Jedina, baš jedina mogla je Sanaderu reći: Nema šanse

U dvorani Lisinski, na nekom saboru HDZ-a početkom 1996., Marina Matulović-Dropulić stajala je i, po običaju, pušila. Matulović-Dropulić je strastvena pušačica. Ali, puno važnije, u tom trenutku ona je nova gradonačelnica Zagreba, imenovana odlukom predsjednika Franje Tuđmana. Trebat će nešto vremena da tu nametnutu odluku prihvati i Gradska skupština - to je bio tek početak tzv. zagrebačke krize - ali u tom trenutku Marina već vuče sve konce u zgradi nasuprot dvorane Lisinski, u Poglavarstvu Grada Zagreba.

Evo je, dakle, na skupu HDZ-a, što je u to vrijeme, sredinom 1990-ih, bio oblik okupljanja negdje između političkog skupa i sajma raznih usluga. Sajma na kojemu se neki pohlepniji članovi HDZ-a pojave samo da bi “slučajno” susreli nekog stranačkog kolegu na poziciji pa ga “usput” zamolili za neku sitnu uslugu od koje će imati privatne koristi.

Problemčić u suterenu

To je godina kad je tadašnji ministar financija, primjerice, u gužvi stranačke svite na otvaranju Zagrebačkog velesajma snimljen kako uzima sa stola bocu rakije i skriva je ispod sakoa. To je dominantna atmosfera i na skupovima HDZ-a: uzmi sve što ti se sviđa.

Na skupu HDZ-a Marinu Matulović-Dropulić u jednoj čik-pauzi prekida stranački kolega Ivo Sanader, u to vrijeme predstojnik Ureda predsjednika Republike. Prema pričanju svjedoka, koji je želio ostati anoniman, upravo u dvorani Lisinski Sanader je zamolio Marinu da mu riješi jedan problemčić u Kozarčevoj 21.

Nakon tog dogovora, a po nalogu gradonačelnice, službenici gradskog stambenog poduzeća izlaze na tehnički uviđaj suterenskog stana u Kozarčevoj 21, posljednjeg stana u cijeloj vili koji u tom trenutku nije u vlasništvu obitelji Sanader. Proglašavaju ga nepogodnim za stanovanje i u travnju 1996. gradska komisija briše ga iz gradske evidencije stanova, a stanarki dodjeljuje novi, zamjenski stan na Malešnici. Od toga dana Sanaderovi imaju čitavu Kozarčevu 21 samo za sebe.

Sanader se na svome primjeru mogao uvjeriti da će zagrebačko Poglavarstvo pod gradonačelnicom Marinom Matulović-Dropulić biti vrlo učinkovito u rješavanju problema građana. Možda učinkovito samo prema građanima koji se zovu Ivo Sanader, ali Sanader nije izgledao kao netko tko će se zamarati tom sitnicom. On je još u devedesetima stekao sliku o Marini Matulović-Dropulić kao o vrlo profesionalnoj i učinkovitoj ženi.

Njihovi putevi otad su se sve češće ukrštavali. Godine 1999. oboje su sjedili u odboru za podizanje spomenika Marku Maruliću u Zagrebu. Sanader je bio predsjednik, a Marina je, kao gradonačelnica Zagreba, bila članica odbora zadužena da donese novac. Sjedio je unutra i tadašnji ministar kulture Božo Biškupić. I on je Sanaderu mogao govoriti samo riječi hvale o Marini Matulović-Dropulić. Biškupić i ona pobliže su se upoznali još ratnih 1992. i 1993. kad su oboje bili zamjenici zagrebačkoga gradonačelnika Branka Mikše. Biškupić dogradonačelnik za društvene djelatnosti, a ona za gospodarstvo.

- Ona je vrlo sposobna žena. Vrlo radišna i veliki stručnjak - kaže i danas Božo Biškupić koji je u paketu s Marinom Matulović-Dropulić i još dvojicom ministra nedavno smijenjen iz Kosoričine Vlade u koju su svi ušli još pod Sanaderom kao premijerom.

Okoliš je nije zanimao

Lijepu riječ o Marini uvijek je Sanaderu mogao reći i njegov prijatelj Jerko Rošin, koji je s njom diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1967. godine.

I njezina osobna usluga Sanaderu i svi ljudi do čijeg je mišljenja Sanader držao, govorili su mu da je Marinu Matulović-Dropulić dobro imati u timu kad je sastavljao svoju prvu Vladu 2004. godine. Otad pa sve donedavno ona je bila ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.

Držali su je možda najstručnijim članom Sanaderove Vlade, nazivali je ženom-bagerom (zbog kampanje rušenja bespravne gradnje u koju je krenula na početku mandata), povremeno bi je prozivali da pogoduje IGH u kojem ima 0,9 posto dionica, ali smatralo se, uglavnom, da je ministrica Matulović-Dropulić žena na mjestu. Sve dok USKOK-ove istrage nisu bacile potpuno novo svjetlo na prirodu cijelog Sanaderova modela upravljanja državom, pa su zahvatile i njezino ministarstvo, odvukle njezina suradnika Vinka Mladinea u pritvor, a ona sama smijenjena je i vratila se u Sabor.

Kao ministrica, pokazivala je potpunu nezainteresiranost za zaštitu okoliša. To je prepustila državnom tajniku Nikoli Ružinskom. No, može li je to osloboditi eventualne krivnje za afere iz domene zaštite okoliša, koje USKOK sada istražuje?

- Iako je zaštitu okoliša prepustila Ružinskom, ona je ipak kao ministrica formacijski odgovorna i dopustila je neke svinjarije koje su Ružinski i Mladineo radili. Bila je o njima obaviještena, ali nije ništa učinila - rekao je Vjeran Piršić, predsjednik udruge Eko Kvarner.

O tome koliko se koncentrirala na graditeljstvo, a zapostavljala resor zaštite okoliša govori i podatak da je izbjegavala pojavljivati se pred saborskim Odborom za zaštitu okoliša. Taj je odbor često sazivao tematske sjednice, a u jednom je slučaju ministrica telefonom zvala predsjednicu Odbora, Marijanu Petir, i pokušavala odrediti tko bi trebao biti pozvan, a tko ne. Mrzila je aktiviste za zaštitu okoliša, koje je doživljavala kao “huškače”.

Predsjedniku HSS-a, Josipu Friščiću, više se puta žalila na Marijanu Petir i tražila da, kao njezin stranački šef, obuzda mladu zastupnicu HSS-a koju je smatrala prerevnom i previše popustljivom prema ekoaktivistima.

Nitko od mnogih naših sugovornika nije mogao objasniti zbog čega je ministrica osobnim primjerom tako vidljivo zapostavljala jedan od resora za koji je nadležna. Možda je jedino objašnjenje to da se, po svojoj prirodi, isključivo na pitanjima graditeljstva i prostornog planiranja osjećala kao kod kuće. Suradnici iz zagrebačkog Poglavarstva pamte da je na sastancima zapovijedala svojim podčinjenima “kao šef na gradilištu”.

- Derala se, na Slavka Dakića je često psovala, a Borisom Orduljom bi ‘obrisala pod’, on bi bio manji od makova zrna - otkrio je jedan sugovornik koji je u to vrijeme bio u gradskom HDZ-u. Dakić i Ordulj bili su neki od njezinih najbližih suradnika za urbanizam i graditeljstvo. Prvi je nakon njezina odlaska ostao vjerno služiti sljedećem gradonačelniku Milanu Bandiću, a drugog je kao ministrica povukla u Hrvatske autoceste gdje je i danas predsjednik NO-a.

Sukob oko Bechtela

Svoje čvrste stavove nije pokazivala samo prema podčinjenim suradnicima, katkad bi to činila i prema nadređenima. Pa i prema premijeru Ivi Sanaderu u godinama njegove najveće moći, kad su mu svi drugi kimali glavom, a oni koji su se najviše dali impresionirati čak su i Sanaderovoj Amazonki Bianci Matković ustajali u stavu mirno kada bi ih zvala na telefon.

- Sjećam se zatvorene sjednice Vlade u Gospiću 2004. godine kad se odlučivalo o davanju posla Bechtelu. Sanader je to gurao, zajedno sa Žužulom, naravno, a jedino je Marina bila protiv. Govorila je da će to uništiti domaću građevinsku industriju. Bilo je tu svega, čak i nuđenja ostavke, ali na kraju je popustila - sjeća se jedan izvor iz tadašnje Vlade koji je pristao pričati pod uvjetom da ostane anoniman. Nakon što ju je slomio, Sanader je odigrao potez koji će poslije često koristiti pri izglasavanju potencijalno štetnih odluka: prije samoga glasanja otišao je u “neodgodiv” posjet lokalnom biskupu i ostavio svojim zamjenicima da nastave voditi sjednicu.

O drugom Marininu neslaganju sa Sanaderom na sjednici Vlade postoji i stenogram, koji je Jutarnji list ekskluzivno objavio u siječnju 2006., iako je sjednica na kojoj se o tome razgovaralo bila zatvorena. Riječ je o sjednici u prosincu 2004. na kojoj je premijer Sanader inzistirao da se Vladi Zecu odobri koncesija za kamenolome, smanji dug i omogući obročna otplata.

“Gospodine predsjedniče, tu postoji jedan velik problem”, zabilježene su riječi Marine Matulović-Dropulić u stenogramu. “Taj kamenolom je nelegalan.”

“Šta je”, pita Sanader.

“Nelegalan. On nema ništa. Nema ni lokacijsku dozvolu, nema ni građevinsku dozvolu, i normalno da temeljem toga ne može dobiti ni koncesiju...”, odgovara Marina.

“Je, ali imamo ovdje dopis...”, inzistira Sanader.

“Znam, samo, nema šanse da oni to... Oni se nalaze u Parku prirode.”

Bez obzira na to što mislimo o Marini Matulović-Dropulić, nema puno ljudi koji su 2004. - u doba dok je Sanader uzimao luksuzne aute i novac od koga god je htio (vidi primjer Primorac/BMW) - bili u stanju Sanaderu u lice odgovoriti: “Nema šanse, to je nelegalno, ne može!”

- Ne znam što se događalo na sjednicama Vlade oko Bechtela i Kamen Ingrada, koje spominjete, alimogu posvjedočiti još jednom njezinu protivljenju jednoj odluci gdje je također rasprava došla do toga da je ona bila spremna dati ostavku braneći svoje stavove. Njoj je stručni stav bitniji od dužnosti - istaknuo je Jerko Rošin koji je s ministricom Matulović-Dropulić surađivao kao predsjednik nadležnoga saborskog odbora i predsjednik Savjeta za prostorno uređenje države.

Rošin pripisuje bivšoj ministrici velike zasluge za to što su “u Hrvatskoj sve općine i gradovi donijeli prostorne planove, ukupno oko 550”. Rošin ima i pokoju kritiku. (“Moja najveća primjedba njoj jest to što puši”, kaže Rošin na početku i u šali, ali koncentrirajmo se na ozbiljne primjedbe.)

- Glavna primjedba odnosi se na to da je razvoj Hrvatske mogao biti puno intenzivniji i bolji da je sustav koji nadzire Ministarstvo efikasnije proradio. No, sustav je ostao trom. Mnogi investitori bili su nezadovoljni njom kao ministricom misleći da je baš ona svemu kriva. Ali, razumijem i njezinu poziciju jer je to resor u kojemu ima strašno puno intervencija sa strane. Vi kao ministar ne možete povući potez kojim će svi biti sretni. I uvijek se u javnosti iščitava koruptivnost vaših odluka, neovisno o tome ima li je ili nema. To vas opterećuje jer nikad niste sigurni. Najviše opterećuje kad za jedan slučaj dođu dvije intervencije koje su međusobno u sukobu. Zaista morate raditi ono što vam u tom trenutku kaže stručnost i savjest - smatra Rošin.

Ekoaktivisti poput Vjerana Piršića ne misle, naravno, da su investitori bili nezadovoljni ministricom, nego upravo suprotno: da je Ministarstvo blagoslivljalo prostorne planove koji su pretjerano išli na ruku pojedinim investitorima. Prostorni planovi u nadležnosti su lokalnih vlasti, ali Ministarstvo na njih uvijek mora dati suglasnost.

Čista devastacija

- Ministarstvo je propuštalo kroz svoje ruke planove koji su čista devastacija. Prije ove generacije prostornih planova koje je odobrila ministrica Matulović-Dropulić, mi smo imali oko 800 kilometara urbanizirane obale. U novim planovima stvoreni su uvjeti za urbanizaciju dodatnih 750 kilometara obale. Znači, u njezinu mandatu gotovo isto koliko tijekom cijele povijesti - objasnio je Piršić.

U domeni zaštite okoliša neki su zakoni bili kvalitetni. PET ambalaža više ne završava u okolišu, nego se prerađuje, što je dobar koncept, a to što je u Hrvatskoj postao socijalan problem ima više veze s društvom, nego s pozitivnom namjerom samog zakona. No, zato postoje ozbiljni propusti u načinu na koji je Ministarstvo rješavalo crne točke zagađenja okoliša.

- To su bile kvazisanacije, odnosno projekti u kojima je prvenstveni cilj bio uzeti novac, a ne sanirati nešto. Od 2007. upozoravali smo da se u Salonitu pere novac - istaknuo je Vjeran Piršić.

Jedna od tih crnih točaka bila je i bazen s ostacima lužine od nekadašnje tvornice glinice kod Obrovca. Prekjučerašnje privođenje vlasnika tvrtke koja je taj posao dobila od Fonda za zaštitu okoliša i čiji je račun s ugovorenih 80 milijuna narastao na 135 milijuna govori da upozorenja ekoaktivista nisu uvijek bila bezrazložna. Je li Marina Matulović-Dropulić napravila propust time što se na njih oglušivala?