S Ivicom Mudrinićem, predsjednikom Uprave HT-a i šefom Nacionalnog vijeća za konkurentnost (NVK), razgovarali smo neposredno nakon njegova povratka sa službenog puta u New York i Bruxelles. Primio nas je u svom uredu, na 13. katu HT-ove središnjice u Zagrebu. Kao jedan od najviše pozicioniranih menadžera u zemlji, Mudrinić je bio kritičan prema svim hrvatskim vladama: što je Hrvatska dublje tonula u krizu, jačala je oštrica njegovih kritika. Taj se njegov stav uklapa u stavove ostalih hrvatskih poslodavaca koji smatraju da niti jedna garnitura u Banskim dvorima nije dovoljno učinila da zemlju izvuče iz krize. Kritičnost je zadržao i u intervjuu za Jutarnji list, prvom većem nakon više od godine.
Leadership
Još na početku krize upozorili ste da Hrvatskoj nedostaje ‘leadership’. Vidite li na političkoj sceni zemlje sada osobu koja bi mogla pokrenuti reforme i za njih dobiti potporu većine stanovnika?
- Kad sam prije nekoliko godina govorio o ‘leadershipu’, nisam mislio na konkretnu osobu, odnosno nisam se referirao na tip lidera tako da jedna osoba ima svu moć odlučivanja i da autokratski vodi zemlju. Mislio sam na tim, govorio sam konkretno i o Vladi - tada je premijer još bio Sanader - koja je trebala iznjedriti reforme kako se hrvatsko gospodarstvo, utopljeno u vlastitu krizu usred svjetske krize, ne bi našlo u katastrofalnoj situaciji u kakvoj je danas. No, mislio sam i mnogo šire: pravi profesor, u školi ili na fakultetu, trebao bi biti lider i uzor onima kojima predaje, kao što je i svaki menadžer ili urednik u medijima, ako dobro radi svoj posao, lider svog tima. Time želim reći da ‘leadership’ ne postoji samo u politici, nego i u svakodnevnom životu, od vrtića do kompanija, od tvornica do Vlade, jer je riječ o vođenju koje podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za preuzetu dužnost, odnosno da sve za što se zalažete, dokazujete i vlastitim postupcima, ono što se inače naziva i ‘walk the talk’. Na žalost, nedostatak pravog ‘leadershipa’ skupo smo platili. Naravno da u političkom životu treba postojati dinamo koji će motivirati tim, ali problemi su previše kompleksni da bi kvalitetne odgovore mogao dati jedan čovjek. Jasno je jedno - nakon izbora, tko god dobio mandat građana, vrlo brzo i vrlo ozbiljno morat će pokazati konkretne poteze: kako namjerava spasiti zemlju iz gospodarske krize i krize sustava vrijednosti.
Treba li za to Hrvatskoj tehnokratska vlada za kakvu su se sada odlučile Italija i Grčka?
- Smatram da i politička vlada treba voditi računa da ima maksimalno kompetentne ljude- nijedna politička snaga nema tu koncentraciju sposobnosti - a naročito ne za ovakav trenutak da operacionalizaciju plana spasa može izvesti posve sama. Vlada treba biti politička jer će imati politički kapital koji će joj dati građani svojim glasovima na izborima, a on je, pak, nužan za pokretanje reformi i otklanjanje prepreka za investicije i razvoj. Idealno bi bilo da koncept potrebnih mjera i provedbu reformi vode stručnjaci. Jedan od prvih i hitnih izazova svakako će biti osiguranje kredibiliteta pri međunarodnim financijskim institucijama kako bismo sačuvali kreditni rejting.
Hoće li nam za to trebati pomoć MMF-a?
- Ne razumijem zašto je dio političara od MMF-a napravio jednu od tri glavne teme predizborne kampanje. To je teško shvatljivo jer ne možete unaprijed znati hoće li vam MMF trebati ili ne. To su vrata koja ne želite zatvoriti. Ako kriza u Europi eskalira, MMF će nam itekako trebati. Pogledajte Mađare! Prije 18 mjeseci doslovce su ih istjerali iz zemlje, a sada kad je opet gusto, zovu ih natrag. Sposobnoj vladi MMF, moguće je, neće trebati, ali nestabilnost koja dolazi iz našeg okruženja i eurozone je trenutačno takva da vlastite snage možda neće biti dovoljne. U svakom slučaju, MMF nije nužno bauk.
Nova recesija
Ali podrazumijeva povedbu onoga od čega svi bježe - reforme?!
- Mislim da nam za sljedeće razdoblje treba drugačija ekonomska politika, naravno i drugačije vođenje države u cjelini. Definitivno treba prestati ulagivanje određenim društvenim grupama kako bi se sačuvao mir, a de facto vlastite političke pozicije. Treba definirati ciljeve, rokove, kontrolne mehanizme i, naravno, dovesti ljude koji će znati obaviti reformski posao. Za dugoročno uspješne reforme trebamo viziju, strategiju i operativni plan za razvoj cijelog društva i države, a potom i ekonomski model koji želimo primijeniti. Treba, primjerice, znati da će reforme prouzročiti smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, a to će zahtijevati pokretanje cjeloživotnog obrazovanja, prekvalifikacije, ali i investicije da bi se otvorila nova radna mjesta i da bi moglo doći do transfera radne snage u privatni sektor. Kada govorimo o ‘bolnim rezovima’, želim reći da će se oni, želimo li da budu efikasni i pravedni, morati odnositi na sve. Htio bih da bude jasno da ne govorim iz ‘uske’ pozicije poslodavca, nego doista građanina Hrvatske.
Ovo, čini se, ipak govorite s aspekta poslodavca?
- Ne nužno jer ono što Hrvatskoj - i tvrtkama, ali i građanima - treba, to je učinkovitiji javni servis, ali i veće plaće, tako da vrhunski profesori i liječnici ostanu ovdje. Istodobno privatni sektor treba osloboditi nepotrebnih nameta, kako bi lakše investirao i zapošljavao. No, da bismo njih mogli podupirati, moramo očekivati da državna i javna poduzeća počnu poslovati pozitivno i sukladno tržišnim kriterijima. Time nikako ne mislim na rasprodaju prirodnih resursa, nego na istinsko menadžeriranje tih bogatstava koje nam može donijeti rasterećenje proračuna od brojnih parafiskalnih nameta.
Čini mi se da nas prije čeka povećanje poreznog opterećenja kako bismo mogli financirati proračunski manjak i reforme o kojima govorite. Što mislite o ideji povećanja stope PDV-a na 24 posto?
- Povećanje PDV-a je nepopularna, ali ponekad neizbježna mjera. Vidjeli ste što je napravio direktan porez kao što je bio krizni porez. Moguće je da je ubrzao otpuštanje ljudi, a svakako je pomogao širenju negativnih očekivanja i pesimizma. U svakom slučaju, ako nema drugih rješenja, onda treba povećati PDV, a ne direktne poreze koji izravno poskupljuju faktore proizvodnje i smanjuju ekonomsku aktivnost. Kod PDV-a tog izravnog negativnog efekta na ekonomsku aktivnost nema, pa ako dođe do toga da se mora birati između manjeg i većeg zla, treba izabrati ono koje je ipak manje.