Premda predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nije odbacio ideju premijera Zorana Milanovića o potrebi postizanja konsenzusa između SDP-a i HDZ-a o pitanjima od nacionalnog interesa, malo tko vjeruje da je takav sporazum moguć. Milanović je, naime, ustvrdio kako smatra jedino racionalnim, zdravom dozom domoljublja i patriotizma dogovor o bitnim nacionalnim pitanjima. S tim se složio i Karamarko koji je rekao kako razmišlja o mogućnosti postizanja dogovora o ključnim nacionalnim pitanjima jer je Hrvatska zemlja koja je uvijek imala problem s postizanjem konsenzusa pa bi bilo dobro prekinuti tu praksu.
Međutim, dio utjecajnih političara HDZ-a smatra da do toga neće doći niti da treba Karamarko žuriti s prihvaćanjem te inicijative s obzirom na to da SDP-u zapravo nije do dogovora već traži ruku spasa. Uostalom, podsjećaju, kada je Milanović bio u oporbi, odbijao je i svaku pomisao za dogovorom oko ključnih nacionalnih pitanja s premijerima Sanaderom i Kosor.
HDZ-ova odbijenica
“Milanović traži da ga podržimo u uvođenju novih poreza i nameta, u planovima da otpusti 15.000 ljudi, da promijeni Zakon o radu... Dakle, traži od HDZ-a da na sebe preuzme dio odijuma naroda te da podijeli odgovornost za stanje u državi. Milanović je, kada je Vlada Jadranke Kosor željela promjene u Zakonu u radu, potpisivao peticije protiv izmjena, optuživao nas za socijalnu neosjetljivost. I sada bi za njega HDZ trebao podmetnuti leđa. To ne dolazi u obzir, HDZ-u je pametnije pričekati dok ljudi ne prepoznaju pravu narav ove vlasti i onda zatražiti prijevremene izbore. Samo oko toga moguć je konsenzus, sve ostalo je SDP-ova navlakuša da nas učini suodgovornim za svoju nesposobnost i neznanje.”
Teško je očekivati od HDZ-a da će poduprijeti SDP-ovu i HNS-ovu strategiju interne devalvacije valute, odnosno smanjena plaća i kupovne moći zaposlenih. Dvadeset godina koliko je bio na vlasti, HDZ je pobjeđivao na izborima tako da je kupovao naklonost birača zadužujući se preko svake mjere, razbacujući se novcem bez ikakva pokrića, podržavajući potrošnju, a ne proizvodnju, umjetno održavajući socijalni mir i standard građana, uopće ne vodeći računa o održivosti takve populističke politike. Pumpajući novac bliskim društvenim skupinama, HDZ se nije ponašao kao klasična, konzervativna stranka desnog centra koje pogoduju krupnom kapitalu, već se bavio preraspodjelom novca stvarajući parazitske slojeve koji žive na račun produktivnog dijela društva.
Mjere protiv birača
Da bi uveo kakav-takav red u državne financije, SDP se opredijelio za neoliberalistički model izlaska iz krize. Dakle, za drastično rezanje plaća, ukidanje povlastica, smanjivanje troškova za koje nema ni pokrića ni opravdanja. Te mjere, međutim, najviše pogađaju srednje i niže društvene slojeve, dakle upravo birače SDP-a. Podignuta je stopa PDV-a, najavljuju se masovna otpuštanja u javnoj upravi i državnim tvrtkama, a najnovije mjere za naplatu poreza i redovito plaćanje računa bacit će na koljena stotine i stotine tvrtki. Takve će reforme možda dovesti do fiskalne konsolidacije, ali će za posljedicu imati produbljivanje socijalnih razlika.
Osim što je takva operacija politički iznimno opasna, ona je u suprotnosti s načelima moderne socijaldemokracije koja teži uspostavi kakve-takve društvene jednakosti. Neoliberalna politika, naime, povećava socijalne razlike i nesigurnost, vodi se načelom da se bogate ne smije porezno opterećivati jer oni svoju dobit investiraju u proizvodnju, protežira financijsku oligarhiju, traži da se minimalizira uloga države…
Privilegirani u krizi
Među građanima raste nezadovoljstvo takvom politikom jer osjećaju da teret izlaska iz krize nije ravnomjerno raspoređen, da se najnovijim mjerama štite privilegirani slojevi. Jedan od sugovornika Jutarnjeg lista upozorio je kako je predsjednik Ivo Josipović pobijedio na izborima promovirajući novu društvenu pravednost.
“Sada ispada da se njegova stranka odriče slogana s kojim je Josipović pobijedio. Što da o tomu misle birači SDP-a?”
I doista, interna devalvacija kune, pokazuju iskustva drugih, zbog smanjivanja plaća, zbog višeg PDV-a i većih cijena svih proizvoda, posebice struje i plina, najviše pogađa srednje i niže slojeve društva. Te slojeve dodatno pogađa ukidanje i smanjivanje socijalnih transfera te pojeftinjenje usluga države otpuštanjem viška zaposlenih. Doduše, na taj način roba iz uvoza će poskupjeti, domaći proizvodi postat će konkurentniji, odnosno jeftiniji na inozemnom tržištu, ali će ukupna situacija za većinu građana postati neizdrživa.