IVO ANDRIĆ KAO DIPLOMAT U Berlinu je bio oprezan i distanciran. Nikad nije rekao ništa negativno o Njemačkoj, niti o čelnicima Reicha

U manje poznatom tekst “Dodir sa strancima” Ivo Andrić piše o “osećanju nalaženja srednje linije između sile i pokoravanja, koji vode putovima dostojanstva i uspeha”. Diplomat - veli Andrić - mora biti “istinski sluga svoga naroda: ne smije biti ličan već moralno zdrav, sveže pameti, prividno neupadljiv”. I nikada i nikome ne smije pokazati na kojem planu se trenutno nalazi.

Ivo Andrić nije, naravno, jedni jugoslavenski pisac koji je nakon 1918. godine pronašao utočište u diplomaciji - diplomati su isto tako bili i drugi viđeniji jugoslavenski pisci poput Rakića, Dučića, Crnjanskog, Rastka Petrovića ili Sibe Miličića, no dok su spomenuti pisci diplomaciju uglavnom shvaćali kao sinekuru, Andrić je u toj priči - kako će se poslije ispostaviti - vidio nešto sasvim drugo. Njegove su karakteristike bile besprijekorne ali tipične: em je taktilan i prilagodljiv, em tih i mek; uravnotežen i suzdržan činovnik, i još elegantan i smiren, više promatrač nego revolucionar, skoro “čovjek bez svojstava”. Naravno, bilo je i drukčijih mišljenja, ali manjinskih: jedna anonimna bilješka tvrdi da je Andrić bolesno ambiciozni karijerist.

Zemljakova pomoć

Nikada se Andrić ne bi dokopao diplomacije da mu nije pomogao njegov bivši sarajevski profesor i danas gotovo zaboravljeni hrvatski pisac iz Bosne Tugomir Alaupović (1870. - 1958.), koji je u prvoj poratnoj vladi bio ministar vjera. Alaupović je, baš kao i Andrić, rođen u Dolcu kraj Travnika. “Andrić bez zaleđine, što bi mu otvorilo vrata državne službe, i ne pokušava da iz Zagreba dođe u Beograd i stane da traži zaposlenje. Vrlo dobro je on znao da bi kao došljak iz bosanske provincije, zvanično Hrvat i katolik, imao malih izgleda da bude primljen u kakvo ministarstvo u srpskom i pravoslavnom Beogradu.” (Dušan Glišović u knjizi “Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh”, 2012).

Alaupović ga je zaposlio u svom ministarstvu na mjestu sekretara III klase u katoličkom odjeljenju. Andrić prvi put dolazi na posao 26. 9. 1919., no već u ožujku 1920. Alaupović piše molbu Anti Trumbiću i Andrić se seli u ministarstvo vanjskih poslova. Andrić je, po Crnjanskom, u Beogradu dočekan blagonaklono, no barem na početku život u Beogradu mu se nije suviše dopadao: u pismu Zdenki Marković piše kako je “klima oštra, život u gradu bučan, prilično zanimljiv ali veoma skup i nezgodan”.

U Ministarstvu vanjskih poslova prvo se kandidira za mjesto vicekonzula u New Yorku, no u zadnji trenutak ga ipak premještaju na mjesto sekretara poslanstva Kraljevine SHS u Vatikanu. Potom slijedi jedna uglavnom de luxe diplomatska odiseja, koja uključuje društvene i političke top-destinacije prve polovice 20. stoljeća: nakon Rima, Bukurešt, Trst, Graz, Marseille, Pariz, Madrid, Bruxelles i Ženeva. Petnaest godina nakon stupanja u službu Andrić je već načelnik Političkog odjeljenja Ministarstva vanjskih poslova (što je trećerangirana pozicija); godine 1937. postaje pomoćnik ministra Stojadinovića, da bi potom uslijedio karijerni vrhunac: 16. 2.1939. postaje jugoslavenskim ambasadorom u Berlinu.

Osjetljiv i kompliciran

Andrić je bio osjetljiv i kompliciran tip. Rim ga onako boležljivog “truje i slama”, sve mu tamo smeta, i u Rimu, kao i Beogradu, on se žali na skupoću, teškoće i neku neugodu. Stoga moli za premještaj, ali avaj: “srećniji su razgrabili bolja mesta, mene je zapao Bukurešt”. Rim ostavlja bez žalosti i veselja, ali Rim nije stanica koju je lako preskočiti. Dušan Glišović tvrdi da je u Rimu vidio marš fašista 28. 10. 1922. (iako više tada nije bio tamo u službi). U Italiji je već napisao i u Jugoslavenskoj njivi objavio nezaobilazne tekstove o fašizmu “Tko je u novembru 1921. na fašističkom kongresu u Rimu vidio njihove povorke kako marširaju u crnim košuljama sa mrtvačkim glavama, razbarušene kose i paradna koraka, taj je mogao u njima da čita poreklo i put fašizma”. U tim tekstovima se prvi put dotakao i komunizma, što mu, interesantno, poslije nije naškodilo: “diktatura proleterijata” - piše u istom tekstu - “bila bi kao i svaki drugi oblik diktature”, no fašizam “da bi se odupro crvenoj opasnosti, odmah bi se obrušio na demokratiju”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista