BRUNO MASCARELLI

'JA SAM KOMUNIST, DODUŠE FRANCUSKOG, VRLO HUMANOG TIPA' Vrsni hrvatski slikar progovara o svom intenzivnom životu

 Goran Šebelić/CROPIX

Mascarelli je prije četiri dana navršio 89 godina. Već dugo živi samo u Parizu i Rovinju. Rođen je u Sarajevu. Učio kiparsko umijeće u Beogradu, slikarski zanat na ALU, Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirao u Parizu. Živio u Sarajevu, Splitu, Firenci, Milanu, Parizu... Kratko vrijeme u Strugi na Ohridskom jezeru, za rata, Drugog svjetskog. Slika čudesne fantazmagorične prizore vrlo jakih boja. Figure i apstrakcije. Vrsni je portretist. Najbolji prijatelji u zagrebačkom razdoblju bili su mu Vaništa i Stančić. S Vaništom se i danas dopisuje. Družio se i prijateljevao s umjetnicima “Exata 51” i “Gorgone”. Bavio se i arhitekturom. Projektirao je ogroman turistički objekt koji još stoji u porečkoj Zelenoj laguni. Veseo, šarmantan gospodin kojeg ne možete iznenaditi nijednim pitanjem. Namjerava ići zubaru, ali ne želi onaj umetak jer je uvjeren da je ljepilo otrovno. Možda će staviti implantate. S velikim zadovoljstvom puši cigarete. Sa svojom dragom Marisom rodio je dvoje djece. Ljubi Marisu . Sanja Vješticu i Čarobnicu. Dobio je najviše državne nagrade u Italiji i Francuskoj, prvu nagradu za grafiku u Rio de Janeiru. Ima grandiozan atelje u Versaillesu, kraj Pariza, kojeg mu je dodijelila Francuska. Sad se odmara u slavnoj rovinjskoj strmoj ulici Grisiji na broju 46. To je njegova kuća, njegov dom, njegovo utočište. Putovao je i živio u cijelom svijetu, ali ima samo jedno državljanstvo: hrvatsko.

Proslavili ste rođendan? Ušli ste u 90-u...

- Nisam. Zaboravljam svoj rođendan, uvijek. Ja vam ne pijem i ne jedem. Tu, u Rovinju, svaka festa podrazumijeva strašno puno jesti i jako puno piti. Ja to ne mogu.

Imate zanimljiv život, buran...

- Ne, nije to buran život. To je samo intenzivan život. Nisam išao svijetom kao turist. Zanima me civilizacija, tradicija, šarm, društvo - ali ne politika. Zanima me duh ljudi. Živio sam u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj i, naravno, Francuskoj. Francuska je moja druga domovina.

Prva je...

- Hrvatska. Kad su me talijanski carinici znali sretati na granici uzviknuli bi: “ma Lei e Italiano, Mascarelli?” Ja sam im odgovarao: “no, sono piutosto Francese, ma sono - Croato, in pieno”. Ne volim duplo državljanstvo. To je nešto sitničavo kako bi se nešto “čapnulo” na obje strane. Imam samo hrvatsko državljanstvo. U Francuskoj imam socijalno osiguranje, imam nagradu Francuske akademije, a i djed Michel mi je bio iz Nice. U Italiji ima tek šest Mascarellija. Bila su tri u getu “Novissimo” u Veneciji... U Francuskoj ih je sada četiri i pol tisuće, u Sjedinjenim Državama pet tisuća. U Hrvatskoj dvoje. Moja supruga Marisa i ja.

Gdje slikate? U Rovinju ili u Versaillesu?

- Više u Francuskoj. Taj atelje tamo je zaista izvanredan. Ogroman je, visok devet metara, ima 4 kupole u obliku piramida, veliki prozor sa staklom od 20 kvadrata... izvrsno svjetlo. Ali, slikam i tu u Rovinju. Atelje je tu mali, neuredan kao svaki atelje, drag mi je.

I kipar ste...

- Jesam. U Rovinju ima jedna moja skulptura: spomenik Palim borcima oslobodilačke borbe. U Hrvatskoj se, uglavnom, ruše ti spomenici, ali ovaj moj još stoji. Čak je i očišćen. U Istri nema mržnje. Tu vlada naročit mentalitet. Istarski je mentalitet stvarno izvrstan. Nema podjela...

I u arhitekturi ste se okušali...

- U Poreču. Napravio sam lijep objekt za pet tisuća ljudi.

Prva slika koja vas je učinila poznatim je “Djevojka iz Kozale”, 1948.?

- Da. To je krasan portret male Sare sa Kozale. Zvala se kao moja kćer. Puno slika su mi ukrali. Možda ne ukrali, ali - prisvojili. Znali bi kazati: “Joj, znaš, da ti ne stoji tu... neka kod mene visi pa da je ljudi vide...” i odnijeli moju sliku. Imao sam jednu genijalnu sliku koja bi ušla u povijest hrvatskog slikarstva: “Zalazak sunca na groblju u Kozali”. Nestala je. Znate, puno slika se krade. Ne prodaju se, ali se kradu. Osobito u Italiji. Imao sam tamo 1472 slike, predao sam popis talijanskoj policiji, koje su mi ukradene. Došli profesionalni lopovi kamionetom pa za nekoliko minuta nema ni slika ni kamioneta.

Gdje je sada slika male Sare?

- U Adrisovom direktorijumu, tu u Kanfanaru. Kupljena je. Dao sam im jeftino jer su kupili puno mojih slika.

Jeste li mogli dobro živjeti od prodaje svojih slika?

- Ne. Vrlo slabo. Vrlo težak život. Ja nisam trgovac. Nisam znao prodavati. Ali, to je sretno žrtvovanje. Stvarao sam nešto lijepo što ostaje i traje. Ni sa slikama ni s arhitekturom nisam zaradio puno. Kolja Davičo je pisao u Borbi, to je nekoć bio partijski list, zvali su ga “Krvavi žurnal”, o mojoj građevini u Poreču: “Mali grad budućnosti je već u našim rukama”. Imam taj članak. Nisam baš zaradio...

Tko su bili profesori na zagrebačkoj Akademiji, u vaše vrijeme?

- Profesor je bio Tartaglia. On je bio sublimirani fluid, rafinirani umjetnik. Njegova ruka, ta vibracija konture u slikarstvu... mnogi to nisu niti mogli razumjeti. Uz to bio je vrhunski teoretičar. Tartaglia je studentima usadio kulturu istraživanja na temelju Cézanneove ostavštine.

Vidio sam u vašem razbarušenom ateljeu Vaništin crtež... tko su tri lika na njemu?

- To smo, iz profila redom: Vaništa, ja i Stančić. Prijatelji. Družili smo se. Stanovao sam u Zagrebu u Mihanovićevoj ulici, preko puta malog jezerca u Botaničkom vrtu. Gledao sam vlakove i tramvaje kako prolaze...

Imate li još kontakt s Vaništom?

- Mi se dopisujemo već 70 godina. Pepek smo ga zvali, to je skraćenica od Josip. Voli pisati. On piše i najgore stvari - na fini način. Ne polemizira i nije tračer. Spominje pojavnost nečega, ali se ne petlja u ocjenu toga. Čitatelj mora sam shvatiti o čemu se radi. Sjajna osoba je Vaništa. Veliki crtač i slikar. Pepek je super tip. Prije 12 godina mi je napisao: “Za sve je kasno”. Imao je obiteljskih, a i zdravstvenih problema. Stančić je pak prerano umro. Previše je jeo. Često, kajganu od 12 jaja... Jednom smo on i ja pojeli 40 šnita čokoladne torte. Možete li to zamisliti? Prvo smo pojeli 20 komada u jednoj slastičarnici pa nas je bila sram naručiti još. Otišli smo u drugu slastičarnicu i kupili još 20. I pojeli ih. Naravno, on više od mene. I danas, kad odem u Zagreb, idem u slastičarnicu u Gajevoj ulici, tamo iza Čarlija... jako volim taj prostor i kavanu kod Arheološkog muzeja.

Jako ste mršavi.

- Rekao sam vam da ne jedem ni ne pijem. Samo pušim. I slikam.

Mnogo pušite?

- Ma, dosta. Ali, Marisa mi ne da pušiti u kući u Parizu, pa moram izaći na ulicu. “Ni za Boga pušiti u kući”... veli Marisa. Pijem kavu i pušim na Bulevaru Saint Michel, preko puta Jardin de Luxembourg.

Zadovoljni ste kako živite?

- Nikad mi nije dosadno. Ne mogu pasti u depresiju. Ti naboji koje imam stimuliraju me... To vam je kao kad na ulici vidite te male balavice šlampave, a onda se pojavi jedna - dama. Ne pozerka, nego baš prava dama, koja apsolutno ne pozira nego prirodno prolazi. To je uzbudljivo.

Prođe li često “neka prava dama” ulicom?

- Tek tu i tamo. Čak i u Parizu tek tu i tamo. Isto je i u Zagrebu. Nema više puno pravih dama... Usput, uništili su Jelačićev plac. Branko Lustig je to kritizirao: zašto Zagreb nema slobodan trg? Znate, na Jelačić placu ima 26 ugostiteljskih objekata gdje se kuha, nudi, jede... a oni onda još na sred trga stave - pivovaru pod šatorom ili kolibom? Kobasice i pivo? A kako je divno vidjeti veliki trg - slobodan. Da je na njemu pet osoba. Ili petnaest. Ili samo jedna osoba? To su proporcije koje čine jedinstvenost takvog trga. Osobe postaju individue, nije više sve anonimno. To je doživljaj. Trg je lijep kad je - slobodan, ne prazan. Ja sam bio među prvim partizanima koji su ušli u Zagreb. Slikao sam se kod spomenika. Bio sam lijepo obučen. Randolph Churchill mi je poklonio jednu svoju krasnu košulju zelenkasto-oker boje.

Naviru vam sjećanja...

- Jako...

Bili ste u partizanima?

- Da, da. Napravio sam tada jedan plakat: “Hrvatska se oslobađa” je pisalo. A, u pozadini se vidi katedrala. Šteta da je to lažna gotika... jer bila je divna ona stara barokna katedrala. Autentična. Ova nova nema tu mekoću, nema vibraciju koju je imala prijašnja zagrebačka katedrala.

Famoznu “Grisiju”, rovinjsku uličnu izložbu slika ste vi izmislili?

- Svi mi daju tu neke zasluge, koje ja ne osjećam. Bilo nas je nekih osam umjetnika koji smo to sinkronizirano osjetili. Zvonimir Golob, Irena Vrkljan i nas nekoliko slikara. Gradska općina je na to pristala i davala je svakom izlagaču - litru vina, crnog. Možda i bijelog. Svi smo sjedili na podu, na stepenicama kamenim... Tako je počelo, ‘65., ‘66. ‘67.... tih godina. Ja sam održao govor na otvorenju i kazao da je Grisia poput bršljana koji se penju njome, a svaki list je u zlatu, srebru i ljubavi... A taj list, to smo mi, umjetnici... Nešto sam “laprdao”, ali je taj moj govor bio jako cijenjen. Čestitali su mi i hvalili me...

Primijetio sam da slike potpisujete s “Maskarel”, a ne Mascarelli...

- To sam izmislio. Htio sam da bude i fonetski. Tako se razlikujem od svih ostalih Mascarellija... Maskarel.

Imate razbijen poneki zub... što se dogodilo?

- Imali smo incident pa se to zbilo. Sad svi hoće da mi prave zubalo, za početak, za 50 tisuća kuna... A ja čitao, slučajno, u onoj Medical Review, da to ljepilo za zubalo skraćuje život za 20 posto. Čovjek pojede to jako ljepilo. E, pa neću zubalo. Možda implantate? Vidjet ćemo.

Rođeni ste u Sarajevu...

- Da, živjeli smo u Splitu. Kad je u Dalmaciji započela talijanska okupacija moj je otac pobjegao iz Splita. Svi ostali Mascarelli su odvedeni na otočje Lipari, u koncentracijski logor. Vratili su se živi. Talijani, srećom, nisu baš jako strastveni u ubijanju ljudi.

Koja je svrha umjetnosti, po vašem mišljenju?

- Ne čitam knjige o umjetnosti niti o erotici. I jedno i drugo se radi, a ne - čita. Umjetnost se živi kao i erotika. Znate, postoji umjetnik, a onda se pojave teorije, analize, kritike i kritičari. Većina kritičara umjetnosti pokušava neke svoje ideje prokrijumčariti, što je, najčešće, jako dosadno. Ako je pisano intelektualistički onda je to - nemoguće čitati, od jada. A, ako je pak pisano sa žarom poetike koja se vezuje za životne fakte - tada nastaju dobre priče. Igor Zidić je, na primjer, napisao za mene najveću rečenicu: “Bruno s ovoga i s onoga svijeta”.To je jako interesantna rečenica. Inače, mi se politički sudaramo. Zidić je malo na desno, a ja sam malo puno na lijevo. No, to nema veze. Zidić je velika ličnost. Isto tako je on o Murtiću, komunistu, s oduševljenjem napisao najbolje tekstove. Mislim da on obožava Murtića.

Ljudi imaju potrebu za umjetnošću?

- Ljudi promatraju. Nemaju neki apriorni angažman. Nailaze na nešto i otkriju nešto što im tada pričinja veliko veselje. To se događa od mode pa sve do vrhunske umjetnosti. Često se i kič ljudima dopada, ako je jako dobar. Je li to legitimno? To isto se događa i u literaturi. Pa, vidite poplavu američkog literarnog kiča omotanog u fine tvrde korice sa zlatnim naslovima? Osobno mislim da ima jako malo ljudi koji uopće imaju interes za umjetnost. Ljudi imaju interes samo za - novac. Čovjek koji ima mirovinu od tisuću tristo kuna mjesečno čita u novinama koliko zarađuje najbolje plaćeni holivudski glumac... Možete li shvatiti tu dramu, tu tragediju, alarm?

Bojite li se ičega?

- Ničega. Ako mislim na smrt - radostan sam. Pomislim: pa mogao bih noćas umrijeti, ali kad bih barem imao nakon toga samo pola sata vremena da shvatim i znam da sam umro. To će mi faliti.

Možda postoji tih pola sata...

- Možda. Treba to vjerovati. Muči me gdje ide memorija, kad zaista odem... Ne vjerujem u reinkarnaciju. Ipak, pitam se gdje će moja sjećanja? Mislim da vrijeme nije važno, bitno je trajanje. Ovaj intervju će trajati.

Pišete li štogod?

- Pisao sam u mlađim danima. Priče. Nisam ih objavljivao. To su priče iz Bosne. O životu u Rovinju nisam još pisao. Možda ću... Imam vremena, zar ne? Svega se sjećam, nije me još uhvatio “Ajzehauer”. Haaahaaaa... Sretan sam čovjek, ali ne znam kako se postiže sreća. Starost može biti divna, ako nije kivna, ako ne zavidiš nikome. Pitali ste me da li me strah nečega? Bojim se zaborava. Zaboravite me, jebem vam mater svima, a ne samo njima... Ali, nisam nikad otkrio tko su ti - oni. Neću ni vama otkriti.

Imate dvoje djece...

- Obitelj je osnovni plato na kojem se grade svi potezi. Obitelj je tako krhka ustanova. Mi nosimo u sebi jednu tragediju. Naša kći Sara umrla je sa 33 godine, jer je upala u loše društvo i prihvatila loše navike. Ostala nam je Ester, njena kćer, naša unučica. Imamo i sina, 52 godine ima, živi u Parizu. On je dobro.

Majstore Maskarel, najbolji hrvatski slikari su još živi?

- Traju. Djela su živa. A, ima izvrsnih mladih. Meni se jako sviđa Kuliš, Vatroslav Kuliš. On raspizdi pet kila boja na jedno platno, to je fantastična eksplozija harmonije boja. Bila je izložba u Klovićevim dvorima. Napravio je Zidić njegovu sjajnu monografiju, ogromnu. Knjiga je teška osam kila. Imamo zaista dobrih slikara.

Uskoro će vaša izložbu u Rovinju...

- Da, u rujnu. Ta je izložba bila u Beogradu, u paviljonu Cvijete Zuzorić. U Zagrebu sam imao prije tri godine. Inače, u Zagrebu me baš “ne mirišu” jako. Nisam katolik. To je hendikep. Na primjer, Đuro Seder, on je poštena, divna ličnost. Iskreno i osjećajno je vezan za Crkvu. Čini mi se da ima kompleks zbog toga pa mi često govori “moja mama je bila u partizanima...”.

Ljubav?

- Ljubav je avion bez repa. To juri k’o ludo. Ljubav je u svemu. Ljubav je bit čovjeka. Ljubav je ljepilo koje veže naše ćelije. Mi svake sekunde umiremo i istovremeno se ponovno rađamo...

Zaljubljeni ste?

- Jesam.

U koga?

- Eeeee, to je tajna. Ljubav je umjetnost. A, umjetnost je ljubav.

Ljubav, eros, želja to su stalni pokretači umjetnika?

- Da, stalni i ogromni. Ja sam komunist, doduše komunist francuskog, vrlo humanog tipa, ali vam moram reći: hvala Bogu da postoji ljubav. Marisa, mogu li sad zapalit’ jednu cigarellu? Znate, ja stalno pušim - posljednju cigaretu...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:36