LJUBAV NA ASFALTU

Jelena Veljača: Sve smo mi tatine curice, ali tata je - samo jedan

Očekujemo li mi, negdje duboko u sebi, da muškarci budu uvijek spremni zaštitnici, oni koji donose kruh na stol, spasitelji, a mi samo figure?
 Ilustrirao Robert Sever

Frendica mi je jutros napisala sljedeću poruku: “Ja sam bila tatina curica i jedino s muškarcima nisam nikada u životu imala problema! Naprosto u djetinjstvu naučiš da te najvažniji muškarac u tvom životu obožava ma što učinila, pa nekako to očekuješ i kasnije, od muža, ljubavnika, partnera… Ne pristaješ ni na što manje”. Nevjerojatno točno, pomislila sam sneno dok sam provjeravala profile svih svojih prijateljica u potrazi za novostima u njihovom virtualnim životima.

Na metar od mene stajala je pripremljena nova proljetna haljina koju sam namjeravala odjenuti za promociju na kojoj sam se obećala pojaviti kasnije toga dana. S ljubavlju sam je pogledavala srčući kavu. Objekt moje žudnje za kojim sam iz daljine slinila nekoliko tjedana, obilazeći dućan Sonie Rykiel kao maca oko vruće kaše, ipak se našao u mom ormaru. Bez obzira na novi kućni red koji je okrutno uspostavio moj suprug, na koji su me pored svakog ogledala u stanu upozoravale isprintane definicije riječi RECESIJA i ŠTEDNJA, fotokopirane iz Anića i uvećane, za slučaj da se pokušam obraniti kratkovidnošću. Što mogu, kad sam vizualan tip, nemušto sam se šalila. Dečko na novu plavo-bijelu Soniu nije mogao imati primjedbe: kupio mi ju je - tata. Ponizno priznajem, i mene bi se lako moglo svrstati u kategoriju tatinih curica. No, za razliku od moje uvijek optimistične prijateljice, ja se sve više priklanjam mnijenju svog milog supruga da mi je tata s tim što je uvijek bio tu za mene zapravo napravio medvjeđu uslugu.

Najveći dio svog radnog tjedna koncentrirana sam i samostalna, a čak ni po najgoroj južini suze ne dolaze u obzir. Visoke potpetice čuvam u ormaru, no samo za posebne prigode. Život me naučio da je u njemu moguće aktivno i ravnopravno sudjelovati samo u obući za trčanje, borbu i poneki bijeg. Cmizdrim samo u privatnosti vlastite kupaonice, nikad pred neprijateljima. Naučila sam najbitnije iz muškog rječnika za preživljavanje na cesti (znam što je osovina i tlak u gumama). Striček mesar me više ne može prevariti - nakon što sam nekoliko godina naivno kupovala podmetnutu junetinu umjesto teletine, lupila sam šakom o pult i zaurlala pred pola kvarta. Bogami, nisam iznenadila samo stričeka mesara.

Glas koji je izašao iz mog navodno anoreksičnog tijela (to kažu portali, a tko portalima ne vjeruje, pravi se bespotrebno pametan) bio je začuđujuće zreo. Cigarete? Rak grla? Ne, samo sam konačno mutirala. Pilić koji je godinama iritantno cvilio i puštao da ga svi varaju samo da ne bi došao u sukob sa zastrašujućim pijetlovima, pretvorio se, ni više ni manje, u T-rexa, kojem su se ženski hormoni vidjeli samo po curičastom novčaniku iz kojeg sam plaćala savršene teleće šnicle nekoliko trenutaka kasnije. Hura, nije mi trebao tata! Većinu vremena.

A onda, ponekad se umorim i opustim. I poželim zatreptati očima i samom svojom pojavom, kako kćeri to već znaju, natjerati strogog patera familiasa da se rastopi kao maslac na tavici i ispuni svaku želju svojoj vrhunaravnoj princezici. Posve nesvjesna da sam jednim pogledom u stanju začarati gospodina direktora, kroz djetinjstvo sam prihvaćala znakove njegove slijepe odanosti kao zadanu vrijednost. Nisam se skanjivala uskočiti u zagrijani auto kojim bi došao po mene oko četiri ujutro, nakon mog izlaska s curkama ili potrošiti novac na Levis 501, koje mi je stavio u putovnicu ZA SLUČAJ NUŽDE. Najlakše se, naravno, naviknuti na pažnju. Zaista je moja prijateljica u pravu kad kaže da te svaki frajer, nakon takvog tretmana od malih nogu, mora držati kao kap vode na dlanu. No, postoji i druga strana: nikada nisam znala procijeniti pretvara li patološka očinska ljubav kćeri u razmažene i nepodnošljive Hedde Gabler (koja je na kraju drame samu sebe upucala od dosade i obijesti) ili žene ipak zaslužuju da ih se pazi i mazi dok kraja života i dalje?

Kako moderna psihologija napreduje, čini se da bi najnormalniji ljudi mogli biti oni bez roditelja, no kako takvih nema - svi smo, više ili manje, bolesni. Ako se tata izblendao nakon vašeg rođenja - nije dobro. Ali, što ako je ostao? I što ako nikad nije jako poželio otići? Što ako je postavio prokleto previsoko vaša očekivanja od mušakaraca? Ako ćemo tako, moj tata je Blanka Vlašić među (pre)brižnim očevima. Snažan, pravedan i strog. No, mek u srcu. Kad sam popustila svojoj unutarnjoj Kraljevni Na Zrnu Graška i zacvilila kako sam maaaalčice prekoračila svoje gabaritiće, a proljeće je stiglo i haljina iz izloga me zooove, tata je (očekivano, priznajem, priznajem) jednostavno morao biti heroj. Kući sam se vraćala s osmijehom i lijepo zapakiranom vrećicom.





No, ubrzo, ponovno grižnja savjesti! Ona zbog minusa na kreditnoj kartici mala je beba prema grižnji savjesti koju sam osjetila zato što sam samu sebe, svjesno, infantilizirala i zaista, ZAISTA - žicala tatu da mi kupi haljinu. O, Bože, pogledala sam se u retrovizor na putu kući i bijesno pitala: “Koliko je tebi godina?! 12?!” Vrećica na stražnjem sjedalu kao da se smijala, plazila jezik i šaptala zločesto: Misliš da si bolja od onih koje žicaju sugar dadies - sponzore - za istu stvar?

Pobjegla sam iz auta, zarobivši kuju u njemu. Ne haljinu, nego razmaženu tatinu curicu.

Jesu li, suprotno uvriježenom mišljenu, za sve krivi očevi? Iskrsle su mi odvratne slike pred očima. Može li biti, O, MOŽE LI BITI, da sve mi koje zlostavljamo svoje muževe s očekivanjima, mjerenjima, analizama, razgovorima o emocijama, svojim nezadovoljstvom, durenjem, suzama i depresijom, zapravo, još uvijek, želimo taticu koji će skakati na svaki uzdah naše duše i tijela? Neke od nas, mislim da imena nisu bitna, odu u toj potrazi za vječnom sigurnošću i pažnjom malčice predaleko pa traže dečke u generaciji svojih bioloških očeva. No, što je s nama koje smo izabrale teži put, koje same gradimo, plaćamo, borimo se i (samo ponekad) uspijevamo? Što je s nama koje inzistiramo na tome da nam ne trebaju staratelji nego partneri? Kriju li se i u nama djevojčice koje su odmalena učili da je krhkost vrlina, a ljepota dobitna karta? Očekujemo li i mi, negdje duboko u sebi, da muškarci budu uvijek spremni zaštitnici, oni koji donose kruh na stol, vojskovođe i spasitelji, a mi samo figure, njegovane i kao nacrtane, s krilima i dugom kosom o koju bi se svaka moderna žena saplela da pokuša išta učiniti sama? Ako nas tatice i jesu naučile da poštujemo same sebe i tražimo sve što nam treba odmah i sad i da frknemo nosom kad to ne dobijemo, znači li to da su baš bili - posve u pravu?

Sjetila sam se svih trenutaka kad sam urlala na svog muža “zašto ne stigneš”, “gdje bih ja došla da poput tebe spavam popodne”, “zar ne možeš to učiniti ne za mene, nego za nas”. Shvatila sam da ga maltretiram tražeći od njega da bude sve ono što me izluđivalo kod mog tate - svemoćni Dalmatinac, muškarac čija riječ je uvijek zadnja, čije mišljenje je uvijek točno, onaj koji misli, koliko god ih poštovao, da su žene ipak fragilna bića s kojima se mora rukovati vrrrrlo pažljivo. Kad me dan prije vjenčanja pitao HOĆU LI MOĆI SAMA DO OLTARA, ostavio me bez teksta. FYI, oltara nije ni bilo. Udavala sam se u vrtu restorana. Nisam bila sigurna pita li me jesam li u stanju doći do “oltara” (Možda ću se srušiti od uzbuđenja? Možda ću se usput prehladiti?) ili na svoj način izražava čudnu želju da me preda budućem suprugu. Što, dakako, nije dolazilo u obzir jer sam si nekako umišljala da se imam pravo predati kome god želim - sama.

Kasnije sam shvatila da se možda radi samo o dirljivoj tradiciji, koja izgleda dobro u filmovima ili na fotografijama crkvenih obreda. No, iako sam si ugodila i odjenula se poput lutke, ipak nisam mogla progutati da se i ponašam poput jedne takve (hvala, Nora!) koja prelazi iz jednih ruku u druge.

Odhodala sam sama ‘do oltara’ (iako sam se, priznajem, zaista skoro srušila od uzbuđenja), no negdje u prvoj polovici večeri zaletjela sam se ipak tati u zagrljaj. Prevrtjevši taj film još jednom u glavi, odahnula sam: postoji naručje u kojem smo uvijek sigurne, no tatica može (i treba) biti samo jedan.

Ako skrivate, poput mene, negdje u tami ormara plišanu igračku iz djetinjstva, u redu je, niste lude. Svijet zna biti gadan, zastrašujuć, baš kao što se ono igralište na Trešnjevci činilo ogromno kad sam bila bebačica i kad se ničega nisam bojala - samo ako bi me tata držao čvrsto za ruku. Otišla sam po svoju haljinu posve mirno. Možda se moram ponašati kao odrasla osoba sa svim drugim ljudima oko sebe, no uvijek postoji jedan muškarac koji će me voljeti i kad se raspadnem, rastavim na proste faktore i poželim da me nakratko kroz život netko vodi za ruku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 21:39