NEPOZNATI DETALJI IZ ŽIVOTA

JE LI NOVI PAPA SVOJEDOBNO SKLOPIO 'PAKT S NEČASTIVIM' Jorge Bergoglio: Argentinski Alojzije Stepinac

Prosvjednicima u Beogradu 27. 3. 1941., koji su izvikivali parolu “bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!”, povijest je ne jednom potvrđivala da su bili u pravu. S ucjenjivačima, diktatorima i zločincima bile kakve vrste se ne pregovara niti sklapa savez - osim iz pozicije jakosti i čvrstoće. Beograd je imao pred sobom zastrašujući primjer “Münchenskog diktata” iz 1938. godine, kojim Hitler nije “osigurao mir”, kao što je obećao, nego raskomadao i naposljetku “progutao” Čehoslovačku. Kontinuirano njegovo kršenje obećanja što ih je Hitler davao svojim supregovaračima poučavalo je papu Pija XII. (koji je došao do istog zaključka, jer je Hitlerova Njemačka jednako tako besramno kršila konkordat sa Svetom Stolicom iz 1933. godine. I nakon kraja Drugoga svjetskog rata, kad su drugi veliki i manji diktatori svoje planove ostvarivali ne poštujući ugovorene obveze, beogradski se poučak obistinjavao.

Novoizabrani papa Franjo suočava se s optužbom da je pristao na pakt s diktaturom. Optužba ima težinu - zbog pape koji si je nadjenuo ime Franje Asiškog, koji nije bio samo blag i mirotvoran nego i odrješit papama u lice zbog njihovih grijeha. Glasine o papinim “(pre)tijesnim” odnosima s vojnom huntom (1976.-1983. godine) govore o tome da je sadašnji papa, tadašnji provincijal Isusovačke provincije u Argentini Jorge Bergoglio , zahvaljujući svojim vezama s članovima vojne hunte pomagao žrtvama hunte, progonjenim političkim protivnicima.

Zašto nije riskirao?

Jorge Bergoglio našao se pred alternativom: vlastodršcima skresati u lice nepravdu i zločine što su ih počinili (bivši šef Junte, general Jorge Rafael Videla, “Adolf Hitler Pampasa”, upravo sada odgovara pred sudom za tisuće ubijenih, zatvaranih, mučenih i nestalih žrtava njegova režima - spominje se broj od 30.000 žrtava). Jorge Bergoglio nije riskirao - danas mu kritičari predbacuju: Nije se pokazao junakom. Sam Bergoglio pravdao se da je dobrim vezama s huntom izborio oslobođenje dvojice subraće. Moguće je da su oba tumačenja točna.

S jedne strane da je Bergoglio kao isusovački provincijal svoju podčinjenu subraću, koji su se pridružili siromasima na periferiji glavnoga grada, i same kriptokomuniste, osumnjičio za savezništva s ljevičarskim geriljerosima “subversivos”, i da ih je zato prepustio na milost i nemilost režimu - a da je s druge strane svojim kontaktima, napose s Jorgeom Rafaelom Videlom, “Hitlerom Pampe”, pomogao spasiti dvojicu od egzekucije.

Profesor za latinoameričku povijest na Katoličkom sveučilištu Eichstätt-Ingolstadt, Thomas Fischer, vjeruje da je ova teza vjerodostojna: Isusovački provincijal zadojen antikomunizmom, naslijeđe fašista, ustaša i nacionalsocijalista koji su se nakon 1945. godine sklonili upravo na ovaj subkontinent. Ondje su našli odjek u oficirskim krugovima domorodnih društvenih elita. Komunizam i njegov navodni anarhizam žustra je suprotnost ovoj konzervativnoj kasti, koja je ujedno tradicionalno strogo katolička baštinica španjolskih predaka.

Katolička je crkva antikomunistima prije 1945. godine i još više desetljeća poslije sloma nacionalsocijalizma i fašizma bila prirodna saveznica. Književnici, ex-komunistički “odmetnici” Manes Sperber i Arthur Koestler skovali su pojam “lažna (pogrešna) alternativa” za političku misao koja je dovela intelektualce i katoličku laičku elitu (npr. “križare”), kler i episkopat u zagrljaj Paveliću. U cilju suzbijanja bezbožnog komunizma ulazili su u pakt s ne manje teškim zlikovcima. “Protiv Staljina” značilo je za njih: “za Hitlera, Mussolinija, Franca, Pavelića”. Bitnu ulogu igralo je za nadbiskupa Stepinca, baš kao i za argentinske biskupe, povjerenje da su članovi vlade svi od reda bili na glasu kao “dobri katolici”. Nadbiskup Stepinac vjerovao je svojim suradnicima (poglavito vlč. Vilimu Cecelji), i oni su vidjeli što su vidjeti željeli. Ustaška je vladavina doista sufinancirala Crkvu, sjemeništa, samostane, uvela vjeronauk u škole i vojarne, zakonom zabranila pornografiju, prostituciju, pobačaj.

O ozbiljnoj krizi u odnosima Crkve i države 1943. godine (prema povjesničarima Petru Jeleču i Juru Krištu, ne može biti riječ. Njemački poslanik u Zagrebu Siegfried Kasche zamijetio je da su odnosi, unatoč nekim napetostima, “i dalje korektni” - sve do sloma ustaške vladavine. I te kako oštre kritike nadbiskup je upućivao novom, komunističkom režimu. To je u biti problem sadašnjeg pape. I on je navodno jasno kritizirao tek režim nasljednika vojne hunte.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 03:24