Jugoslavija je gradila vojni kompleks u Iraku kojega se dočepala Al-Qa'ida

Tisuće Amerikanaca i drugih stranaca te deseci tisuća Iračana poubijani su ili osakaćeni u proteklih osam godina detonacijama eksploziva iz ogromnog tajnovitog kompleksa u blizini Bagdada, koji je prije tri desetljeća za Sadamov režim sagradila ondašnja Jugoslavija , navodi se u jednom poglavlju “Povijesti svijeta nakon 11. rujna”, knjige Dominica Streatfeilda koja će biti objavljena sljedeći mjesec.

Početak gradnje

Sve je počelo 1977. kad je ondašnji irački predsjednik Ahmed Hasan al-Bakr dao nalog za gradnju velike tvornice streljiva i eksploziva, 15-ak kilometara južno od Jusifije, mjestašca 25 km jugozapadno od Bagdada, poznatoga po dvome: ono je rodno mjesto pjevača Faruka al-Hatiba, ali ima i plodno tlo zbog kojega iznimno dobro uspijevaju krumpiri, okusom i oblikom vrlo cijenjeni na tržnicama glavnog grada. Al-Bakr je bio sudjelovao u rušenju iračke monarhije 1958., u vojnom prevratu 1963. te u “beskrvnom puču” 1968., a 70-ih je godina pridružio Irak arapskom naftnom bojkotu Zapada, što je dovelo do skoka cijena “crnog zlata” i pomoglo punjenju iračkih blagajni.

Titova pomoć

Bio se toliko zbližio s Naserovim režimom u Kairu da je pokrenuo proces ulaska Iraka u Ujedinjenu Arapsku Republiku, kratkotrajnu uniju Egipta i Sirije. Poboljšao je odnose i sa Sovjetskim Savezom.

Sve je to bilo po ukusu tadašnjoj Jugoslaviji, čiji je “najveći sin” Josip Broz upravo s Egipćaninom Naserom i Indijcem Nehruom postavio temelje Pokreta nesvrstanih, te u suradnji s Trećim svijetom, a ponajprije baš s arapskim zemljama vidio prigodu za gospodarski razvoj.

Pa dok su obje zemlje bile u razvojnom zamahu, dvojica su predsjednika - Tito i od njega dva desetljeća mlađi al-Bakr - gotovo istodobno zdravstveno onemoćala. To, međutim, nije kvarilo idilične odnose dvaju vojno-industrijskih kompleksa.

I zapad ga je volio

Poslovnu ljubav Beograda i Bagdada nije mogla narušiti ni postupna promjena iračke politike. Kad su “izašli iz mode”, naseristički su časnici u Iraku srušeni s vlasti, a onima koji su toga 30. srpnja 1968. već imali televizor, na ekranu se s tim novostima ukazao al-Bakr, i uz njega dva smrknuta naoružana muškarca, od kojih je jedan bio njegov rođak iz Tikrita - Sadam Husein. Dotični će uskoro dobiti i generalski čin, iako nikad nije ni bio u vojsci, i postupno će preuzimati sve više ovlasti od svoga pokrovitelja. A onda je 1979. “zamolio” mentora neka odluči hoće li sam odstupiti ili riskirati da bude smijenjen. Tada već vrlo slabašni predsjednik, premijer i šef Vijeća revolucionarnog zapovjedništva odabrao je prvo, a njegove pouzdanike Sadam je dao pompozno izvoditi s režimskih kongresa, osuđivati za koješta i žurno pogubljivati.

Sve to nimalo nije smetalo našoj tadašnjoj zemlji, što i ne treba čuditi. Među prijateljima su nam bili i manijakalni ugandski sadist Idi Amin, narcisoidni srednjoafrički kanibal Bokasa, i neumorni kambodžanski masovni ubojica Pol Pot, pa zašto ne bi i bagdadski brko? Uz to je postao simpatičan i zapadnim silama. Takav sklad istoka i zapada, sjevera i juga, bio je potvrđen i činjenicom da su nesuđenu al-Bakrovu supertvornicu eksploziva (i još koječega) sagradili - Jugoslaveni i Nijemci.

Ambicioznom se Sadamu posrećilo da taj projekt bude dovršen upravo na vrijeme za razmah početne faze iračko-iranskog rata. Sadam, koji se divio Staljinovoj “unutarnjoj politici” i vidio sebe kao obnovitelja mezopotamijskih carstava, želio je nekakav “vanjski uspjeh” koji bi ga učinio arapskim i sunitskim herojem, pa su Perzijanci izgledali kao pogodna meta.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista