JELENA VELJAČA O DORIS PINČIĆ 'Je li udarac u redu ako je blag? Ako ne ostavlja crvenilo na tijelu, zaslužujemo li ga?'

Doris ( Pinčić, glumica) je napisala kolumnu u kojoj je priznala da je Donatu (svom sinu) dala po guzi (peleni!) i da joj to zasigurno nije zadnji put da tako disciplinira dijete. Nekako sam uspjela propustiti navodnu “buru” komentara koju je izazvala ova kolumna na internet portalu klokanica.hr, vjerojatno zato što sam na moru, i ne čitam nikakve portale, a kamoli klokanicu.hr, znajući negdje podsvjesno da me od sadržaja na klokanici.hr dijele samo mjeseci čudnovate nemajčinske bezbrižnosti koja je simptomatična za žene koje nisu majke (ali puno čitaju o tome, haha), i koja je, nažalost, prilično neosviještena sve do, kažu mi iskusne žene, trenutka kad shvatiš da ne možeš ni otići piškiti bez da doguraš dijete u kolicima da te gleda s ruba vrata. Unaprijed se moram ograditi od objektivnosti u ovom tekstu: Doris, naime, poznajem jako dobro, već godinama, i prošle smo zajedno mnoge stresne situacije, od kojih ni jedna, priznajem, nije bila jednako stresna kao što je, pretpostavljam, odgoj prvorođenog sina u ranim dvadesetima dok istovremeno pokušavaš (uspješno) održavati svoju karijeru, no svejedno ću se usuditi reći da smo nas dvije nešto kao ratne družice - vidjela sam Doris u suzama od iscrpljenosti, u suzama od upale mjehura, bile smo i u zajedničkim suzama dijeleći simptome svega navedenog, radeći četrnaest sati dnevno bez prestanka, bez petka i svetka... i nikada nikoga nije udarila, istukla, povrijedila, pogodila četkom za kosu u šminkeraju, ili se oblila na setu pa vrijeđala ekipu (svi navedeni primjeri desili su se u stvarnom životu, ali ne s Doris u glavnoj ulozi).

To dakako, reći ćete, ne znači mnogo, jer je dječja pravobraniteljica izdala proglas o tome kako Doris prijeti zatvor zbog priznanja da ponekad fizički disciplinira svoje dijete. Kontroverzna metoda s kojom sam dobro upoznata preko nekih svojih drugih prijateljica-majki zove se “pelenom po guzi”, i korijene ima u našem odgoju koji u vrijeme kad smo mi odrastali (prije tridesetak godina, recimo), uopće u pitanje nije dovodio imaju li roditelji pravo fizički kazniti svoje dijete. Moji su bili izuzetno progresivni, pa su se prilično suzdržavali istoga - batine, primjerice, nisam dobila nikad u životu, ruka se na djecu nije dizala, ali, ako ćemo posve iskreno, bili smo djeca izašla iz raja, pošteni, iskreni i pristojni. (Ne znam što se desilo u međuvremenu, ali to je posve druga tema.) Mama je, kad bi vrag odnio šalu, znala strogo reći: “Popit ćeš ovaj lijek na lijep način ili na moj način!”, ne ostavljajući mi baš puno prostora da saznam što je to “njezin način” - bilo me, dakako, previše strah, pa bih uvijek na kraju progutala razmrvljeni antibiotik u žlici kompota od jabuka (mama je također mislila da ohlađeni domaći kompot od jabuka sve liječi, no i to je sad neka druga tema). Tek sam kasnije saznala da je mama odahnula svaki put kad bih ja odabrala “lijep način”, jer ni sama pojma nije imala što se krije iza složenice opasnog naziva “moj način” - no očito je u masovnoj svijesti djece osamdesetih batina bila nešto što nije tako nemoguće - čega bih se ja inače, koja je nikad nisam doživjela, toliko bojala? Priče mojih prijatelja bile su nevine i iskrene: mama me istukla jer sam razbio čašu, tata mi je opalio šamar jer sam kasnila iz izlaska. Koliko god sad grozomorno zvučala svaka od tih rečenica, one su doista bile dio naše svakodnevice. Sjećam se da sam i tada blago zadrhtala na svako takvo priznanje - naime, kao dijete roditelja koji su čitali doktora Spocka i vjerovali da se razgovorom može riješiti sve, osjećala sam se kao da mi prijatelji priznaju ozbiljno zlostavljanje. Ipak, bila sam kalibrirana prihvatiti pljuske koje su primali kao činjenično stanje - prešutjela bih, kimnula glavom u nemuštom pokušaju razumijevanja, možda čak i izmislila neku sličnu priču da bih bila dovoljno ista te i dalje prihvaćena u njihovu društvu.

Dobiti fizičku kaznu za neposlušnost, naime, bilo je mainstream, a suzdržavanje mojih roditelja - alternativa. Prava je činjenica da sam, odrastajući tako da su se moji roditelji grozili ideje kad ćemo brat i ja konačno shvatiti da iza njihovih verbalnih prijetnji (“pospremi sobu ILI!”) ni sami ne znaju što stoji (“Pojedi taj tanjur graha ili... ću ja sjesti i plakati jer nikad ništa ne jedeš?”), izrasla u osobu koja je toliko nesklona fizičkom nasilju da sam zlostavljanjem smatrala neopisivu viku svog bivšeg dečka kad bismo se svađali - što je, da se razumijemo, i BILO zlostavljanje. I tu smo negdje, kod tanke fine granice koja se zove “kako to sve utječe na djecu”. Udarac po peleni, osim što ih strese i pribere, pretpostavljam (nisam, dakako, nikad probala, ali nikad nisam bila ni nemoćna pred izazovima majčinstva), u tom trenutku ne ostavlja nikakve tragove na dijete. (NE govorimo o batinama, pljuskama, dodiru kožu o kožu, već o udarcu po peleni). Međutim, hoće li kasnije u životu zbog toga određeni udarci biti jednako normalni kao i taj? Ako je udarac blag, u redu je? Ako je kažnjavanje blago i ne ostavlja crvenilo na tijelu, zaslužujemo ga? Ako moj dečko, može se zapitati osamnaestogodišnjakinja, viče na mene, on me zapravo ne tuče, pa me i ne zlostavlja? Granica dakako ima i drugu vizuru. Kako se smiju disciplinirati djeca? Moderna bi pedagogija rekla - gotovo nikako. Što je predivno, nježno, razumno i civilizirano u teoriji, ako ste, kao ja danas, na terasi s koje se čuju cvrčci i jedete skradinsku tortu za doručak, nježno mazeći svoj trudnički trbuh (nikad te neću udariti, ljubavi, tebe ne), te čitate članke o majčinstvu istovremeno se budeći i pripremajući za tekst.

Međutim, kad se nađete u situaciji pravog, svakodnevnog, predivnog ali iscrpljujućeg majčinstva, ponekad, kažu mi šaptom bliske prijateljice, doista ne znate kamo dalje i kako postupiti pred dječjim tantrumom, razmaženošću izazvanom činjenicom da je danas nepopularno kažnjavati djecu na bilo koji način, čak i ako kazna nije fizičkog karaktera. Jedan mi je prijatelj rekao da je u nedostatku bolje solucije znao stresti svog klinca, i to mi je zvučalo strašno. Svaki fizički dodir s prizvukom agresije me prepada, i postavljam se, ovako izadaleka, u nadmoćnu poziciju one koja osuđuje majke koje “popuste”.

Međutim, možda i ja priznam Doris, kao što je ona priznala svima nama, za tri godine na kavi, dok mi dijeli savjete za vječne podočnjake i kronični umor, da ponekad, samo ponekad... Poznajem i dijete koje nikad nije disciplinirano, poput mene. Nepodnošljiva je, svojeglava, histerična i neodgojena. No poznajem mnogo više djece koja su odrasla u tradicionalnom hrvatskom načinu koji ponekad predumnijeva i rečenicu “batina je izašla iz raja”. Ako nisu otvoreno agresivni, onda su pasivno agresivni, zaplašeni, puni samonametnutih restrikcija i strahova. Muškarci koji su tako odrasli smatraju normalnim da šutnu psa, izderu se na ženu, lupe dijete. Žene koje su tako odrasle tuku djecu često iz nemoći i kontejnirane agresije koju negdje moraju izbaciti.