proveo dobar dio radnog vijeka na raznim poslovima u Švicarskoj, ali se, kad mu je kćer krenula u peti razred osnovne škole, vratio u Vrliku jer nije htio da mu djeca odrastu u tuđini. Stoga se, kaže, trudi stvoriti uvjete za njih, no sve se čini lakšim od toga u kraju u kojem gotovo ništa ne funkcionira.
Glavni poslodavac u gradu je državni zavod u kojem su smještene osobe s mentalnom retardacijom, koji isplaćuje plaće za 108 djelatnika. Sve ostalo je sitna trgovina, nekoliko obrta i ugostitelja, jedan restoran...
Gradonačelnik ipak ne gubi optimizam. Upravo dogovara tri milijuna eura vrijednu investiciju u tvornicu mikroodljevaka iz Njemačke, koja bi zapošljavala lokalno stanovništvo. U planu je i gradnja sedam solarnih elektrana. A i priča o gradu bez razvoda čini se idealnom za privlačenje mladih obitelji.
- Možda ovdje vlada neka pozitivna energija, zbog koje se ljudi ne rastaju. Ovdje je manje stresa, polaganije se živi. Vi ste iz velikog grada, dok dođete kući nakon posla po onoj prometnoj gužvi ljuti ste na cijeli svijet pa nije čudo da se svađate i razvodite - kroz smijeh, ali ustvari ozbiljno, govori gradonačelnik Čorić.
Ako nema razvoda, nema baš previše ni brakova. Naši nam sugovornici kažu kako su nebrojena samačka kućanstva, a nisu rijetki slučajevi da muškarci umiru bez da su ikada ostvarili prisniji kontakt sa ženom. Žene se pak, priča naš Jozo s početka priče, niti ne druže. Vidi ih se tek na misi ili sve češćim sprovodima, ostatak vremena su u kući, odgajaju djecu.
- Pletem goblene, čistim kuću i vičem na sina da se ‘Zločin i kazna’ neće sama pročitati - opisuje svoj dan Gordana Baturina.
Foto: Ante Čizmić/EPH
U braku 83 godine
Vrličani se, doznajemo naposljetku, ipak razvode, ali samo kad odu u druge gradove.
- Evo nam ih se sedam osam vratilo. Otišli sa ženama i djecom trbuhom za kruhom, a vratili se sami. Dakle, razvode se, ali ne ovdje da nam ne kvare statistiku - kaže gradonačelnik. Dodaje kako ne misli da je Vrlika, zbog statističkih podataka, konzervativna sredina. Barem ne više od bilo koje sredine u Hrvatskoj, kaže.
U cijeloj priči pozitivan je primjer iz zaseoka Gornja Maovica. Tu žive Ivan i Anka Batalić. Njemu je 105, njoj 103 godine. U braku su od 1932. Poželjeli smo zabilježiti i njihovu skladnu priču, ali nije bio najbolji trenutak. Nevjesta i snaha koje vode brigu o njima kažu kako starci kopne iz dana u dan, te više nisu sposobni ni da se s njima porazgovara. Tužna je to slika ovog kraja, kraja koji odumire. Samo što, za razliku od Anke i Ivana kojima se život gasi u krugu najbližih, Vrlika umire prepuštena sebi, sama poput svih onih samaca koji nikada nisu zasnovali obitelj. Osnuje li nova Vlada uistinu Ministarstvo demografske obnove, Vrlika, ali i Dalmatinska zagora, mjesta su na koja bi prvog radnog dana trebali stići interventni timovi, što god oni bili. Bez snažnije pomoći države Vrlika će za nekoliko godina biti samo skup ruševnih kuća u prekrasnom, netaknutom zagorskom kršu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....