ISTINITE PRIČE: Uplatila sam skijanje, digla kredit za novu opremu i krenula po bogatog muža

Zna se gdje su u ovo vrijeme svi koji si to mogu priuštiti. Na skijalištima! Mislila sam da će mondeno francusko skijalište vrvjeti prilikama za zgodnu djevojku poput mene. Na kredit sam kupila poprilično skupu opremu, uplatila basnoslovno skup aranžman i krenula u lov na sreću.

- Bok, cure, idem na skijanje. U Francusku.

- Ma, vidi ti nje! Ni manje ni više nego u Francusku! - rekla je iznenađeno Ana.

- Je. Baš tamo. Idem naći bogatog muža. Spojiti ugodno s korisnim.

Ideja koju sam namjeravala ostvariti nije se rodila preko noći. O, ne! Nikako. Kuhala je ona već mjesecima. Kad god bismo se Žarko i ja porječkali oko toga kamo ćemo izaći i hoćemo li moći podnijeti trošak, u meni bi stala ključati juha nezadovoljstva i nemoći. Pun mi je kufer bio toga što smo tek jednom u dva mjeseca mogli otići negdje na objed, i to u restorančić kojeg sigurno nećete naći ni u jednom turističkom vodiču. Pivnica, picerija, roštiljada… Od morske hrane lignje su nam bile vrhunac. Dosta! Vrijeme je za promjene!

Bacila sam se u trošak i pokupovala poprilično skupu opremu za skijanje. Na kredit, naravno. Nije mi taj zimski sport bio stran jer sam nekad, kao učenica, bila čak i u gradskoj reprezentaciji. Išlo mi je, voljela sam snijeg, a u alpskim sam disciplinama obećavala kao malo koji curetak iz moje grupe. Ali, onda je došlo vrijeme kada je daljnji napredak zahtijevao ulaganja koja moji roditelji nisu bili u stanju podnijeti. Kraj! Da je bilo drukčije, tko zna. Možda sam se mogla vinuti u nebesa poput Janice.

Pustimo sad ono što je moglo biti. Moj je životni put vodio kroz polja prosječnosti i sve čemu sam se mogla nadati bio je posao, plaća, obitelj i muka preživljavanja od mjeseca do mjeseca. Zaljubila sam se u Žarka, no njegova situacija nije se nimalo razlikovala od moje. Najviše što ga je u životu moglo čekati bio je položaj kakvog sitnog šefa koji će se cijelog radnog vijeka nalaziti u kliještima između onih iznad i onih ispod.

Kako je mogla izgledati naša budućnost? Vjenčanje, djeca, obiteljski objedi za blagdane i vječni minusi na tekućim računima. Zar je to bio život kakvog bih mogla poželjeti? Nije, nije i nikada neće biti!

Da se razumijemo, Žarko je divna osoba. Voli me, a volim i ja njega. Ali, to mi neće biti dovoljno za sretan život. Prema tome, valjalo je nešto poduzeti. Što je loše u tome ako se zaljubim u bogataša? Ili se barem pravim da sam se zaljubila. Uostalom, kako je nekad govorio moj pokojni djed: Ljubav je pola godine valjanje po krevetu, a onda postaje ekonomska zajednica.

Sjećam se kako mi je mama, dok sam još bila mala djevojčica, često znala reći: Brankice, ako ti je stalo do sreće u životu, moraš se bogato udati.

Onda mi se to činilo groznim. Ma i danas mi se takva ideja i dalje čini groznom, samo kakva je alternativa? Žarko? Osoba koju ću voljeti najviše na svijetu sve do trenutka kada ćemo se naći u nedoumici možemo li djeci kupiti skupu i kvalitetnu odjeću ili će se morati zadovoljiti onom jeftinom s “placa?” Onda će mlađe dijete nasljeđivati tenisice starijega, njegove majice, košulje, hlače. Ili suknje, svejedno.

U jednom se trenutku nešto u meni prelomilo i donijela sam odluku: poslušat ću majčin savjet i potražiti bogatog muža. A ljubav? Ona će doći sama po sebi. Uostalom, koliko traje ljubav ako te život vodi trnovitim putevima odricanja i nemogućnosti zadovoljavanja vlastitih potreba?

Žarku nisam rekla ništa. Uplatila sam urnebesno skupih sedam dana boravka u poznatom francuskom skijalištu. I to debelo se zaduživši. Ako u sedam dana ne budem u stanju učiniti ništa, onda mi niti cijeli život neće biti dovoljan, zaključila sam. I tako je počeo moj lov na sreću.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista