ZAGREB - Kao u onom filmu “Groundhog Day”, u kojem se glavni junak svako jutro budi i proživljava nanovo uvijek isti dan, tako je i hrvatsko društvo već 16 godina prisiljeno opet i opet, iznova do beskraja, živjeti jedan te isti nadnevak. Ta točka u vremenu na koju se već desetljeće i pol opetovano vraćamo je kolovoz ‘95., taj trenutak koji je stvorio i ovu zemlju i okolnu regiju onakvu kakva je danas.
Taj kolovoz - koji se u Hrvatskoj činio naizgled spakiran i otpremljen u udžbenike, u počasne straže i ceremonijalne obljetnice - vratio nam se ponovo. Vratio se ovog petka na neugodan i otrežnjujući način presudom Haaškog suda i suca Alphonsea Orieja koji je Anti Gotovini i Mladenu Markaču dosudio visoke zatvorske kazne. Hrvatska javnost kazne je dočekala s osupnutošću i zaprepaštenjem koje stvara dojam kao da - bar u Hrvatskoj - nisu bile sasvim očekivane.
Hebrang uspio ubosti
Haaške presude napali su svi stupovi državne politike, napali su je predsjednik, Vlada i sve parlamentarne stranke, od nje su se u ostrašćenim izljevima ograđivali čak i TV novinari s javljanja uživo, a od Zagreba do zadarskog priobalja i Slavonije presuda je izazvala izljeve ljutnje, negodovanja, izljeve plača.
“Izgleda da su postojale dvije Oluje i dva Knina”, rekao je istog popodneva HDZ-ov saborski zastupnik i utjecajni Tuđmanov suradnik Andrija Hebrang, hoteći očito biti sarkastičan prema UN-ovim sucima. No, u trenutku ironije Hebrang je nehotice uspio ubosti neku dublju, temeljnu istinu.
Ne dogodi li se, naime, bitna revizija presude na drugoj instanci, od ovog petka nadalje postojat će i de iure i de facto doista dvije Oluje. Jedna od njih bit će ona Oluja koju ćemo svakog kolovoza slaviti kao Dan domovinske zahvalnosti, postojat će Oluja defilea na kninskoj tvrđavi, svečanih mimohoda, školskih udžbenika, Oluja kao rodno mjesto moderne Hrvatske, dan kad je, kao u Bibliji, David stukao Golijata, a kao u Fordovu vesternu Ransom Stoddard ustrijelio zlog, prijekog Libertyja Valancea.
Koja istina je istina?
Druga Oluja koja će od sada postojati Oluja je iz osude Alphonsea Orieja. To je Oluja kao zločinački komplot, operacija koje je smišljena negdje među brijunskim oleandrima, akcija kojoj je od samog početka cilj bio zbrisati Srbe, a tadašnja politička i vojna vrhuška grupni je suučesnik te kriminalne operacije. Taj kolovoz ‘95. iz Oriejeve presude na 1320 stranica nema veze s onim udžbeničkim.
To je kolovoz ‘95. u kojem Stoddard nije ubio Valancea, nego ga je njegov suučesnik Tom Doniphon upucao s leđa. To je presuda u kojoj nije - kako kaže novinar iz “Čovjeka koji je ubio Liberty Valancea” - “umjesto istine tiskana legenda”. To je presuda koja izravno ruši sve hrvatske legende, sve udžbenike, sve ceremonije, kalendare obljetnica, razrede ordenja i nazivlje ulica.
Pa ako je tako - koja je od ove dvije istine stvarno istina? Ona udžbenika za osmi razred ili ona haaškog “verdicta”? Ili je Andrija Hebrang jednom, mimo svoje volje, hoteći biti ironičan, pogodio istinu? Istinu da doista postoje dvije Oluje, i to ne od prekjučer, ne od Oriejeve presude, nego su te dvije Oluje postojale oduvijek, jedna uz drugu?
Dok na televiziji slušam snebivanje političara, očajne građene i ulični revolt, pamćenjem se vraćam u taj kolovoz ‘95. i pokušavam spariti vlastito sjećanje s tim dvama povijestima Oluje, onom domovinskom i onom haaškom. Tog kolovoza ja samo pukim slučajem nisam, s tom ljudskom masom, i sam krenuo put Drniša i Knina.
Postrojba u kojoj sam ratovao - treća bojna šeste domobranske (“škverske”) pukovnije - krenula je tog kolovoza sa svoje višegodišnje čuke u Umljanovićima kod Čavoglavih duž Petrova polja k srcu Krajine. Umjesto s njima, ja sam se našao u Splitu jer me poziv da se javim staroj postrojbi zatekao dok sam na splitskoj urologiji operirao varikokelu.
Pučki prevedeno - natečeno jaje izuzelo me iz zadnjeg, presudnog rata moje generacije. Da se dogodilo obratno, da nije bilo tog urološkog slučaja, bih li i ja bio sudionik zločinačke urote? Bih li i formalno, a ako ne, onda bar moralno, bio počinitelj zločinačkog pothvata?
Do tog početka kolovoza ja sam, kao i mnogi hrvatski građani, bio duboko uvjeren da će rat u Hrvatskoj trajati desetljećima. U tmurnim, pesimističkim trenucima bio sam duboko uvjeren da ću cijeli svoj mladi i kreativni život provesti u nedovršenoj zemlji poput Cipra, zemlji s “pink zonama” i ničijim međupojasima, državi koja - poput Srbije danas - ima amputirani ud koji je svejedno žiga. Kad se Oluja dogodila, ushit zbog činjenice da je sve gotovo i da je gotovo tako brzo bio je tako sveprožimajuć i jak da ga je teško bilo s ičim pomiješati. A opet, ubrzo je kao primjesa stigao stid.
Opća otimačina
Taj stid stigao je - bar meni - s mojim bivšim suborcima, sa susjedima i znancima koji su se vraćali s bojišta. Oni među njima koji su imali obraza doma su stigli užasnuti - užasnuti paležom, pljačkom, mrtvim starcima. U pola glasa i nevoljko pričali su o tome tko je od tadašnjih torcidaša ili od aktivista manjih desnih stranaka donio dva kanistra, te spalio Baljke ili Cetinu.
Pričalo se o otimačini i grabežu, o ljudima koji su svojim dojučerašnjim zemljacima krali videorekordere, freze i krave, o opeljušenim stanovima, iščupanim zahodskim školjkama.
Idući tjedan, u vlaku za Drniš, jedan mi je kninski Hrvat užasnuto pričao da je vlastiti stan nakon Oluje zatekao cio da bi u dva dana iz njega nestalo sve, od vinila do frižidera. Drugi, također Hrvat, lutao je selima Zagore ne bi li od marodera kupio vlastiti Gaggia aparat iz vlastita kafića. Opća, strašna otimačina dosegnula je takve razmjere da je i sama stvorila svoju sivu ekonomiju, pa su policajci na check-pointu naplaćivali više ako te puste s kravom, a manje ako ti zažmire na televizor.
To je ta druga, jeziva priča o Oluji, priča o kojoj se nevoljko govori u udžbenicima i koja je izbačena iz protokola mimohoda. To je povijest Oluje zbog koje sam pouzdano siguran da smo stvarno i doista Balkanci. Jer: od Crnogoraca u Konavlima do Dalmatinaca u sektoru Jug, na Balkanu se tako ratuje, da pobjednik uzima sve, hajdučkom pravdom ima pravo na plijen.