SLUČAJ ĐUREKOVIĆ

IZVJEŠTAJ IZ MÜNCHENA Suđenje Josipu Perkoviću: Što smo saznali nakon 23 rasprave

Josip Perković nalazi se već godinu dana u zatvoru u Njemačkoj. Suđenje je počelo u mjesecu listopadu. Što je tko rekao i tko može biti zadovoljniji - tužitelji ili obrana?

Za tjedan dana napuniti će se točno jedna godina da Josip Perković, nekad moćni šef iz tajnih službi kako u vrijeme Jugoslavije tako i u Hrvatskoj, provodi u istražnom zatvoru u Njemačkoj. Tri mjeseca kraće u münchenskom zatvoru Stadleheim nalazi se i njegov nekadašnji nadređeni Zdravko Mustač. Obojicu je Hrvatska uz puno bure izručila Njemačkoj po europskom uhidbenom nalogu povodom optužbe da su sudjelovali u likvidaciji hrvatskog emigranta, ranijeg direktora u Ini Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. godine u Wolfratshausenu kod Münchena.

Perković i Mustač u zatvoru su cijelo to vrijeme u izoliranim uvjetima. Uz odvjetnike, u nekoliko navrata imali su i posjete članova obitelji. Inače, kontaktiraju izključivo sa zatvorskim službenicima i eventualno liječnicima kada je to potrebno zbog njihova zdravstvenog stanja. Izolacija je propisana zbog njihove fizičke sigurnosti, odnosno bojazni da bi im netko od drugih zatvorenika, a ima ih puno s prostora prijašnje Jugoslavije, mogao nauditi. Zato su obojica cijelo vrijeme u samicama. Tek sat vremena dnevno izlaze u pojedinačne šetnje.

Prvi dokazi

U međuvremenu je protiv Perkovića i Mustača njemačko Savezno tužiteljstvo podiglo optužnice, postupci su spojeni i 17. listopada počelo je suđenje.

Sudi im se pred sudskim vijećem, senatom, Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu kojim predsjeda sudac dr. Manfred Dauster. Od listopada do sada održane su 23 rasprave, ispitano je gotovo 40 svjedoka i nekolicina vještaka raznih struka. Jutarnji list neposredno je u sudnici pratio gotovo sve rasprave.

I dosadašnji dojam, na temelju dokaza koji su provedeni u sudnici i kakve su bile reakcije prisutnih, prvenstveno članova sudskog vijeća, jest da se obrana, posebno Josip Perković, nisu imali čemu radovati. Postupak će još dugo trajati i može doći do raznoraznih zapleta i promjena, mogu iskrsnuti novi dokazi i odlučujuće utjecati na to hoće li presuda sudskog vijeća biti oslobađajuća ili osuđujuća.

No, koji su, zapravo, dokazi do sada provedeni i kakav je njihov mogući učinak u ovom postupku.

Jedan od prvih provedenih dokaza bila je pravomoćna presuda protiv Perkovićeva doušnika iz Njemačke Krunoslava Pratesa. On je proglašen krivim za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića pred istim Vrhovnim Zemaljskim sudom u Münchenu 2008., a presudu je naredne godine potvrdio njemački Savezni vrhovni sud u Karlasruheu. Prates služi kaznu, doživotnu robiju, u njemačkom zatvoru. Prema toj presudi ubojstvo je isplanirala i provela Služba državne sigurnosti iz Zagreba, nalog je dao Mustač, a pripremu je operativno proveo Perković. Kao motiv se navodi zaštita Vanje Špiljka, sina tada moćnog Mike Špiljka, o čijim je navodnim malverzacijama u Ini Đureković mogao postati vrlo nezgodan svjedok. Krunoslav Prates je pod kodnim imenima Stiv i Boem dojavljivao Perkoviću što su radili glavni ljudi hrvatske emigracije u Njemačkoj poput dr. Ivana Jelića, a isto tako i o Đurekoviću koji je u svibnju 1982. nakon bijega iz Jugoslavije došao u München. Taj dio nije ni najmanje sporan jer postoji niz Perkovićevih izvješća o informacijama koje je dobio od svog špijuna Pratesa.

Ključan je dio koji dovodi u vezu Perkovića s mjestom ubojstva, improviziranom tiskarom, proširenom garažom u Wolfratshausenu u kojoj su za sada neindetificirani izvršitelji dočekali Đurekovića i ubili ga.

Kopija ključa

Prema presudi, Prates je svega nekoliko tjedana prije ubojstva predao Perkoviću kopiju ključa od te garaže, za što su organizirali poseban susret u Luksemburgu, na kojemu je u Perkovićevoj pratnji, na sigurnoj udaljenosti, bio i njegov tadašnji suradnik iz Odjela za neprijateljsku emigraciju Branko Traživuk. Osim toga Prates je, prema presudi, saznavši kada će Đureković svratiti u tu garažu kako bi ostavio članak za objavu u emigrantskim novinama (članak je pronađen na mjestu ubojstva op. a.), to dojavio Perkoviću, a za dan ubojstva sebi je osigurao alibi, jer je boravio izvan Münchena.

Predaju ključa sud je tretirao kao utvrđenu činjenicu na temelju dva dokaza. Jedan je izjava Branka Traživuka koju je dao u intervjuu beogradskoj Dugi 1992., a drugi, puno značajniji, jest izjava samog Pratesa koji je o predaji ključa Perkoviću govorio na nekoliko službenih ispitivanja pred njemačkim istražiteljima i na sudu u svojoj obrani. Prates je doduše stalno tvrdio da nije imao pojma za pripremu ubojstva, nego da je Perkoviću dao ključ kao znak lojalnosti. Međutim, predaju ključanikada nije dovodio u pitanje. Do pred kraj prošle godine kada je ispitan kao svjedok na suđenju Perkoviću i Mustaču.

- To je sve čista izmišljotina - istaknuo je Prates. I unatoč silnim pritiscima suca Daustera i drugih članova sudskog vijeća, koji su mu izravno govorili da mu to nakon svega nitko ne može vjerovati, da bi mogao odmah biti uhićen zbog sumnje u davanje lažnog iskaza te da bi mogao izgubiti razne povlastice u zatvoru i mogućnost za traženje prijevremenog otpusta, Prates je ostao čvrst u svojoj tvrdnji da je priču o ključu izmislio.

Odvjetnikov savjet

Međutim, svima u sudnici moralo je biti kristalno jasno da njemačkim sucima Pratesovo naglo povlačenje iskaza vjerojatno neće puno značiti. Ni u sadržajnom ni u procesnom smislu. Što se samog sadržaja tiče, Prates je naveo kako to do sada nikad nije dovodio u pitanje jer mu je njegov odvjetnik Helmut Rosebrock savjetovao da to ne učini. Naime, Prates je priču o ključu najprije ispričao njemačkim prikrivenim istražiteljima koji su to iz njega izvukli pod krinkog izdavača zainteresiranih za objavu knjige o njegovu životu špijuna. Prates kaže kako mu je odvjetnik Rosebrock, kada mu je još 2005. rekao da priča o ključu nije istinita, savjetovao da ne povlači ništa od onoga što je rekao jer mu to nitko neće vjerovati. Pa je u svojim kasnije iznesenim obranama potvrđivao vjerodostojnost svega navedenog, tako i predaje ključa Perkoviću. Ono što Prates nije mogao objasniti jest činjenica da je time ostavio na snazi ključni dokaz koji je doveo do njegove osude. Taj je ključ bio i jedan od glavnih dokaza bez kojega možda nikada ne bi bila raspisana tjeralica za Perkovićem. Dakle, Prates je tom izjavom “sahranio” i sebe i Perkovića, a proglasio ju je izmišljenog tek pet godina nakon što je sam pravomoćno osuđen.

Sudsko vijeće je već dan nakon Pratesa ispitalo istražnog suca Saveznog vrhovnog suda dr. Dietricha Beyera, koji je ispitao Pratesa nakon njegova prvog uhićenja 2005. godine. I to prije nego što je Prates angažirao odvjetnika Rosebrocka, koji mu je navodno dao spomenuti savjet. A Prates je istražnom sucu, kako proizlazi i iz svjedočanja suca, ali i iz njegova 2005. vrlo precizno sastavljenog zapisnika o ispitivanju tadašnjeg osumnjičenika, ispričao istu priču o putovanju u inozemstvo gdje je predao ključ Perkoviću i u blizini primijetio osobu za koju je posumnjao da je u njegovoj pratnji.

Prekid suradnje

Još jedan vrlo zanimljiv podatak čuo se tijekom svjedočenja Krunoslava Pratesa, što je pored njegova povlačenja ranijih iskaza prošlo dosta nezapaženo. Naime, odvjetnici sutužiteljice Gizele Đureković propitivali su Pratesa o njegovoj suradnji s Perkovićevim odvjetnikom Antom Nobilom. Prates je potvrdio da je kontaktirao s Nobilom, tražio ga informacije koje bi mu mogle pomoći, iskaze svjedoka u Hrvatskoj s kojima je razgovarao i slično. No, ustvrdio je da Nobila nikad nije formalno angažirao kao odvjetnika, te da su prekinuli i ovu neformalnu suradnju kada je Perković izručen Njemačkoj. Da ne bi došlo do mogućeg sukoba interesa. I onda je Prates, praktično ničim izazvan, ispričao kako je angažirao svog njemačkog odvjetnika 2005.

- Pretpostavljam da je gospodin Perković tada svojim kanalima doznao da sam uhićen pa mi je poslao odvjetnika Rosebrocka - ispalio je Prates.

Kada se ima u vidu sve navedeno, teško se može govoriti o uspjehu obrane unatoč Pratesovu povlačenju iskaza. Odvjetnik Nobilo i njegovi njemački kolege u Perkovićevu i Mustačevu timu pokušali su već u startu osporiti pojedina utvrđenja iz presude Pratesu. No, sudac im nije dopustio da načelno negiraju presudu njemačkog suda. Pozvao ih je da u skladu s procedurom predaju i predlažu dokaze kojima će bilo što osporavati, pa tako i dijelove presude. Obrana u tom pogledu do sada ništa nije učinila. Nekoliko dokumenata koje su dostavili nisu predstavljali novost.

Za sada su od ispitanih vještaka bili najzanimljiviji nalazi stručnjaka koji su vještačili bravu na ulaznim vratima garaže u kojoj je Đureković ubijen. Jedan je vještak tako potvrdio da pronađeni tragovi odgovaraju tragovima kakvi nastaju korištenjem kopije ključa. A prema iskazu samog Pratesa, u opticaju su bila tri originalna ključa te sigurnosne brave. Jedan je imao on, jedan Đureković i jedan “školarka” koja je pomagala Đurekoviću u slaganju tiskanih knjiga. Jedina kopija koja se spominjala bila je ona navodno predana Perkoviću u Luksemburgu.

Drugi vještak utvrđivao je, pak, je li brava izmijenjena na način kako je to Prates opisivao. On je ustvrdio da je, nakon što je predao ključ Perkoviću, na Đurekovićev zahtjev promijenio cilindar brave, tako da ga je pokušao izmijeniti bušeći najprije s unutarnje strane, a kada mu to nije pošlo za rukom, “izbušio” ga je s vanjske strane. Vještak je ustvrdio da je tragove bušenja iznutra pronašao, dok s vanjske strane nikakvih tragova nije bilo. Vještak nije mogao isključiti mogućnost da je cilindar ipak promijenjen. No, Đurekovićeva pomagačica posvjedočila je na sudu kako je i neposredno prije ubojstva Đurekovića, koristila isti ključ kao i prije, a osoba koju je Prates naveo kao “izvor” novog cilindra, demantirala je da mu ga je predala.

Prijelomni trenutak

Dolaskom svjedoka Bože Vukušića u klupu za svjedoke, obrana je pokazala puno agresivniji pristup. Prvenstveno hrvatski branitelji, napali su Vukušića pokušavajući ga diskreditirati zbog njegove prošlosti. Međutim, Vukušić je uzvratio novim dokumentima. Vrlo nezgodnima i za Perkovića i za Mustača. Primjerice, dokumentima KOS-a iz 1991. u kojima Perkovićevi nekadašnji suradnici potvrđuju i priču o ključu i spominju njegovu izravnu umiješanost u ubojstvo Đurekovića. Ili dokumentima i pravilnicima iz bivše države iz kojim je razvidno da Perković nije mogao samostalno upregnuti aparat službe za izvršenje ove “ofenzivne” akcije. Šef mu je tada bio Zdravko Mustač. Vukušić je svjedočio dva dana, a nastaviti će davati iskaz koncem mjeseca.

U narednim terminima predviđena su ispitivanja nekolicine svjedoka zvučnih imena iz redova tajne službe bivše SFRJ, Branka Traivuka, Božidara Spasića, Ivana Lasića. No, pitanje je hoće li se itko od njih, svi žive u BiH i Srbiji, odazvati pozivima njemačkog suda. No, jedan bi trebao. To je nekadašnji likvidator Udbe Vinko Sindičić. Mogao biti prijelomni trenutak ovog suđenja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 07:28