SLAVNI AMERIČKI PISAC

Jonathan Franzen: Nixonov sam obožavatelj. Nitko za zaštitu prirode nije učinio koliko taj paranoik!

Američki književnik, koji je u četvrtak navečer u VIP clubu dočekan gotovo kao rock-zvijezda, u razgovoru jedan na jedan ostavlja bitno drukčiji dojam nego u javnim i televizijskim nastupima
 Boris Kovacev / CROPIX

ZAGREB - Stvarno mislite da ću ga uspjeti vidjeti? Zbilja mi je to jako važno. Nisam ga dosad nikad vidio i bilo bi mi jako krivo da propustim takvu priliku. Žao mi je što vas opterećujem time, ali stvarno mi je stalo do toga”.

Bila je to jedna od prvih rečenica koju smo izmijenili s Jonathanom Franzenom . Predmet njegova interesa bio je djetlić, sirijski djetlić - kako je precizirao pisac dok je provjeravao hoće li do 14 sati uspjeti stići u Maksimir i tamo pronaći jedan od važnih razloga svog posjeta Zagrebu. Uostalom, ptice su bile i povod njegovu dolasku. Naime, za National Geographic piše tekst o pticama selicama koje stradavaju dok prelaze Mediteran. Ništa čudno, uostalom promatranje ptica njegova je omiljena razbibriga, a i jedan je od poznatijih aktivista za njihov bolji tretman.

Američki književnik, koji je u četvrtak navečer u VIP clubu dočekan gotovo kao rock-zvijezda , u razgovoru jedan na jedan ostavlja bitno drukčiji dojam nego u javnim i televizijskim nastupima.

I dalje je iznimno pristojan sugovornik koji ne vrluda s odgovorima, ali puno je bliži imidžu štrebera, što mu zamjeraju američki mediji uspoređujući ga s jakim i živopisnim figurama tamošnje književnosti. Premda ga se ne bi opisalo kao nekoga kome nedostaje samopouzdanja, zastaje prije odgovora, skreće pogled, često se ispričava, ali i smije kad izrekne banalnost. Zbog čega se onda opet ispričava.

- Nekako mi je lakše kad je u pitanju televizija. Znam što se od mene očekuje, lakše se opustim i uživim u tu ulogu - kaže o intervjuima pisac koji je u Hrvatsku stigao godinu i pol dana nakon što je na engleskom izašao njegov roman “Sloboda”.

Riječ je o romanu na kojem je pisac radio devet godina, a koji je i prije svog izlaska dobio iznimnu medijsku pažnju. Časopis Time “Slobodu” je najavio tako što je na naslovnicu stavio portret pisca uz apel: “ Veliki američki književnik: nije najslavniji ni najbogatiji . Njegovi likovi ne rješavaju zagonetke, nemaju magične moći i ne žive u budućnosti. Ali u svom novom romanu pokazuje nam kako danas živimo”.

Tabu tema

Roman o odvjetniku Walteru, njegovoj supruzi domaćici Patty, glazbeniku Richardu, njihovim intimnim dramama i susretima sa životom, kapitalizmom, ljudima koji ih okružuju i njima samima, Franzena je katapultirao među najpoznatije pisce svijeta. Zanimljivo, jedina tabu tema za razgovor bio je sam roman, odnosno detalji iz njega. “Molim vas, moramo biti pažljivi prema onima koji ga nisu čitali.

Nemojmo odavati previše”, ponovit će kad mu se postavi neko pitanje vezano za sadržaj knjige. Stoga smo s piscem, čiji je posjet organizirao njegov hrvatski izdavač V.B.Z., razgovarali o okolnostima nastajanja djela, pristupu pisanju, obitelji kao nepresušnoj temi, Richardu Nixonu, ali i o tome zašto je mislio da mu posvajanje djeteta može razbiti spisateljsku krizu.

Zašto je obitelj središnja tema svih vaših knjiga, pa tako i “Slobode”?

- Precizna usporedba, barem na način na koji ja to promatram, jest ona s akceleratorom sagrađenim u središnjoj Europi kako bi se proučavale subatomske čestice. Pitanje je zašto su nam potrebni tako golemi uređaji? Potrebni su nam zbog visoke energije, kako bi se zahvaljujući toj energiji mogli proučavati sudari čestica pri maksimalnoj brzini, kako bi se proučavala srž materije. Moje iskustvo kaže da ljudi postižu maksimalnu energiju samo kad su dvije teme u pitanju: jedna je politika, a druga obitelj.

Objema tim vječnim, bezvremenskim temama zajedničko je to što rezultiraju nevjerojatnom energijom, koja je nekad pozitivna, ali često negativna. Politika mi kao tema nije interesantna, imam neki svoj sustav vrijednosti, svoju politiku, i kad pišem o njoj, nisam u stanju pobjeći od sebe. No, mogu pobjeći od sebe kad pišem o obiteljskim vezama. Tada uz pomoć te energije dobijem priliku da duboko zađem u psihu lika.

Kako sam romanopisac, mogu dodatno iskoristiti ono u čemu je roman bolji od svih žanrova, a to je obrada tema iz više perspektiva. Dobijem alat da zavrtim priču, da jasno oslikam sve perspektive ljudi u nekom potencijalnom konfliktu. Bilo bi mi jako teško to činiti s politikom. Pokušavao sam, ali baš i nije išlo.

Osim toga, politika jest svačiji narativ: uključite televizor i tamo je, ne možete pobjeći od nje kamo god da se okrenute. Zašto bih se onda natjecao s tim? Obiteljske veze su ono iz čega crpim energiju za svoje likove.

Ljubav prema likovima

Prezirete odrednicu “velikog američkog romana”. Ipak, rezultat vašeg devetogodišnjeg rada doista jest i romaneskna freska suvremenog američkog društva. Koliko se slika promijenila otkad je “Sloboda” poslana u tiskaru?

- Malo. Nisam napisao tu knjigu kao portret Amerike, napisao sam je kao priču o četiri lika koji žive u vremenu nalik našem. Kao romanopisac ne hvatam se na ono što je u dnevnim novinama, ne zanimaju me dnevno-politička zbivanja i njihove refleksije. Ne samo zato što im ne vjerujem nego zato što obraćam pažnju samo na ono što mi je važno.

Sudeći po “Slobodi”, jako volite te svoje likove. Ako naslov romana shvatimo i kao mogućnost da si sjebu živote, što je mogućnost koju svi odreda koriste - kako to da ste bili tako blagi prema njima u raspletu i dali im mogućnost da se sretno izvuku?

- Istina, jako sam se vezao za te likove i bilo mi je važno da to prenesem čitateljima. No, nemojmo odavati previše zbog onih koji nisu čitali roman. Čitatelji su, inače, podijeljeni oko tog kraja: jedni smatraju da knjiga ima sretan kraj, drugi tvrde suprotno. Ja sam skloniji ovoj prvoj opciji, za mene ‘Sloboda’ ima dijelom sretan kraj, što je posljedica moje davne odluke kao pisca da ću naizmjenice pisati romane s relativno mračnim i relativno sretnim krajevima, prenijeti u završetke svojih romana taj balans života.

Ono što mi nikad ne bi palo na pamet jest da ostavim otvoren kraj. Volim kad knjige imaju konkretne završetke, nisam postmodernistički pisac u tom smislu, prije sam antipostmodernistički. I nekako mislim da najmanje što možeš učiniti za svog čitatelja jest to da ispričaš priču do kraja.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:31