Doktor Jadrijević posvećenik je medicine. Hepatokirurg je, digestivni kirurg, transplantira unutarnje organe, jetru, gušteraču... Popravlja ugroženu jetru, čisti je, transplantira je kad je to nužno. Jetra je bitan organ svakog ljudskog bića, ona je filtar koji štiti čovjeka od svih mogućih otrova. Jadrijević je na vrhu ljestvice najboljih liječnika u Hrvatskoj. Rezultati su mu izvrsni, uspjesi nepobitni. Nevjerojatno je radišan, siguran u sebe i hrabar. Odlučuje brzo, operira polako i pomno. Ne zaboravlja skalpel u trbuhu pacijenta. U punoj je snazi. Pronalazi nove metode operiranja. Kreativan je u svojoj dragocjenoj profesiji. Razgovaramo kasno navečer, naravno u bolnici Merkur u Zagrebu, nakon što je dva dana neprekidno radio. Operirao, jasno.
Kako izdržite ritam svakodnevnih operacija?
- Voljom. Ja to, naprosto, želim raditi. Gledajte, nije to neki težak fizički posao koji bi me brzo umorio. Ali, to jest stresan posao. Adrenalin pri stresu skače pa gubim osjećaj za vrijeme. Kad je operacija komplicirana, ne mislim ni na što drugo, ne osjećam umor, ne osjećam sate koji prolaze. Adrenalina ima previše u tim trenucima. Svaki čovjek koji voli svoj posao je - uspješan.
Vaše radno mjesto je bolnica. Bolnica nije vedra ni zabavna, već bolna i teška...
- Da, svaki dan se s time susrećem. Moja percepcija “profesije liječnik” svakako je sasvim drugačija od onoga što vi zapažate kad dođete na pola sata ili sat u posjet bolnici. Ja znam da su ovdje bolesni ljudi, uplašeni, bespomoćni. Nitko ne dolazi u bolnicu sa željom da umre. Naprotiv. To su činjenice. Moje poimanje bolnice je: ja, liječnik, ovdje radim zato da bih pomogao ljudima. Svakom liječniku, pogotovo kirurgu, interes je pomoći čovjeku, što brže i što - bezbolnije. To je misija liječnika. Imam empatiju, inače ne bih bio liječnik, ali ja si ne mogu dozvoliti da plačem i patim zajedno s pacijentom, jer bi to njega ugrozilo. Moram biti racionalan, efikasan i uspješan. U bolnicu pacijenti ne dolaze na provod. Vi vidite u bolnici zabrinuta lica pacijenata, suze i zebnju. Ja znam svoj zadatak, obavljam ga i optimist sam. Razumijete me? Za mene bolnica uopće nije strašno mjesto. Bolnica je - spas.
Htjeli ste biti kirurg još kao dječak u Sinju?
- Zanimale su me prirodne znanosti. No, moram reći da sam baš na medicinu otišao - zbog oklade. Bila je to 1984. godina. Socijalizam. Navodno, trebalo je tada imati jaku vezu za upisati medicinu. Takav je glas kružio... Okladio sam se s momcima iz razreda, pred maturu, kako ću položiti prijemni na medicini bez ikakvih veza. A nisam ih ni imao... Uspio sam, dobio okladu i postao student medicine u Zagrebu. Godinu dana prije nitko iz Sinja nije uspio položiti prijemni na medicini. U mojoj obitelji nitko prije nije bio liječnik.
Internet je pun pohvala vašem znanju i umijeću, a i osobnosti vašoj...
- Bolnica Merkur u Zagrebu je specijalizirana ustanova za “tešku kirurgiju”. Jedini smo pravi transplantacijski centar u Republici Hrvatskoj. Naši rezultati jednaki su svjetskim rezultatima, po uspjehu, a i po ogromnom broju operacija. Kolega doktor Kocman i ja od prvog smo dana u našem transplantacijskom timu koji danas broji više od 40 ljudi. Došli su i mladi liječnici, Mikulić, Poljak... Volimo to što radimo.
Medicinska tehnologija jako je napredovala, ali vaše ruke su i dalje...
-... najvažnije? Jesu. Ne samo ruke. I ne samo moje ruke. Taj transplantacijski tim je poput jednog ogromnog kotača koji stalo vozi naprijed. No, ako samo jedan zubac na tom kotaču otpadne, ne bi bilo uspjeha. Bitna je skladna suradnja. Mi kirurzi napravimo svoj dio, ali anesteziolozi su ti koji “vode” operaciju. Bitni su za vrijeme operacije, a i u postoperativnom tijeku oni prate pacijenta. Internisti cijeli poduhvat, operaciju, pripremaju od samog početka. Transplantacija solidnih organa smatra se vrhom svake grane medicine. Tu su inkorporirane gotovo sve naše struke: i patologija, i mikrobiologija, i anestezija, i radiologija, i interna, i kirurgija...
Odluku o tome kome će biti zamijenjen organ donosi internist?
- Ne. Mi tako ne funkcioniramo. Svaki dan imamo transplantacijski kolegij. Svaki dan u isto vrijeme. Ujutro, naravno. Odluku donosi kolegij.
Koje dobi su pacijenti kojima transplantirate organ?
- Od 16 do 77 godina. Najstariji naš pacijent imao je 77 kad smo mu presadili jetru. Živ je i sretan. U prosjeku dob pacijenata je oko 50 godina.
Ova zadnja dva dana što operirate spasili ste ljude, svi su preživjeli?
- Jesu, svi su preživjeli, hvala Bogu. Pa, ne umire se tako lako. Jučer i danas nisam imao transplantacije. Bile su teške operacije, odstranjivao sam tumore u abdomenu.
“Smrt je dio života” je floskula, prazna rečenica, pa i neistina?
- Po meni, začeće i rođenje jesu dio života. Smrt je kraj ovog života. Nakon smrti vjernici vjeruju u uskrsnuće, u novi život. I ja sam jedan od njih. Ja vjerujem da postoji drugi život... Kod nas u Dalmaciji, odakle sam i ja, postoji vjera i nada kako će sve ići “po redu”. Nije dobro da dijete umre prije roditelja. Svaki roditelj želi da najprije on ode na “onaj svijet” pa tek kasnije njegovo dijete. Mi liječnici se borimo upravo za to - da se ne poremeti taj očekivani prirodni slijed života.
Ljudi žele umrijeti?
- Da, u poznijoj dobi. Vidim to kod svojih starijih pacijenata. Ne vide više svoju svrhu... i shvaćaju neumitnost...
Lijekovi pomažu u vašoj specijalnosti?
- Da. Farmakologija naglo napreduje. Lijekovi su bitni u postoperativnoj fazi transplantacije, sprječavaju odbacivanje novog, presađenog organa. Farmakologija je pobijedila mnoge, ranije kobne, bolesti. Vrlo vjerojatno u skoro vrijeme više neće biti ciroze, propadanja jetre, zbog hepatitisa. To zahvaljujemo znanosti i - lijeku. Ima jedna tableta, pije se 6 tjedana i - virus je uništen, čovjek je - zdrav.
Nestat će i potreba za transplantacijom jetre zbog ciroze?
- Naravno.
Vi ste zdrav i zadovoljan čovjek?
- Osjećam se potpuno zdravim. Valjda jesam... Imam 50 godina. Imam bogato liječničko iskustvo. Kolega Kocman i ja imamo iza sebe oko tisuću transplantacija. Rijetki su liječnici u svijetu koji imaju više iskustva u hepatalnoj kirurgiji od nas dvojice. Da, zadovoljan sam.
Bavite li se sportom?
- Nemam vremena. Ljeti plivam. Ali, bojim se drugih sportova zbog povreda ruku.
Jeste li u Sinju kao mladić nešto igrali?
- Jesam, nogomet. Igrao sam zadnjeg veznog u sinjskom klubu Glavice.
Hrabrost je važna komponenta osobnosti uspješnog kirurga?
- Jest, apsolutno jest. Kirurg teži ka radikalnoj operaciji, potpunom uklanjanju patološke pojave. Važno je stoga znanje, manualna spretnost, iskustvo i - hrabrost. Moram se upustiti u operaciju, ukloniti tumor u cijelosti i napraviti što manje - štete. Upravo hrabrost razlikuje velike kirurge od prosječnih. U našem transplantacijskom timu nemamo prosječne ni nezainteresirane kirurge, nego samo - one najbolje, izvrsne.
Ako je toliko važna hrabrost, znači da uvijek postoji određena doza rizika?
- Da, uvijek postoji rizik. Krenete u operaciju jednim putem, završite je na sasvim drugom.
Operacije nisu rutinske?
- Meni se to još nije dogodilo. Rijetko ćete u kirurgiji naći iste operacije. Svaka operacija je posebna, makar operirate isti organ. U tom izazovu i jest ljepota kirurgije.
Ljepota?
- Da. Ljepota. Pa... rekao sam vam, ja stvarno volim to što radim. Volim kirurgiju.
Mora li kirurg, po zakonu velikih brojeva, ponekad i pogriješiti?
- Paaaa, i ne mora. Svatko u životu pogriješi. Ali, greške kirurga imaju teške posljedice.
Smrt pacijenta?
- To bi bila najteža greška. Meni se nije dogodila. Naši liječnici su jako, jako dobri. Hrvatsko zdravstvo daje građanima visok stupanj zdravstvene zaštite. To tvrdim.
Obavili ste vrhunske, inovativne operacije. Piše to u našim i stranim medijima.
- Kad sam odlučio operirati Tanju, mladu ženu iz Osijeka, znao sam da ću se morati jako potruditi da uspijem. Napravio sam joj prvu “ex vivo” resekciju u Hrvatskoj. Imala je veliki tumor u jetri. Toj djevojci izvadio sam jetru iz njezina tijela i stavio je na drugi operacijski stol. Tamo sam odvojio cijeli tumor.
To je moguće?
- Je, to je moguće, da. Zdravi dio jetre ponovno sam vratio na mjesto gdje je prije bila. Sve funkcionira izvrsno. Tanja je zdrava. Drugi kompliciran zahvat je bio na još mlađoj djevojci, Ani Jonjić iz Imotskog. To je zaista specifična operacija koju do sada nitko u svijetu nije napravio. Nitko. Imali smo sreću i sve je prošlo u redu. Vjerujte, stvarno je trebalo imati hrabrosti upustiti se u takvu operaciju. Uz jetru, izvadio sam i glavnu žilu koja vodi svu krv iz nogu i bubrega prema srcu, jer je u toj žili bio tumor. A, bilo je i još osam metastaza tumora u jetri. Ana je bila dva i pol sata bez jetre i bez te glavne žile. Prethodno sam uzeo dio žile s njezina vrata i još dvije žile iz naše “banke” krvnih žila koju imamo u bolnici. Od te tri žile sam napravio - jednu. Našio sam Ani tu novonapravljenu žilu na srce, prespojio prema bubrezima pa preusmjerio krv iz crijeva u tu novu žilu. Zatim sam otišao za drugi stol, gdje je njezina jetra bila u jednoj pothlađenoj zdjeli, u ledu i u posebnoj tekućini, pa sam očistio Aninu jetru od tih osam velikih tumora.
Tumori su bili jasno vidljivi?
- Da, da. Jako se vide. Drugačije su od jetre, žute su boje. Najveći je bio tumor nadbubrežne žlijezde, koji je bio primaran. Očistio sam jetru, izrezao sve tumore i vratio jetru u tijelo pacijentice. Znao sam da to mogu, tehnički, napraviti. Nisam imao nikakav raniji zahvat u tom pogledu. Ali, morao sam biti hrabar. Da nisam bio, Ana ne bi preživjela. A bila je još dijete... Rekao sam Ani prije operacije da su svi ti moji planirani zahvati vrlo rizični. Naime, ako se tromb iz srca “odlijepi” za vrijeme operacije te ode u pluća, to bi izazvalo trenutnu smrt. Ana me slušala i rekla: “Ali, doktore, što mi preostaje? Molim vas, operirajte me...”.
Bilo vas je strah prije te operacije?
- Nije. Ali nije ugodno kad imate dijete na stolu koje će umrijeti ako ne pokušate upotrijebiti sve svoje znanje i umijeće. Bila je nedavno na kontroli. Sve je u redu.
Kako se odmarate od tih čudotvornih operacija?
- Moj sin Filip ima 16 godina, hrvatski je reprezentativac u preponskom jahanju. Zavolio sam i ja konje. Imamo dva svoja konja, tu u Zagrebu. Proučavam na internetu, kad imam slobodnog vremena, pasmine konja. Holštajnske, belgijske toplokrvnjake, hanoverske... Mislim da ću se danas sutra, kad prestanem operirati, kad budem malo stariji, početi baviti uzgojem konja. Konji su predivne životinje. Odmaram se od operacija ljudi snujući - farmu konja.
U Sinju ste imali konje? Za Alku?
- Nisam. Iako, Sinj je poznat po dobrim konjima. Ljubav prema konjima vrsta je ovisnosti. Prvo se zarazio Filip, zatim moja žena pa onda i ja.
Jašete li i vi?
- Ne, za sada. Rekao sam vam, moram se čuvati povreda.
Kad odete u mirovinu, mogli biste dojahati u posjet slavnoj bolnici Merkur.
- Haaahaaahaaa... Sumnjam. Nije lako sada naučiti jahati, to mora ići od djetinjstva.
Znate što znači Filip?
- Znam, ljubitelj konja. Ali, to ime smo dali sinu prije nego što smo upoznali konje...
Vrlo ste korpulentna, snažna osoba... Snaga koristi kirurgu?
- Možda sam se malo udebljao? Snaga i kirurg? Nije snaga važna pri operaciji, ali snaga vam daje izdržljivost. Neke operacije traju satima...
Kakva je atmosfera u vašoj operacijskoj sali? Pričate, slušate glazbu?
- Slušamo muziku, pričamo viceve... to nas opušta tijekom operacije.
Opsujete li štogod u sali, koji put?
- Priznajem, koji put... da. Psovka zna biti refleks, ispušni ventil. Pacijenti to ne čuju...
Imate li “team building” svoje ekipe?
- Da, to je godišnja Transplantacijska večera. Dođe nas stotinjak liječnika i sestara.
Kako ste “trenirali” prije prve transplantacije ljudskih organa?
- Na laboratorijskim glodavcima, na fakultetu. Tako se uči. Šivao sam sitne žile od 1,5 milimetara na više od 400 tih malih životinja.
Uz konje imate još jedan hobi: politiku. Već godinama u Sinju vlada Nezavisna lista dr. Stipislava Jadrijevića, koja nije ni u lijevom ni u desnom bloku...
- Zanima me politika na lokalnoj razini, na državnoj - ne. Volim Sinj. Nezavisna lista dr. Jadrijevića sada je već sedmu godinu na vlasti u Sinju. Ne ja osobno, već mladi, sposobni, pametni mladi ljudi koji već imaju “svoj kruh”. Ne bave se politikom zbog uhljebljenja, već zbog općeg dobra za naš Sinj. Mi smo jedini grad u Hrvatskoj koji je osvojio izbore pa ponovno dobio povjerenje. Most se pojavio tek na zadnjim izborima, mi mnogo ranije. I sad smo na vlasti. Do kada? Odlučit će Sinjani.
Kao mladi student u Zagrebu bili ste i - maneken?
- Da, jesam. Uvik, di su lipe cure, bio sam i ja... Suzy Josipović me angažirala. Zarađivao sam tako nešto novca. Bio je to dobar džeparac jednog sinjskog studenta.
Odlazite u Sinj?
- Daaa. Jednom mjesečno. I svake godine na Veliku gospu. Dolje mi je mama i dvije sestre. Sinj je vrhunski grad. Lijep, pošten i uspješan. Sinj su - ljudi. A domaći sinjski pršut sušen na sinjskoj buri je - savršen. I arambaše i tripice... I domaći kruh.