Jergović: Osjećao sam se kao cura koja ide cestom, a svi viču da je kurva. Najgore bi bilo da objasni da zapravo nije

Ja sam u vrijeme našeg rata stvarno imao iluziju da ću kad sve to prođe, i ja biti drukčiji čovjek, i da ćemo svi biti drukčiji ljudi. Da će nam biti užasno i iskreno žao nekih drugih ljudi kojima se nešto strašno događa. A ne da svi naši mediji izvještavaju o stanju u Egiptu kroz prizmu sudbine deset ili trideset Hrvata koji se jesu ili nisu uspjeli izvući, kao da nas nije briga za same Egipćane kojima se uistinu događa nešto strašno, lamentirao je Miljenko Jergović na početku Salona tijekom kojega se, ovaj put, nije gasio televizor: CNN-ovo izvještavanje o napadu Mubarakovih nasilnika na demonstrante naprosto se nije moglo isključiti.

Konfliktno društvo

“Da , to je zanimljiva teza”, promrmljao je dr. Zuppa, prevrćući po bilješkama koje je donio, dok sam ja, već i prirodom posla, pokušavao braniti medije, tvrdeći kako je logično da prvo izvještavaju o lokalnim aspektima čak i tako velikog svjetskog događaja jer našu publiku, barem jedan, vjerojatno veći dio, mora zanimati jesu li Hrvati u Egiptu na sigurnom.

Miljenka Jergovića i Vjerana Zuppu pozvao sam u Salon u povodu polemike koja se razvila poslije poznatog Viskovićeva napada na Jergovića, koji je se pretvorio u jednu od razmjerno rijetkih polemika na hrvatskoj javnoj sceni, u kojoj, međutm, sam Jergović dosad nije sudjelovao. I u prekjučerašnjem trosatnom razgovoru o slučaju Visković protiv Jergovića razgovarali smo razmjerno kratko. Veći dio razgovora bavio se ulogom intelektualaca na hrvatskoj javnoj sceni, i odnosom politike i “javnih” intelektualaca, pod uvjetom da takvo što postoji u današnjem hrvatskom društvu.

Taj sam dio razgovora, koji je počeo poslije juhe od gljiva (“Ovo je jako fino; moram Vam priznati da uživam u kuhanju”, zadovoljno je kazao Zuppa), otvorio konstatacijom da u Hrvatskoj javni intelektualci zapravo ne postoje.

“Ne znam postoje li, a ako postoje, ne znam na koji način postoje”, složio se Jergović. Osim toga, ta oznaka, javni intelektualac, u hrvatskom jeziku ima patetičan prizvuk. Kada se o tome počne govoriti, čovjek ima dojam kao da se mora opravdavati što o tome uopće govori. Za početak, zašto mislim da javni intelektualac u Hrvatskoj ne može postojati? Zato što javni intelektualci mogu postojati samo u društvima koja su demokratska. Demokratsko se društvo od nedemokratskog razlikuje po tome što je demokratsko društvo konfliktno društvo u kojemu ljudi jedan s drugim raspravljaju, svađaju se, prepiru, a nedemokratsko društvo je društvo kampanje i društvo hajke. Kada je, primjerice, 1954. godine Đilas počeo da misli, mislio je jedno mjesec dana, i onda je krenula kampanja. I to se uvijek zakonomjerno događa, kada se 1954. godine pojavi Đilas, i počne da misli. U današnjoj se Hrvatskoj, bojim se, još nije dogodila situacija da se iznevjeri taj đilasovski princip”, završio je Jergović.

Slabo stanje prošlosti

“A sada bih ja trebao nešto reći?”, počeo je Zuppa. “Mi imamo velik problem, historijski govoreći, u hrvatskoj kulturi da se posreduju oni problemi, ona pitanja, koji generiraju takvu konfliktnost društva. Kada se, dakle, istražuje geneza kritičkog mišljenja, kaže se da je kritičko mišljenje generirano na onim društvenim bolima, na onim društvenim ranama, na onim kulturnim ranama koje se zovu Rousseau, Heidegger, Freud... Radi se, dakle, o onim momentima koji su izazvali velike konflikte u kulturnoj sferi. Radi se tu, naravno, i o Marxu i o mnogim drugima, da dalje ne nabrajam. Oni su ostavljali za sobom žarišta koja su rađala kritičku misao. Kad sam išao malo pogledati tko bi kod nas mogao zamijeniti takva imena, dakle tko bi kod nas igrao ulogu velikih europskih filozofa i pisaca, tko se uvrštava u žarišne elemente one intelektualne boli koja je proizvodila velike programe, zaključio sam da mi u cijeloj našoj hrvatskoj povijesti nemamo više od pet imena koja su generirala kritičko mišljenje i koja su reprezentirala određen tip kritičkog javnog intelektualca koji stalno želi kritički misliti i koji otvara neke dublje probleme. Nisam, ponavljam, došao dalje od pet imena u kompletnoj našoj kulturnoj povijesti. I sada mi se čini da je jedan od ključnih problema u pitanju o današnjoj funkciji, ili uopće o postojanju ili nepostojanju javnih intelektualaca u Hrvatskoj, slabo stanje u prošlosti naše kulture.”

Zašto je šutio

Butković: “A na kojih pet ljudi zapravo mislite?”

Zuppa: “ Marin Držić sigurno je jedan od njih. Tu su još Matoš i Krleža, pa Marulić i Ujević, a ne znam je li to Ranko Marinković”.

Butković: “A Zagorka, prema Vašem mišljenju, ne spada u taj rang?”

Zuppa: “Ne, Zagorka nikako. Ne bih je mogao na taj način tretirati. Možda nisam bio posve jasan. Kada govorim o Držiću, ne govorim samo o njegovim umjetničkim djelima, nego i o njegovoj političkoj, zavjereničkoj ulozi. Na isti način govorim o Matošu i Krleži. Već kod Držića radi se o jednoj tipologiji intelektualca koji se, kako bi rekao Sartre u svom Pledoajeu za intelektualce, bavi poslovima koji nisu njegovi”.

Jergović: “Za sve koje ste nabrojali, osim, donekle, Krleže, može se reći da su veći dio svoga života, u društvu u kojemu su živjeli, bili tretirani kao besprizorni. Držić je bio nacionalni izdajnik, da se izrazim na suvremen način, Ujević je i dandanas neka pijandura...”

Zuppa: “A bio je i osuđivan.”

Jergović: “Tako je... Matoš je svima bio dužan neke pare, i plivao je preko Dunava tamo i ovamo...”

Butković: “Što je sve savršeno logično i konsekventno”.

Zatim je profesor Zuppa, valjda da bi razbio prijeteće visok ton ove rasprave, spomenuo kako je osim javnog intelektulaca, u hrvatski jezik uvedena i kategorija mislećeg intelektualca te da tu sintagmu koristi, eto, baš onaj čovjek, bivši glavni urednik Vijenca, koji je intervjuirao predsjednika Hrvatskog društva pisaca kada je Velimir Visković odlučio optužiti Miljenka Jergovića za reafirmaciju četništva, ali i za ponešto drugo. Poslije još nekoliko zločestih primjedbi na račun uređivanja Vijenca, a osobito na račun njegove kadrovske politike, Miljenko Jergović odlučio je reći ponešto o sukobu u HDP-u i na kulturnoj hrvatskoj sceni, što su ga izazvale Viskovićeve izjave.

“Vrijeme je, valjda, da i ja kažem zašto sam dosad o tome šutio. Zašto se, znači, Mona Lisa smješka? Vi se možda sjećate kada je Andrija Hebrang prije godinu dana sazvao konferenciju za novinare u Saboru pa je obavijestio javnost o mom skandaloznom stavu prema Draži Mihailoviću. Tada sam prvi put odgovorio Andriji Hebrangu. Na to je Hebrang nastavio inzistirati, pa sam mu odgovorio malo dublje, pa sam, naposljetku, treći put reagirao pošto je Vijenac objavio pismo Mirsada Bakšića, bivšeg vojnog tužitelja, o cijelom slučaju. Ja jednostavno ne mogu o istoj temi govoriti stotinu puta, kada je god netko potegne. Drugo, već je kod Hebranga meritum stvari postao nevažan. Ja sam to, naravno, shvatio i kada sam prvi put odgovarao Hebrangu, ali sam svejedno napisao da sam govorio o jednom književnom liku i o tome kako pojedine povijesne ličnosti u mojoj imaginaciji funkcioniraju ili ne funkcioniraju kao književni likovi. Ja duboko mislim da bi kod svakoga, osim, možda, kod druga Stalijna, takvo što funkcioniralo kao normalno obrazloženje jer se nisam upuštao ni u kakvu moralnu, vrijednosnu ili bilo koju drugu neknjiževnu kategorizaciju Draže Mihailovića. To je, čini mi se, nešto što se smije objasniti samo jednom. U svim drugim situacijama, a ova Viskovićeva nije prva poslije Hebranga - već mi se to događalo po Bosni - svaki sam se put osjećao tipski jednako. Otprilike kao cura koja ide cestom, vrlo je zanimljivo da sam se osjećao kao cura, i netko za njom krene vikati da je kurva. U toj situaciji nema sretnog rješenja...”

Razgovor u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju nedjeljnog Jutarnjeg