Ivo Lola je čist kao suza. Bio je lijep, pametan, Hrvat. Pjevali smo u disku ‘Ivo Lola nije sam’, a onda smo mu uzeli ulicu

Duško Ljuština, vrhunski organizator kulturnih priredbi, ustvari ukupnog kulturnog života grada Zagreba, menadžer novog kova, donedavno “ministar” za kulturu u Bandićevoj “gradskoj vladi”, ljubimac glumaca, agilan, ali i strog direktor kazališta “Kerempuh”, kreator kulturnog biznisa... Pomalo je i političar, ali bez želje za vrhunskim položajima. Sad nije član ni jedne političke stranke. Srbin je u genima, Hrvat po domovini.

Vi ste fenomen, posebna pojava u našem društvu...

- Zašto?

I ja se to pitam. Zbog biografije, marljivosti, pragmatičnosti, uspjeha...

- Nisam fenomen. Ali, neka vrsta neobičnosti tu postoji. Neki me vide pozitivnim, neki traže negativne strane... Izlizana je fraza “postoje ljudi za sva vremena” i to nosi konotaciju negativnog predznaka što je loše. Ova zemlja, Hrvatska, počet će ozbiljno funkcionirati tek onda kada stvarno budu postojali “ljudi za sva vremena”. Kada svaki posao bude tretiran kao pobjeda u atletici u utrci na 100 metara. Kad si prvak u utrci, sve je jasno, prvak si. Često sam bio i osporavan i nepoželjan. Procjena nečijeg rada je subjektivna. Pojavi se neka osoba koja glumi gazdu, glumi gazdu u ime države. Privatni gazda to ne bi učinio. Privatni gazda nikada neće otpustiti svog fantastičnog ili najboljeg radnika. No, država ima svoje kriterije za najboljega. Zato su mnogi sposobni ljudi izgubili svoj posao. Posljedice odlaska takvih ljudi ova zemlja plaća i danas.

Državni gazda

Znači da taj gazda nije bio - najbolji...

- Gazda ne odlučuje u svoje ime nego u ime neke zajednice, u ime grada, u ime države. Najbolji postaju istomišljenici gazde, a ne stvarno najbolji radnici. Zašto su nestale naše najjače tvrtke? Ne samo zbog svjetske krize. Često su nam firme poginule zbog kadrovskih križaljki. Mi se podobnih i nepodobnih nećemo još dugo riješiti.

Dobar gazda se okružuje specijalistima koji su - bolji od njega?

- Apsolutno, tako bi trebalo biti. Ali, tu nije baš tako.

Spomenuli ste atletiku. Vi ste bacali kamen s ramena, pa potom i kuglu?

- Jesam, ali više sam se bavio hrvanjem. Dječak iz Like, koji je došao u Zagreb, stanovao na Trgu žrtava... tamo je blizu bio i hrvački klub. Hrvao sam, zdravo živio i studirao. No, kamen. Zaista sam dobro bacao taj kamen. Znao sam se natjecati s glumcima, s gradskom djecom. Pobjeđivao sam u tim glumačkim natjecanjima, i to tako da sam se natjecao sa po dvojicom: dvojica bi bacali kuglu ili kamen i zbrojili rezultat. Ja sam bacio sam i nadmašio njihov zbroj. Sjajna utakmica. Joško Juvančić i Ljubo Kapor jednom su me, naravno zajedno, pobijedili. Tek za nekoliko centimetara zbroj njihovih bacanja bio je bolji od mog jednog hica. Bilo je to davno, u Samoboru, u vikendici mog prijatelja, Ličanina Stipe Rukavine. Pokojnog prijatelja.

Koja je najvažnija čovjekova osobina?

- Daleko najvažnija ljudska osobina je - poštenje. Poštenje sa sobom nosi niz drugih odluka. Nemoguće je biti pošten, a nemoralan. Što se tiče tog poštenja, mi smo kao država, kao društvo, na tom ispitu poštenja - popuno propali. Mi taj ispit još dugo ne možemo položiti. To nema veze s promjenom društvenog i političkog uređenja u zemlji. Ima veze s drugim stvarima i događajima. Moralna vertikala našeg društva nije se nakrenula, ona se nije iskrivila, ona se potpuno - polomila. Više nemamo normalnih, ljudskih kriterija. Kod nas se ne zna razlika između krađe državnih milijuna eura i pisma poslanog mailom u kojem se zamoli da neka sirotinja ne izgubi posao. Mi ne znamo napraviti razliku između te dvije stvari.

Kriteriji su poremećeni?

- Potpuno poremećeni. Ne postoji ljestvica vrijednosti. I, što je još gore, nema onoga tko će uspostaviti tu ljestvicu vrijednosti. Mi smo prije 25 godina na klupi na Zrinjevcu mogli zaspati sa sto tisuća maraka u džepu. Danas se ne spava sigurno - ni u svom stanu. A poglavito ako bi se primijetilo da čovjek spava sa sto tisuća nečega... ne bi više bilo ni stana ni čovjeka. Nekad je to bilo nezamislivo. Tamo gdje sam ja rođen kuće se nisu nikad zaključavale...

U Glibodolu, kraj Brinja?

- Da, tamo. Danas je to prošlo svršeno vrijeme. Ja bih bio sretniji da imam manju plaću, ali da sam sigurniji na ulici. Ali, nitko me nešto takvo i ne pita... Mi nismo u stanju odrediti prioritete. Kada bi se željelo da mi napravimo jednu sigurnu zemlju, mi bismo je napravili. Ne može se kriminal ukinuti, ali se može svesti na minimum. Sve se devijacije mogu svesti na minimum.

U Partiji od 1966.

Mi smo kulturno društvo?

- Nismo. Mi smo podobrazovano društvo, malo ulažemo u kulturu. Takva ulaganja se ne vraćaju za pola godine. Nakon 25 godina, koliko nam je trebalo da svašta, u moralnom smislu, uništimo, potrebno nam je sljedećih 50 godina da sve te, ranije postojeće i časne vrijednosti vratimo. Moramo početi danas. A, nećemo početi ni sutra...

Ovo što ste izrekli je vrsni program jednog političara. Vi ste i političar?

- Ja sam, jednim dijelom, po svojoj funkciji bio i političar. Bio. Bio sam gradski “ministar” za obrazovanje, kulturu i sport, od 2005. do 2009. I, silom prilika, htio to ili ne htio, bio sam član najvišeg rukovodstva SDP-a grada Zagreb i Glavnog odbora SDP-a. Dakle, bio sam, na neki način, političar. To može imati i negativan predznak. No ja se ne stidim svoje uloge političara, ne stidim se ni jedne sekunde svog života.

Prije 90-ih bili ste član Partije?

- Da. Od 1966. Jedan sam od rijetkih koji je priznao. Mnogi ljudi koje sam ja primao u Partiju govorili su mi i vikali na me da to nije istina... da nikad nisu bili članovi Partije, a bili su. Ne treba ljude osuđivati, ljudi su se bojali... svašta se događalo, ljudi su tražili slamku spasa. Ali, tu je počela erozija... počele su laži.

Gdje je sad ta božanska osobina, poštenje?

- Ne znam. Skrivena je. Trebat će dugo vremena da tu priču vratimo u normalne okvire sigurnosti, moralnog integriteta, poštenja. Svaki dan smo svjedoci nekog incidenta koji se tiče ljudskih prava, svjetonazora... Postali smo netolerantni ljudi.

Visoke političke i stranačke funkcije...

- ... nikada me nisu zanimale. Ja radim i tako se najbolje dokazujem.

Vaše osnovno zanimanje je menadžer, producent, osoba koja omogućava drugima da rade? To je vaš interes?

- Pa, da. Ja sam stigao u Zagreb 1967. i upisao te apsolvirao Šumarski fakultet. Nikada nisam diplomirao. Kasnije sam diplomirao na Pravnom fakultetu. Pa onda menadžerski studij. Ubrzo sam stigao do Cekadea, Centra za kulturnu djelatnost u Mihanovićevoj ulici koji je, zapravo, bio centar svih kulturnih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Zagreb je bio centar kulture. U kazališnom, glazbenom, likovnom životu cijele zemlje. Prvi veliki jazz festival radio je Boško Petrović zajedno s nama, s Cekadeom. Art Farmer, Armstrong i vrhunski džezeri svirali su u klubovima Cekadea: Kulušiću i Lapidariju. Internacionalni festival studentskih kazališta, Dani mladog teatra, naši vlastiti kazališni projekti poput “Oslobođenja Skoplja”, “Karamazova”, “Pijane novembarske noći”, “Vojne tajne”, sve je to radio Cekade. Alternativne grupe: “Histrioni”, “Pozdravi”, “Studio za suvremeni ples”, “Zagrebački plesni ansambl”, “Komorni ansambl slobodnog plesa”, sve je to bilo u našoj produkciji. To sam radio ja sa sjajnom ekipom tada mladih ljudi. Tako sam zavolio teatar i glazbu. Mi smo htjeli mijenjati svijet.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista